EVERGREEN: ELIE WIESEL – GOVOR U POVODU DODJELE NOBELOVE NAGRADE ZA MIR

Odabrao, preveo i priredio: Dr. fra Tomislav Pervan

Nada, očaj i sjećanje

Nobel Lecture, December 11, 1986.

Hasidska legenda govori nam da je veliki rabin Baal-Shem-Tov, Učitelj dobrog imena, također poznat kao Besht, poduzeo hitnu i opasnu misiju: ubrzati dolazak Mesije. Židovski narod, cijelo čovječanstvo previše je patilo, opterećeno s previše zala. Trebalo ga je spasiti, i to brzo. Zbog pokušaja miješanja u povijest, Besht je kažnjen; protjeran je zajedno sa svojim vjernim slugom na daleki otok. U očaju sluga je preklinjao svoga gospodara da upotrijebi svoje tajanstvene moći kako bi ih obojicu vratio kući. “Nemoguće”, odgovorio je Besht. “Oduzete su mi moći”. “Onda, molim te, izmoli molitvu, izrecitiraj litanije, učini čudo”. “Nemoguće”, učitelj je odgovorio, “Sve sam zaboravio”. Obojica su zaplakali.

Odjednom se Gospodar okrenuo svom sluzi i upitao: “Podsjeti me na molitvu – bilo koju molitvu.” “Kad bih samo mogao”, rekao je sluga. “I ja sam sve zaboravio”. “Sve – apsolutno sve?” “Da, osim – “Osim čega?” “Osim abecede”. Na to je Besht radosno povikao: “Pa što onda čekaš? Počni recitirati abecedu, a ja ću ponavljati za tobom…”. I zajedno su dva prognanika počela recitirati, prvo šapatom, a potom sve glasnije: “Aleph, beth, gimel, daleth…”. I iznova, svaki put snažnije, žarče, gorljivije; sve dok, naposljetku, Besht nije povratio svoje moći, nakon što mu se vratilo pamćenje

Volim ovu priču jer ilustrira mesijansko očekivanje – koje jest i ostaje i moje. I značenje prijateljstva za čovjekovu sposobnost da nadiđe svoje konkretno stanje. Najviše je volim jer naglašava mističnu moć sjećanja. Bez sjećanja naše bi postojanje bilo jalovo i mutno, poput zatvorske ćelije u koju ne prodire svjetlost; kao grob koji odbacuje žive. Sjećanje je spasilo Beshta, a ako je išta kadro, to je sjećanje koje će spasiti čovječanstvo. Za mene je nada bez sjećanja kao sjećanje bez nade.

Kao što čovjek ne može živjeti bez snova, ne može živjeti ni bez nade. Ako snovi odražavaju i zrcale prošlost, nada priziva budućnost. Znači li to da se naša budućnost može graditi na odbacivanju prošlosti? Zasigurno, takav izbor nije potreban. To dvoje nije nespojivo. Suprotnost prošlosti nije budućnost nego odsutnost budućnosti; suprotnost budućnosti nije prošlost nego odsutnost prošlosti. Gubitak jednoga jednak je žrtvovanju drugoga.

Podsjećanje. Vrijeme: Poslije rata. Mjesto: Pariz. Mladić se bori da se ponovno prilagodi životu. Njegove majke, njegova oca, njegove male sestre nema više. On je sam. Na rubu očaja. A ipak ne odustaje. Naprotiv, nastoji pronaći mjesto među živima. On uči novi jezik. Stječe nekoliko prijatelja koji, kao i on sam, vjeruju da će sjećanje na zlo poslužiti kao štit protiv zla; da će sjećanje na smrt služiti kao štit protiv smrti.

