KAKVE DOJMOVE OSTAVLJA FRANJIN LIK NA NAS?

Piše: Dr. Fra Tomislav Pervan

Svetac nije religiozni genij. Svetac je čovjek koji Boga bezuvjetno ljubi, osoba u čijem je životu Pavlova misao, “živim, ali ne više ja, Krist u meni živi” – dopire do svoga herojskoga oblika. Ono bitno, duša, srce cjelokupne egzistencije nekoga svetca jest bezuvjetnost pripadnosti Kristu, odnosno Kristova vlast nad osobom.

Čovjek je gradivo, oblikovna supstancija spremna i predana u krajnjem posluhu Kristu da u njemu oblikuje novo stvorenje. Svetac se izručuje Kristu do kraja, i iz toga se rađa nešto posebno, nešto posve novo. Svetci su očitovanje mogućnosti i dosega kršćanske egzistencije.

Krist je punina Božjega Logosa, u Kristu se utjelovila božanska Punina. Krist je Sveobuhvatni. On je jedan i jednostavan, jednostavnost u punini jest konačno i vrhunsko. Jednostavnost je Božji privilegij. Nemoguće je jednostavnost učiniti jednostavnijom.

Svetci su prizme kroz koje se prelamaju zrake božanskoga svjetla u spektru različitih ljudskih mogućnosti. Nemjeriv je broj tih mogućnosti prelamanja božanskoga u ljudsko, a u svemu se ozbiljuje ono što Pavao veli: “Različiti su darovi, isti je i jedan Duh; različite su službe, ali je jedan Gospodin; različita su djelovanja, ali je isti Bog koji čini sve u svima” (1 Kor 12,4).  Stoga ćemo među svetcima pronaći kraljeve i sluškinje, učenjake i neuke, obrtnike i seljake, pustinjake i princeze, umjetnike i političare, navjestitelje i zadivljenike, majke i djevice, pokornike i udovice, samotnjake i zakonodavce, utemeljitelje redova, one koji su stvarali zajednice, osobe koje su od posebne važnosti za pojedine narode, zemlje, društvene grupacije, kulturu, osobe koje su krčile put drugima, osobe teške naravi, teško razumljive, koje su išle strmim i opasnim putovima, osobe koje su mogle živjeti bilo kada, ali i one koje su jedinstvene i neponovljive u svome vremenu. Jednom riječju, nepregledno mnoštvo svih, a u svima je zapravo samo jedno očito: Krist koji u njima poprima svoj lik!

U toj magna turba, „velikom mnoštvu svjedoka“ (Heb 12,1) ističe se jedan lik, jedinstven, neponovljiv, oduševljenik i zanesenjak, Franjo Asiški, sin Bernardonea iz Umbrije. Čovjek neponovljive ljepote, nježnosti i snage duha i duše. Religijski genij neshvatljive i nedokučive veličine, svetac u vrhunskom smislu riječi.

Međutim, kad pokušavamo izreći u čemu je njegova veličina, posebnost, u čemu se sastoji ono čudesno prelamanje božanskoga kroz njegovu ljudsku prizmu, božanskoga jednostavnog svjetla kroz njegovu osobu, ostajemo pomalo bez riječi i daha.

Pokušamo li istaknuti specifičnu značajku toga svetca, izraziti potez na njegovoj osobi, primjerice ljubav, siromaštvo, ljepotu, čistoću, osjećamo kako smo time kazali malo ili ništa. I onda nam se ponovno čini kako on nije ‘obični’ svetac među ostalim svetcima, nego da je on svetac par excellence, dok nam jednoga dana ne postane jasno, odakle sve te nedoumice glede Franjina lika. Sve je samo odraz posebitosti njegove karizme – naime, Franjo svim svojim bićem i pojavom podsjeća neodoljivo na jednoga, na Isusa.

Franjo – kakav original!

Tvrdnja zvuči pomalo neobično, čudno. Nismo li rekli kako su svetci tumač Isusa Krista, egzegeza Isusa u određenom vremenu? Dok se znanstvenici trude dosegnuti smisao Isusove osobe i riječi, je li Isus ovo ili ono čudo učinio ili neku riječ izrekao, dotle svetci u svome životu uzbiljuju ono oko čega se znanost trudi. Oni zrcale i izražavaju Krista. Oni prevode u svoje vrijeme Onoga tko je njihov Gospodin i Gospodar, tko je pojam, zbirni i sveukupni, za sve što oni misle. Oni prevode Isusovo djelo u svoje vrijeme, u svoju ljudsku strukturu, u socijalni poredak, u potrebu vremena. Svi to svetci čine. Ali Franjo čini daleko više od ostalih svetaca. Svi oni prenose, prevode u svoje vrijeme, dok Franjo uprisutnjuje, ponazočuje! Tko se susretne s Franjom, mora misliti na Krista.

