SNOVI I SNOMORICE

Piše: Dr. fra Tomislav Pervan

Hvaljen Isus i Marija!  Svima sretan i blagoslovljen početak novoga dana. Pozdravimo Gospodina u ove jutarnje trenutke velikom zahvalom za minulu noć. Možda je nekima bila teška ili sparna, ali svejedno – Gospodinu zahvalimo za odmor, za nove snage koje čovjek noću prikuplja. I dok čovjekovo tijelo odmara, duh i duša bdiju. U bdijenjima noćnim mislim na tebe, Gospodine! Duša bdije, pa snovi su upravo dokaz da duša prerađuje ono što je doživjela ili čega se boji i straši. Ono čega se strašimo, od čega nas hvata panika, redovito dolazi i u snovima, pa imamo snomorice. Stoga je bitno staviti sve u Gospodinove ruke, da nam on šapće u noći svoje riječi, svoje misli, svoje želje s nama. I iskusit ćemo mir i smirenost, upravo kao što veli psalmist: Kao dojenče na grudima majke tako je duša moja u meni. Spokojna i mirna. Majke nema bez djeteta, dojenčeta, a dojenčeta nema bez majke. To su korelativi. Jedno bez drugoga ne može, jednoga bez drugoga nema. Stoga se prepustimo i u ovom danu Gospodinu da nas vodi za ruku, da nam bude putokaz. Da sjedne s nama u vozilo, da upravlja našim koracima na put mira. Da budemo ono što od nas traži –  ljudi Evanđelja, osobe Blaženstava koji pokušavaju u svome životu barem u djelićima ostvariti ono što Isus kaže i ostavlja nama u svome Evanđelju. Jer sam je rekao da će proći i nebo i zemlja, a da njegove riječi ne će proći. I rekao je svojima da uče sve narode obdržavati sve ono što je on naučavao, u čemu je učenike poučavao, i što ih Duh nadahne govoriti.

Petak je – spomen na Kristovu muku i smrt. Spomen na cijenu našega spasenja, na Krista koji je kao pashalni Jaganjac uzeo na sebe grijehe svijeta. Gospodinu zahvalimo za njegovu žrtvu što je postao za nas ne onaj starozavjetni žrtveni jarac koji je redovito na Dan pomirenja slan u pustinju, nego je on Jaganjac koji oduzima grijeh svijeta i koji ima ključnu ulogu u Knjizi Otkrivenja – Jaganjac – ubijeni, zaklani, na prijestolju, koji slavi i ovdje na zemlji a i u nebu slavodobiće. Gospodina molimo da nas opere od zla i grijeha svojom krvlju, da nas uzme u svoje društvo, pa da i ovim putem – preko molitve budemo u zajedništvu vjere, nade, ljubavi, molitve – jednih za druge.

Koliko osoba dolazi mi u ispovjedaonicu u strahu od medicinskih pretraga, u svojim dvojbama i sumnjama, što bi moglo biti u bolesti ili na što se sumnja da bi osoba eventualno oboljela. Pa preporučimo Kristu Gospodinu i njegovoj MAJCI  sve koji su nam se preporučili u molitve. Mnogo može pravednikova molitva, veli sveti Jakov, pa ako smo osobe solidarnosti i ljubavi, molimo jedni za druge, uključimo sve koji su potrebni, koji čekaju operaciju, nalaze i sl. A vidimo da ovaj virus zahvaća sve više ljudi, širi se – stoga nam trebaju mjere opreza i zaštite te odgovornosti jednih za druge.

Danas ćemo čuti teške riječi iz proroka Jeremije. Kad se kaže u običnom govoru ili u književnosti “jeremijada”, onda se misli na žalovanje,, na tugovanje za nečim što je ugroženo ili propalo, ili pak prijeti opasnost. Jeremija je prorok skore propasti pa stoga poziva na obraćenje svoje suvremenike. A Gospodin tumači u 13. Matejevu poglavlju prispodobu o sijaču i sjemenu. Slušali smo to minulih nedjelja za misnih bogoslužja. Trinaesto Matejevo poglavlje treći je veliki govor u Mateja. Isus nastupa kao novi Učitelj. Stari su već svoje odradili, dolazi novi nauk u nove mjehove. Novo vino u nove mjehove…