U to mora vjerovati da bi nastavio dalje. Jer, on se upravo vratio iz svemira gdje je Bog, izdan od svojih stvorenja, sakrio svoje lice kako ne bi vidio. Čovječanstvo, dragulj njegova stvaranja, uspjelo je izgraditi inverziju Babilonske kule koja nije sezala prema nebu, već prema protu-nebu, kako bi tamo stvorila paralelno društvo, novo “stvorenje” sa svojim prinčevima i bogovima, zakonima i načelima , tamničarima i utamničenicima. Svijet u kojem se prošlost više ne računa – ništa više ne znači.

Lišeni posjeda, s pokidanim ljudskim vezama, zatvorenici su se našli u društvenoj i kulturnoj praznini. “Zaboravite”, rečeno im je, “zaboravite odakle ste došli; zaboravite tko ste bili. Važna je samo sadašnjost”. Ali sadašnjost je bila samo treptaj Gospodnjeg oka. Sam je Svevišnji bio krvnik: On je bio taj koji je odlučivao tko će živjeti, a tko umrijeti; koji će biti mučeni, a koji nagrađeni. Iz noći u noć, naizgled beskrajne povorke nestajale su u plamenu, obasjavajući nebo. Strah je dominirao svemirom. Doista, ovo je bio drugi svemir; transformirali su se sami zakoni prirode. Djeca su izgledala kao starci, starci su cviljeli kao djeca. Muškarci i žene iz svih krajeva Europe odjednom su svedeni na bezimena i bezlična stvorenja koja očajnički traže isti obrok kruha ili juhe, strepeći od istoga svršetka. Čak je i njihova šutnja bila ista jer je odjekivala sjećanjem na one koji su otišli. Život u tome prokletom svemiru bio je toliko izopačen, toliko neprirodan, da je evolvirala nova vrsta. Budeći se među mrtvima, čovjek se pitao, je li još živ.

Pa ipak, pravi očaj uhvatio nas je tek kasnije. Poslije toga. Kad smo izašli iz noćne more te počeli tražiti smisao. Svi oni doktori prava ili medicine ili teologije, svi oni ljubitelji umjetnosti i poezije, Bacha i Goethea, koji su hladnokrvno, svjesno naredili masakre i sudjelovali u njima. Što je značila njihova metamorfoza? Može li se ičim objasniti njihov gubitak etičkog, kulturnog i vjerskog pamćenja? Kako bismo uopće mogli razumjeti pasivnost promatrača i – da – šutnju Saveznika? I pitanje nad svim pitanjima: Gdje je u svemu tome bio Bog? Činilo se jednako nemogućim zamisliti Auschwitz s Bogom kao i zamisliti Auschwitz bez Boga. Stoga je sve trebalo preispitati jer se sve promijenilo. Činilo se da su postignuća čovječanstva jednim potezom izbrisana. Je li Auschwitz bio posljedica ili zastranjenje “civilizacije”? Znamo samo da je Auschwitz doveo u pitanje tu civilizaciju kao što je doveo u pitanje sve što je prethodilo Auschwitzu. Znanstvena apstrakcija, društvene i ekonomske nesuglasice, nacionalizam, ksenofobija, vjerski fanatizam, rasizam, masovna histerija. Svi su oni svoj krajnji izraz našli u Auschwitzu.

Sljedeće pitanje je moralo biti, zašto nastaviti? Ako nas sjećanje stalno vraća na ovo, zašto graditi dom? Zašto rađati djecu u svijet u kojem su Bog i čovjek iznevjerili povjerenje jedan u drugoga?

Naravno da smo mogli pokušati zaboraviti prošlost. Zašto ne? Nije li prirodno da ljudsko biće potiskuje ono što mu nanosi bol, ono što mu zadaje stid? Poput tijela, sjećanje štiti svoje rane. Kad svane dan nakon neprospavane noći, nečiji se duhovi moraju povući; mrtvima se naredilo da se vrate u svoje grobove. Ali prvi put u povijesti nismo mogli pokopati svoje mrtve. Njihove grobove nosimo u sebi.

Za nas zaborav nikada nije bio opcija.