To bi možda moglo izazvati sumnju kako Franjo glumi Isusa u svome životu, kako ga on predstavlja u svome liku. Treba samo biti malo u Franjinu društvu pa da čovjek osjeti kako tu nema ništa od namještenosti, kako je bio od svih slobodniji, naravniji u svojim postupcima, originalan u svemu. Upravo izvoran. On je među svim svetcima najnaravniji, a istodobno to je i značajan smjerokaz ako nešto što bi trebalo biti općenito njemu se treba pridodati, pridjenuti na poseban način.

Svaki bi kršćanin trebao biti autentičan, izvoran, originalan. A Franjo je do te mjere naravan, originalan, da je čovjek u opasnosti podcijeniti ga. Predstavljati ga – kako se to obično ili često čini – kao nekakva bezbrižna trubadura, sretni lik, u svoj bezazlenosti i bezbrižnosti. Možda nije ništa teže od činjenice da shvatimo ono jednostavno i naravno. Čovjek zaboravlja oporost borbe, dubinu patnje, strahotu žrtve na kojima počiva jednostavnost i naravnost. Ta naravnost nije početak, nego zadnji plod milosti i odricanja. Franjina naravnost je prema tome usmjerena i iz te naravnosti on svim svojim bićem smjera prema Kristu.

Njegov je lik tako stvoren, njegova je riječ, njegovo ponašanje, cijeli je njegov život tako uređen da su zapravo ozbiljenja samoga Evanđelja, doslovce nasljedovanje, jednostavno usadašnjenje Isusove egzistencije bez ikakvih odbitaka ili dodataka – tako da nas iz njegova lica gleda samo Kristovo lice, da se na njegovu ponašanju dade odčitati Kristovo ponašanje. Nema nikoga za koga bi se to moglo reći u punoj mjeri osim za Franju.

Svi su drugi svetci na stanovit način prevođenja Gospodinove egzistencije u posebne prilike i preduvjete, svi su oni nasljedovatelji iz odmaka vremenskih, osobnih i društvenih posebitosti. To čini njihovu veličinu – da jesu to što jesu. Tko bi se odvažio nazvati se kršćaninom ako se ne može prevesti u gradivo njemu dodijeljena života Kristova slika? Ili smo glumci ili originali. Ili se treba svega odreći.

Bit je kršćanstva prevođenje Kristova lika u gradivo ovoga svijeta i vlastita života. A da je moguće Kristov, Gospodinov lik prevesti u svaku mogućnost čovjekova života, ljudske egzistencije, dokaz je da je On Logos, Slika Boga nevidljivoga, Praslika, Otkupitelj i Oblikovatelj Stvorenja vidimo na Franji.  A posebitost Franjine osobe, njegova osobna karizma jest da je u svome životu vježbao i ostvario, vjerodostojno, bez mogućnosti dvojbe, jednostavno nasljedovanje, ozbiljenje Isusova života i nauka.

Nikad Crkvi nije protuslovio

Ponajprije imamo čistu neposrednost – njegova odnosa prema Bogu, prema svijetu, prema čovjeku. Imamo elementarnu izvornost s kojom je on sin nebeskoga Oca – ne samo ‘dijete’, nego ‘sin’, ‘figlio’, koji u sebi utjelovljuje bezgraničnost, ljubavno predanje, odraslu zrelost i odgovornost, a istodobno je brat svakoga čovjeka; stvorenje s drugim stvorenjima. On je posvema u tome, pri tome, bez granice, bez ikakva zida, bez posrednika i prevođenja. Njegova je bit čista blizina, originalnost. Svatko se u njegovoj blizini osjeća prepoznat, oslovljen, viđen, i to u svoj neposrednosti.

Zatim imamo izvornost njegova poslanja. Nitko mu nije rekao što Bog od njega traži. Nitko mu nije savjetovao spram sadržaja njegova života. Uvijek iznova naglašava kako ga je sam Bog poučio, kako ga je Krist vodio, kako mu je Krist govorio. On je teodidakt, kristodidakt, u čistom, najčišćem smislu riječi, a da nikada nije došao u sukob s autoritetom, s Crkvom koja je čuvarica i tumač Kristove poruke. Nikad Crkvi nije protuslovio, nikad je nije ni u primisli ni u osjećajima doveo u pitanje. Nije to srednjovjekovna ovisnost, djetinja prilagodba, nije to neznanje religijskoga genija. On je Crkvu prihvatio, nikada je nije osporavao, u svome najdubljem biću on je Crkvu potvrđivao. On je istodobno i neovisan, i od Boga poučen, ali i krajnje ovisan o Crkvi i njezinu nauku. – To je ona izvorna katolička misao, to znači biti katolik.

