DR. FRA TOMISLAV PERVAN: KRUNICA NATAPA OSUŠENO TLO NAŠEGA ŽIVOTA

U mjesecu smo svibnju, Marijinu mjesecu i mjesecu krunice. Krunice, svakomu vjerniku tako drage molitve, molitve u kojoj se ispred naših očiju i svijesti nižu i vežu tajne Isusova i Marijina života, tajna spasenja. Isusov život, Marijin život, tajna našega otkupljenja. O Isusovu životu i smrti znamo mnogo toga iz Evanđelja, dok o Marijinoj potonjoj sudbini nakon Duhova malo znamo. Marija je zacijelo najmoćnija i najutjecajnija žena u povijesti ljudskoga roda. Prema predaji sv. Ivan Evanđelist uzeo ju je sa sobom u Efez, a preminula je najvjerojatnije u Jeruzalemu, u vremenu održavanja tzv. Apostolskog sabora, oko god. 50. Možda malo prije ili poslije toga Sabora. To bi bio jedini prihvatljivi nadnevak njezine smrti u Jeruzalemu jer Sabor bijaše događaj kad su se svi apostoli još jednom, vjerojatno posljednji put za svoga života, zajedno okupili na vijećanje, što je zabilježeno i zajamčeno u samome Novom zavjetu. Vjerojatno ju je Ivan doveo sa sobom iz Efeza ili je zapravo stalno živjela u Jeruzalemu.

Marija je mnoge zgode iz svoga života pripovijedala, prepričavala, što je potom njezina rodbina ili vjernička zajednica pamtila, bilježila te pretočila u ono što vjerni Židovi nazivlju hagada, a to su pripovijesti s biblijskim gradivom i potkom, gdje je mnogo toga legendarno, ali je srčika povijesna istina. Sveti Luka, evanđelist i pisac Djela apostolskih, susreo se u svome istraživanju izvora s tom dokumentacijom iz Marijinih usta te je to utkao u svoje Evanđelje. U uvodniku svoga Evanđelja on piše kako je sa svom pomnjom (doslovce: a akribijom!) ispitivao sve izvore. Višekratno on u svome Evanđelju Isusova djetinjstva govori kako je Marija sve odnosne događaje brižno čuvala u svome srcu, o njima razmišljala, sve u sebi pohranjivala, ne kao u mrtvu pismohranu, nego kao živo sjećanje od čega i danas Crkva živi. Mariji mnogo toga nije ni samoj bilo jasno pa se u sebi pitala što bi koja zgoda morala značiti. Tek je u svjetlu potonjih događaja bila kadra stapati sve u predivni mozaik. Marija je po tome živo sjećanje Crkve.

Takvi Lukini izričaji mogu značiti samo jedno: Marija je bila svjedokinja spomenutih, odnosnih događaja, a sami evanđelist nam želi pojasniti kako njegovi izvještaji nisu izmišljena priča, spekulacija, nego vjerni izvještaji o navještaju, rođenju u Betlehemu, pastirima, susretu Elizabete i Marije, Šimunu i Ani, pohodu u Hramu. Marija je, mogli bismo ustvrditi, suautorica Lukina Evanđelja. Ona je živo pamćenje Crkve, kako ju je nazvao i blaženi Ivan Pavao II.

Marija je nazočna za Duhove u dvorani Posljednje večere kad su svi primili Duha Svetoga, kad je započela najsnažnija i nevjerojatna revolucija, najveći prevrat u povijesti čovječanstva, rađanje novoga Božjeg naroda, iz svih jezika i puka i naroda. Rađa se nadnacionalna zajednica u kojoj nema razlike između kulturnih Grka i nekulturnih barbara. Bez toga prevrata ne bismo danas imali kao kulturnu baštinu čovječanstva Bibliju. Nakon Duhova, za kojih dvadeset godina, održavao se Apostolski sabor, na istome mjestu, i Marija je zacijelo bila nazočna ponovno te je tu vjerojatno i preminula. Preminula presretna jer je vidjela i doživjela kako se djelo njezina Sina nastavlja te širi spas i blagoslov na sve narode.