Sjećanje je plemenit i nužan čin. Zov sjećanja, poziv na sjećanje, dopire do nas od samoga praskozorja povijesti. Nijedna se zapovijed u Bibliji ne pojavljuje tako često, tako ustrajno. Na nama je da se sjećamo dobra koja smo primili i zla koje smo pretrpjeli. Nova godina, Rosh Hashana, naziva se i Yom Hazikaron, Dan sjećanja. Tog dana, dana sveopćeg suda, čovjek se obraća Bogu da se sjeti: O tome ovisi naše spasenje. Ako se Bog želi sjetiti naše patnje, sve će biti dobro; ako On odbije, sve će biti izgubljeno. Tako odbacivanje sjećanja postaje božansko prokletstvo koje bi nas osudilo na ponavljanje prošlih katastrofa, prošlih ratova.

Ništa ne izaziva toliko užasa i protivljenja unutar židovske tradicije kao rat. Naše gađenje prema ratu odražava se u oskudici naše literature o ratovanju i ratovima. Na kraju krajeva, Bog je stvorio Toru da ukloni bezakonje, da ukloni rat. Ratnici loše prolaze u Talmudu: Juda Makabejac se čak i ne spominje; Bar-Kohba se citira, ali negativno. Davidu, velikom ratniku i osvajaču, nije dopušteno graditi Hram; njegov sin Salomon, čovjek mira, taj je koji gradi Božje prebivalište. Naravno, neki su ratovi možda bili nužni ili neizbježni, ali nijedan se nikada nije smatrao svetim. Za nas je sveti rat protuslovlje. Rat dehumanizira, rat umanjuje, rat ponižava sve one koji ga vode. Talmud kaže: “Talmidei hukhamim shemarbin shalom baolam” (Mudraci su ti koji će donijeti mir). Možda zato što mudri ljudi ponajbolje pamte.

A ipak je zacijelo ljudski zaboraviti, čak i željeti zaboraviti. Stari su na to gledali kao na božanski dar. Doista, ako nam sjećanje pomaže da preživimo, zaborav nam omogućuje da nastavimo živjeti. Kako bismo mogli nastaviti sa svojim svakodnevnim životom, ako smo stalno svjesni opasnosti i duhova koji nas okružuju? Talmud nam govori da bi bez sposobnosti zaborava čovjek ubrzo prestao učiti. Bez sposobnosti zaborava čovjek bi živio u trajnom, paralizirajućem strahu od smrti. Samo Bog i jedino Bog može i mora sve pamtiti i svega se sjećati.

Kako pomiriti našu najvišu dužnost prema sjećanju s potrebom zaborava koji je bitan za život? Nijedna se generacija nije morala tako žurno suočiti s tim paradoksom. Preživjeli su željeli sve priopćiti živima: žrtvinu samoću i tugu, suze majki dovedenih do ludila, molitve osuđenih pod ognjenim nebom.

Trebali su reći djetetu koje je, skrivajući se s majkom, pitalo tiho, vrlo tiho: “Mogu li sada plakati?” Trebali su pripovijedati o bolesnom prosjaku koji je u zapečaćenom stočnom vagonu počeo pjevati kao dar svojim drugovima. I o djevojčici koja je grleći baku šaputala: „Ne boj se, neka ti ne bude žao umrijeti… meni nije“. Imala je sedam godina, ta djevojčica koja je otišla u smrt bez straha, bez žala.

Svatko je od nas osjetio potrebu zabilježiti svaku priču, svaki susret. Svatko se od nas osjećao ponukanim svjedočiti. Takve su bile želje umirućih, oporuka mrtvih. Pošto takozvani civilizirani svijet nije imao nikakve koristi od njihovih života, neka taj svijet onda nastanjuju njihove smrti.