On je nanovo rođen, preporođen, kao pojedinac, i kao takav živi iz svijesti, između njega i Boga ništa ne stoji, ali je istodobno i član Crkve koja je za njega kao i za sve kršćanska cjelina i autoritet. Ta neposrednost donosi u Franjino biće čudesnu svježinu, novinu, dašak novoga početka. Ljudi vjeruju Franjinoj riječi jer on nikoga ne oponaša, ničiju riječ ne ponavlja. Njegova riječ i njegovo djelovanje dolaze iz samoga izvora, iz prve ruke, prvoga izvora, s biotopa života, i sam za sebe svjedoči.

Franjo živi u okrilju Providnosti. Tko se zadubi u Isusov Govor na gori, u Isusove usporedbe, u njegov nauk o providnosti, gdje poručuje kako treba tražiti najprije kraljevstvo Božje i njegovu pravednost, a sve će se drugo nadodati, tko pokuša živjeti i tko vjeruje da je to stvarnost, a ne priča, najzbiljskija zbiljnost, taj će se uvijek iznova naći pred Franjom – pod pretpostavkom da čovjek uzima Franju ozbiljno, a ne samo kao zanesenjaka, trubadura, pjesnika ili lik iz legendi i „Cvjetića“. Na njemu je vidljivo i zorno odčitljivo kako se stvari zbilja mijenjaju, stavi li čovjek na prvo mjesto kraljevstvo Božje. Čovjekovo se biće mijenja. Providnost se očituje kao stanje stvari, kao način događanja. Ne samo u smislu smirivanja čovjekova bića, nego i u smislu novoga koje se događa i koje postaje vjerodostojno u okružju onoga oko koga se to događa…

Sve se mijenja u ozračju onoga što za nas vrijedi kao ‘pisano je’, stoji napisano. To Franjo preuzima u svoj život doslovce, u posvemašnjoj priprostosti i jednostavnosti, posramljujući našu nevjeru. Za Franju je to napisano te i ostvarivo. Napisano i tu nema više pogovora ni suvišnih komentara. Svaka riječ – tako on smatra – upućena je meni, Franji, osobno, oslovljava mene. Čisto ozbiljno prihvaćanje objave i Božje riječi potpomognuto isto tako čistom nepogrješivošću nutarnjega slušanja, s pomoću koga mu u uši dolazi samo ono što mu je zbilja određeno.

I zadnja potvrda te istovjetnosti s Isusom jest stigmatizacija: Onaj strahotni, a istodobno i božanstveno slatki događaj na La Verni, ona usamljena nasuprotnost, koja stoji u tako tajanstvenoj usporedbi s događajem u Getsemaniju i na Kalvariji. Onaj posljednji čin i dovršetak koegzistencije s Kristom, u-življavanja u Krista, gdje sličnost s Gospodinom prelazi u samo fizičko biće jednoga Franje. Daleko od bilo kakve bolećivosti, afektiranja, daleko od bilo kakva oblika ‘specijalizacije’ u vjerskom području, do te mjere autentično i naravno da se očituje kao i posljednje dovršenje Franjina lika.

Moramo govoriti o još nečemu što se teško može izraziti. Franjina kristolikost, sličnost s Kristom, seže do zadnje žilice njegova bića i njegove sudbine što ga mogu iskusiti Gospodin i njegov sluga. U Isusu je imao Bog svoju sudbinu u svijetu. Isus je imao svoju osobnu sudbinu a s njime i sami Bog. U Isusovu životu nije se dogodila jednostavna objava, pouka, putokaz za čovječanstvo ili čovjeka. Tu se nije dogodilo otkupljenje prema nekome jednostavnom zacrtanom kanonu, nego je Sin Božji unišao u ljudsku sudbinu, u prostor i kraljevstvo slobode gdje se stvari ne događaju kako se moraju dogoditi, nego kako čovjek hoće, gdje se ne događa što bi se smjelo dogoditi, nego je i dalje u svijetu te djeluje i nadalje.