Marija ne govori riječima ni slikama, nego zbori svojim životom, svojom smrću i proslavom. I dalje nam propovijeda, govori svojim primjerom, kad se uživimo u prizore njezina i Isusova života. Kako se nakon Golgote morala osjećati Marija pred javnošću, majka raspetog prevratnika, koji je osuđen na najsramotniju smrt na križu? Kako joj je bilo pri duši? Morala se kriti, živjeti u nutarnjem egzilu, progonstvu, i sav ostatak njezina života bio je samo veliko mučeništvo ljubavi. Bila je stigmatizirana njegovom sudbinom. Majka su i Sin nerazdvojivi, napose u patnji i ljubavi. I prema predaji preminula je u Jeruzalemu gdje i danas postoji Crkva Marijina usnuća, preminuća u Getsemanskom vrtu, preko potoka Kedrona.

Od samih početaka Marija je među svim svecima najizvrsnija, prva. Vjerujemo da je dušom i tijelom u nebeskoj slavi. A da je na nebo uznesena dušom i tijelom, dade se zaključiti neizravno iz činjenice da od nje nema nikakvih zemnih ostataka koja bi vjerni puk častio. Za razliku od apostola ili mučenika te drugih svetaca čije moći častimo, zemne ostatke štujemo, pohranjujemo u moćnike, od Marije nemamo doslovce ništa. Unatoč žaru s kojim su pojedinci tijekom povijesti nudili razne relikvije, od Marije se ne nudi ni najsitniji tvarni ostatak. Pa ni pramen kose. Ni toliki krivotvoritelji nisu se usudili ponuditi nigdje Marijine relikvije.

To je vanjski bjelodani dokaz Marijina uznesenja na nebo. I vjernici su to od samih početaka shvatili, prihvatili i vjerovali. Marijino uznesenje na nebo jest vrhunac i dovršenje povijesti spasenja, vrhunac biblijske antropologije, biblijskoga nauka o čovjeku. Pogledamo li samo europske prvostolnice, veličanstvene ulazne dveri i portale na čuvenim europskim katedralama, u središtu redovito ne stoji križ. Središnji motiv na pročeljima tih ranih crkava bijaše Marijino krunjenje, dovršenje Marijina života u nebeskoj slavi. Marijino uznesenje: Bog koji je dopustio da Marija bude uza Sina na križu, da bude samo korak od njegove agonije i umiranja, isti Bog je proslavio Mariju. I zato nema razumnije ni čovječnije svetkovine od njezine proslave u nebesima. Tajne Marijina i Isusova života promatramo dok molimo otajstva svoje krunice.

Krunica je do kraja vezana uz Svetu zemlju, napose uz Jeruzalem. Moljenjem krunice hodočastimo zajedno s Marijom na sveta mjesta. Jeruzalem je grad krunice, svaka riječ iz nje ima svoje mjesto ondje, gdje je Isus u jeruzalemskom susjedstvu – u Betlehemu – rođen, prikazan u Hramu, pronađen u Hramu, gdje su se odvijala otajstva muke i proslave. Svaka se krunica veže uz Jeruzalem. Danas već blaženi Papa odlučio se podariti Crkvi i moliteljima nova otajstva, otajstva svjetla. Ako se stoljećima krunica nazivala pučkim psaltirom za nepismene i neuke, sa 150 Zdravomarija u odnosu na 150 psalama, odsada imamo četiri dijela krunice naspram četiri evanđelja. Papa je gotovo i nesvjesno upotpunio tu molitvu, tako dragu svim vjernicima. Govoreći rječnikom fizike, to je kvantni skok prema novome, iz Staroga u Novi zavjet, s psaltira prema evanđeljima. Promatrati Isusa Krista očima i bićem njegove Majke, to je Papina nakana. Tko mene vidi, vidi Oca, veli Isus Filipu. Krunica je sredstvo posvete našega života. U vjerničkim rukama taj jednostavni niz bisera mijenja svijet. To je tajna radosti i snage koji izviru iz krunice. Krunica koja nas vodi prema Isusu, prema svakomu svetohraništu, prema euharistiji kao bitnoj tajni naše vjere. Neistraživa tajna i bogatstvo.