Veliki povjesničar Shimon Dubnov poslužio nam je kao vodič i nadahnuće. Sve do trenutka svoje smrti stalno je iznova govorio svojim drugovima u getu u Rigi: “Jidden, shreibt un fershreibt” (Židovi, zapišite sve). Njegove su riječi naišle na odjek. Bezbrojne žrtve preko noći postaju kroničari i povjesničari u getima, čak i u logorima smrti. Čak su i članovi Sonderkommandosa, zatvorenici koji su bili prisiljeni spaljivati leševe svojih suuznika prije nego što budu spaljeni, ostavili iza sebe izvanredne dokumente. Svjedočenje je postalo opsesija. Ostavili su nam pjesme i pisma, dnevnike i fragmente romana, neke poznate u cijelom svijetu, druge još neobjavljene.

Nakon rata uvjeravali smo se da će biti dovoljno ispričati jednu jedinu noć u Treblinki, pripovijedati o okrutnosti, besmislu ubojstva i gnjevu proizašlu iz ravnodušnosti: bit će dovoljno pronaći pravu riječ i povoljan trenutak reći to, prodrmati čovječanstvo iz njegove ravnodušnosti i spriječiti mučitelja da nikada više muči. Mislili smo da će biti dovoljno pročitati svijetu pjesmu koju je napisalo dijete u getu Theresienstadta kako bismo bili sigurni da nijedno dijete nikada više neće morati trpjeti glad ili strah. Dovoljno bi bilo opisati “Selekciju” logora smrti, da se nikada više ne povrijedi ljudsko pravo na dostojanstvo.

Mislili smo da će biti dovoljno ispričati o plimnom valu mržnje koji se srušio nad židovskim narodom kako bi ljudi jednom zauvijek posvuda odlučili stati na kraj mržnji prema svima koji su “drugačiji” – bili oni crnci ili bijelci, Židovi ili Arapi, kršćani ili muslimani – svatko čija se orijentacija razlikuje politički, filozofski, seksualno. Naivan pothvat? Naravno. Ali ne bez stanovite logike.

Pokušali smo. Nije bilo lako. Isprva, zbog jezika; jezik nas je iznevjerio. Morali bismo izmisliti novi rječnik, jer su nam vlastite riječi bile neadekvatne, anemične.

A onda su i ljudi oko nas odbili slušati; pa čak i oni koji su slušali odbili su vjerovati; a ni oni koji su vjerovali nisu mogli shvatiti. Naravno da nisu mogli. Nitko nije mogao. Iskustvo logora prkosi razumijevanju, shvaćanju.

Jesmo li zakazali? Često mislim da jesmo

Ne bismo vjerovali da nam je netko 1945. rekao da će za našeg života vjerski ratovi bjesnjeti na gotovo svim kontinentima, da će tisuće djece opet umirati od gladi,. Ne bismo vjerovali da će rasizam i fanatizam ponovno procvjetati. Niti bismo vjerovali da će postojati vlade koje će čovjeku poput Lecha Walese oduzeti slobodu putovati samo zato što se usuđuje usprotiviti se. I nije sam. Vlade desnice i ljevice idu mnogo dalje, podvrgavajući mučenju i progonu one koji se ne slažu, pisce, znanstvenike, intelektualce. Kako objasniti taj poraz sjećanja?