Isus kao Franjin životni izazov

Kad je Isus došao, sa sobom je donio trenutak, kairos nadolazećeg Božjeg kraljevstva. U punini vremena otvorila se bezgranična mogućnost ozbiljenja mesijanskih proročanstava. Kraljevstvo se Božje moglo ozbiljiti na otvoren, konačan način, moglo se pretvoriti u zbiljsku ljudsku povijest. Ali trebalo ga je prihvatiti u slobodi vjere i ljubavi, što se nije dogodilo. Iz toga je snašla i Isusa njegova gorka sudbina u svijetu. Otkupljenje se moglo dogoditi i prihvatom poruke u vjeri i ljubavi, ali to nije učinjeno. Međutim, Bog je bio i ostao vjeran sam sebi i svojoj riječi. Njegova otkupiteljska volja i nakana ostale su neuzdrmljivi, i tako se otkupljenje dogodilo kroz Isusovu smrt. Kraljevstvo Božje nije došlo među nas u svojoj otvorenoj završnici, konačnosti. Odsada je zatvoreno u uskoću i nedostatnost povijesti koja je u sebi sadržavala nepravdu odbacivanja, sami grijeh protiv Mesije – dakako, i beskonačno ljubavno predanje samoga Krista u smrt.

Smrt Kristova nije morala nužno uslijediti. I nakon što je uslijedila Kristova smrt, moramo s Augustinom reći, da se u tome dogodilo nešto veće, nego da je čovjekova vjera poštedjela Gospodina od smrti. Posljednja i savršena objava Božje ljubavi dogodila se kroz ono kroza što se nikada nije smjela dogoditi. To što je Krist morao zanijemiti u smrti, to što se nije mogla ispuniti ni ostvariti njegova volja, naime uspostaviti beskrajne mogućnosti mesijanskoga kraljevstva Božjega na ovoj zemlji te preobraziti svijet snagom Duha Svetoga, te da se sve moralo sliti u neizrecivu žrtvu križa – sve to živi i nadalje u kršćanskoj povijesti i svijesti kao izazov i tajna njezina srca, kao snaga srca te povijesti.

Ako se ne varamo, i tu je tajnu Franjo doživio i u životu ozbiljio, kao nitko inače. Od toga zavisi i razumijevanje cjelokupne njegove osobe i bića. Zapravo on i nije imao u nakani ustanoviti red u smislu kako su to zamislili Benedikt ili Bernard. Ono što je on nakanio bilo je stvoriti živu prisutnost Evanđelja u svijetu i kršćanstvu, i unutar toga stanja stvoriti nešto kao jezgru koja bi iskreno, životno nasljedovala Gospodina Isusa, koji bi se vježbali u nasljedovanju Isusa Krista. A oko te jezgre potom oni koji bi svojim životom žarili i ižarivali te mijenjali obitelji, posjed, zvanja.

Pojmovi prvoga, drugoga i trećeg reda samo su pomagala s kojima se obuhvaća cijelo društvo. Htio je stvoriti, realizirati nešto kao ‘kraljevstvo Božje’ među ljudima. Društvo koje mijenja postojeće stanje u društvu, koje ostvaruje mesijanska obećanja i mogućnosti. Jasno, povijest ima svoje zakonitosti i opire se promjeni. Franjo je u konačnici izgubio bitku s postojećim stanjem, pa mu je čak i Red izmaknuo kontroli. Prepušta vodstvo drugima, a on se povlači u molitvu, žrtvu, samoću. Nad njega se spušta težina Getsemanija i Golgote, a tomu su svjedokom stigme – kao tjelesni izričaj nutarnjeg suobličavanja i proživljavanja Gospodinove patnje.

Franju se može u konačnici shvatiti samo iz savršene supatnje, suobličavanja s Isusom Kristom i njegovom žrtvom. Žrtva koju je prinio Isus Krist našla je u Franji svoj savršeni odraz. Njegov je život moguće shvatiti samo u odnosu prema Isusu Kristu. Što je od njegova djela postalo nije ono što je trebalo i moglo postati. Sve je poprimilo karakter ograničenosti i uskoće koju nosi sve ljudsko i kršćansko nakon što mesijanske mogućnosti nisu prihvaćene. Međutim, u Franjinu djelu živi Franjina žrtva, i čini se da je Franjo na posve drukčiji način u svome djelu nego su to Benedikt, Bernard ili Dominik u svome.

Franjo živi u svome djelu kao što Krist živi u svojoj Crkvi, u kršćanskoj povijesti. Krist je začetnik, on je utemeljitelj, on je živi uzor – u obliku žrtve. I to tako da se na njega može pozivati na svakome mjestu i na svakome mjestu može u njemu otkriti svoje lice.