Blaženi je Papa, spomenusmo, uveo otajstva svjetla. To je njegova najdraža oporuka. Najjednostavnija od svih molitava ostaje njegov trajni spomen i oporuka. Svijet će doskora zaboraviti sve povijesne činjenice vezane uz netom minulo, dvadeseto stoljeće, kao što su stvar prošlosti provala Mongola u Europu ili Francuska revolucija. Ali će se ljudi i za pola tisućljeća sjećati ovoga Pape koji je bio čudesan u svojim potezima, ostavljajući nam u baštinu otajstva svjetla. Krunica je sažetak Evanđelja, ona nam pred oči dovodi, pred očima nam se nižu prizori iz Isusova života, ona nam daje mogućnost da doslovce udišemo tajne i s njima živimo. Krunica je kraljevski put kontemplacije. To je Marijin put molitve i njemu nas Marija uči. Tko pak bolje poznaje i ljubi Isusa od njegove Majke?

Krunica – za promatranje, za gledanje, krunica kao novi pogled na svijet, novi svjetonazor. Razumijevanje kontempliranjem, trajnim gledanjem, stalnom zagledanošću u Isusa Krista. U svakome dijelu ružarija (a ime znači doslovce ‘ružičnjak’) promatramo pet ikona-slika iz povijesti spasenja. Dvadeset tajna, dvadeset ikona (a znamo da se ikone ne slikaju, one se pišu, ispisuju, oni koji ih pišu zovu se ikonopisci), dvadeset ključnih trenutaka u evanđeljima s pomoću kojih pokušavamo obujmiti zbiljnost Isusove osobe, Boga među ljudima. I to pogledom i očima njegove Majke.

Krunica je pogled kroz ključanicu, pogled koji nam otkriva nove zbiljnosti, kroz koje gledamo dublje i dalje. Ona je čista teologija, ne samo za studente teologije, nego za teologiju uokvirenu molitvom. Molitvom koja nije brbljanje, nego prodiranje, gledanje koje ne secira, razdvaja, nego stapa i sažimlje u jedno. Teologija na koljenima. Ne odbacuje razum, nego ga oslobađa. To je vrsta pisma za slijepe, brajica, koja ne odvraća oči ni razum, dok vrtimo i dok nam klize zrnca pod našim prstima.

Svaka krunica vodi izravno u Isusov zavičaj, u Jeruzalem i utkiva, ušiva naše živote, naše kršćanske egzistencije sa Svetom zemljom. Svi smo mi povezani u duhu sa svetim mjestima. Svaki je desetak krunice malo hodočašće u Isusovu zemlju, zapućivanje u Marijin i Isusov život. K tomu je krunica i najjednostavnija i najslađa od svih molitava. S krunicom je kao s kruhom u ustima. Što dulje kruh žvačemo rastapajući ga u ustima (pa i onaj crni), škrob se postupno pretvara u ustima u slatkoću, slador. Tako je i s krunicom. Što je više molimo, često i opetovano, to je slađa u ustima i srcu. I onda nam oblikuje cijeli život.

Da, ravnomjerno i redovito moljenje krunice mijenja naš život. Stoga je možemo moliti i sporo, ali i brzo. Dvadeset minuta – odmjereno vrijeme za pet otajstava. Može biti i dulje i kraće. Veli se da su zrnca krunice klizile poput riba kroz prste Padra Pija. Krunica nije nikakav zakon ili kanon, krunica je perivoj, vrt u kome se pojedinac nalazi, šeće, otkriva nepoznato. Usne li se s krunicom u ruci, veli se, anđeli nastavljaju moliti namjesto molitelja. Važno je ne prestati moliti. Držati se krunice kao što se omamljeni boksač drži konopaca u ringu. Krunica nas čini pobožnima i posvećuje. Ona nam ne uzima vrijeme, nego nam ga daruje. Počinak. Mir. Opuštenost. S krunicom smo bez straha u duši.

Ne moramo mi mijenjati tu molitvu. Molitva krunice mijena nas. Krunica je kruna, vijenac. Na Michelangelovu Strašnom sudu u Sikstinskoj kapelici na jednome detalju vidimo kako krunica čupa prokletnika iz paklene provalije. Moliti je možemo posvuda, sami ili u zajednici, u vozilu, na šetnji, na putu, u gužvi, čekaonicama. Krunica odgoni nervozu, ona nas uranja u mir i počinak. Krunica natapa osušeno tlo našega života, uzima strah. A tako je jednostavna. Moliti je za vožnje, u autobusu, tišini, radosti i nevolji. Krunica mijenja i naš život, a i našu smrt. Stavljamo je u prekrižene ruke pokojnicima, zajedno s križem. Ona nas veže s našim najmilijima, s našim dragima, u životu i smrti.