Kako objasniti bilo što od toga: ludilo apartheida koji ne jenjava. Rasizam je sam po sebi užasan, ali on postaje još odvratniji kada za se traži da legalnost, a time i pravdu, kada je čovjek poput Nelsona Mandele zatvoren. Bez usporedbe apartheida s nacizmom i njegovim “konačnim rješenjem” – jer to prkosi svakoj usporedbi – ne može se ta dva sustava, u njihovoj navodnoj legalnosti, ne svrstati u isti tabor. I ludilo i bezumnost terorizma: taoci u Iranu, hladnokrvni masakr u sinagogi u Istanbulu, besmislene smrti na ulicama Pariza. Sve civilizirane nacije moraju zabraniti terorizam – ne objašnjavati ga niti ga racionalizirati, već se boriti protiv njega i iskorijeniti ga. Ništa ne može, ništa neće opravdati ubojstva nevinih ljudi i nemoćne djece. I nasilje priječiti muškarcima i ženama napustiti svoju zemlju kao što su Andrej Saharov, Vladimir i Maša Slepak, Ida Nudel, Josef Biegun, Victor Brailowski, Zakhar Zonshein te svima drugima, znanima i neznanima. A tu je i Izrael koji nakon dvije tisuće godina progonstva te trideset i osam godina suvereniteta još uvijek nema mira. Volio bih vidjeti taj narod, koji je i moj, da bude sposoban uspostaviti temelje za konstruktivan odnos sa svim svojim arapskim susjedima, kao što je to učinio s Egiptom. Moramo izvršiti pritisak na sve koji su na vlasti da se dogovore.

I tu se vraćamo na sjećanje. Moramo se sjećati patnje moga naroda kao što se moramo sjećati patnje Etiopljana, Kambodžana, ljudi iz čamaca, Palestinaca, Miskito Indijanaca, argentinskih “desaparecidosa” (nestalih) – popis se čini beskrajnim.

Sjetimo se Joba koji je, nakon što je izgubio sve – svoju djecu, svoje prijatelje, svoju imovinu, pa čak i svoj prijepor s Bogom – ipak smogao snage započeti ispočetka, ponovno graditi svoj život. Job je bio odlučan ne odbaciti stvaranje, koliko god bilo nesavršeno, a koje mu je Bog povjerio.

Job, naš predak. Job, naš suvremenik. Njegova kušnja tiče se svega čovječanstva. Je li ikad izgubio vjeru? Ako je tako, on ju je ponovno otkrio unutar svoje pobune, svoga revolta. Pokazao je da je vjera bitna za pobunu i da je nada moguća onkraj očaja. Izvor njegove nade bilo je sjećanje kao što mora biti i naše. Očajavam zato što se sjećam. Budući da se sjećam, dužnost mi odbaciti očaj. Sjećam se ubojica, sjećam se žrtava, čak i dok se borim izmisliti tisuću i jedan razlog za nadu.

Možda postoje trenutci kada smo nemoćni spriječiti nepravdu, ali nikada ne smije postojati trenutak kad propuštamo prosvjedovati. Talmud nam govori da spašavanjem jednog ljudskog bića čovjek može spasiti svijet. Možda smo nemoćni otvoriti sve zatvore i osloboditi sve zatvorenike, ali očitujući svoju solidarnost s jednim jedinim zatvorenikom, optužujemo sve tamničare. Nitko od nas nije u poziciji eliminirati rat, ali naša je obveza osuditi ga i razotkriti ga u svoj njegovoj grozoti. Rat ne ostavlja pobjednike, samo žrtve. Počeo sam s pričom o Beshtu. I, kao i Besht, čovječanstvo se treba sjećati više nego ikada. Čovječanstvu je mir potrebniji više nego ikad, jer je cijeli naš planet, ugrožen nuklearnim ratom, u opasnosti od potpunog uništenja. Jedino čovjek može spriječiti uništenje koje samo čovjek može izazvati, Čovječanstvo mora zapamtiti da mir nije Božji dar svojim stvorenjima, to je naš dar jednih drugima.

https://www.nobelprize.org/prizes/peace/1986/wiesel/lecture/

Senator Utaha Orrin Hatch odao je počast Wieselu u govoru u američkom Senatu tjedan dana nakon smrti Elija Wiesela, u kojem je rekao da “smo s Elijevom smrću izgubili svjetionik ljudskosti i nade. Izgubili smo heroja ljudskih prava i svjetionika književnosti holokausta.”

https://www.enciklopedija.hr/natuknica.aspx?ID=66128

Wiesel, Elie | Hrvatska enciklopedija

Preveo i priredio fra Tomislav Pervan

Međugorje, u rujnu 2023.