SVIMA BLAGOSLOVLJEN I RADOSTAN POČETAK NOVOGA TJEDNA

Piše: Dr. fra Tomislav Pervan

HVALJEN ISUS I MARIJA! SVIMA MIR I DOBRO! Svima blagoslovljen i radostan početak novoga tjedna i novoga dana. Ponedjeljak je. Zahvalimo Gospodinu za sve milosti, za jučerašnju nedjelju, Dan Gospodnji, zahvalimo za susret s Njime u njegovoj riječi o oprostu te u euharistiji, blagovanju njegova Tijela i Krvi čime on postaje dijelom nas, našega bića. Kao što Pavao i kaže, u Njemu živimo, mičemo se i jesmo. To bi trebala biti vjernička stvarnost i u svagdanu, a ne samo nedjeljom, kad se družimo jedni s drugima i s Gospodinom. Molimo Isusa da prožima naše sate i dane, da naš život bude proslava Njegove milosti. I da rastemo svakodnevno u spoznaji Sina Božjega, da dođemo, kako Pavao kaže, do punine vjere, punine spoznaje, da naš život zrcali Gospodinove riječi i djela. Vrijedi ponekada uzeti primjerice Poslanicu Efežanima. Kolika je tu teologija, koja kršćanska perspektiva, a Pavao to piše iz tamnice. O tamnici govori u završnim riječima te poslanice. A ono što tomu prethodi punilo je knjižnice do danas. A imamo također i u Knjizi Otkrivenja Poslanicu, Pismo Crkvi u Efezu koju poziva na prvotnu ljubav, inače će Gospodin doći i prevrnuti svijećnjak  te će ostati u tami. Teška riječ. Ostavili su “prvu ljubav”, okrenuli se prema svijetu, i on prijeti dolaskom te potonjom tamom. A i sveti Ignacije Antiohijski piše Poslanicu Efežanima, na svome putu u Rim gdje će biti bačen pred divlje zvijeri. Kako čovjek može pisati s onolikim oduševljenjem, zanosom, kad zna da ga čeka sigurna smrt. Nas bi uhvatila panika, rezignacija, strah, strepnja, a on radosno piše sedam pisama na putu u Rim, na stratiše, pred divlje zvijeri. Ad bestias – bijaše osuda! Beštijama, divljim, bivali su kršćani bacani u rimskim arenama, na uveseljavanje publike. Kruha i igara, onda a i danas.  Odlučimo se za Gospodina i neka on preko nas djeluje.

Slušamo danas iz Poslanice prve Timoteju, a u Evanđelju susret Gospodina s rimskim stotnikom. Kod Mateja je to na samom početku, nakon što je Isus izrekao Govor na gori, nakon što je izliječio onoga gubavca, dolazi rimski satnik i moli za svoga sina, slugu… Nisam dostojan da uniđeš pod krov moj, izgovara poganin. Nisam dostojan – reci samo jednu riječ! Riječ koja liječi, koja podiže, koja diže na noge. Riječ koja unosi život, radost u čovjekovo biće. Od nas se traže takve riječi. Isus je samo rekao i sluga je ozdravio. A bio je na samrti. Tako je silna bila Isusova riječ. Riječ koja djeluje. Isus govoreći čini, a čineći čudesa govori o sebi, tko je i što je on u osobi. Nečuveno, neviđeno. Veliki upitnik i nama, kako se odnosimo prema riječima. Kakve su naše riječi? One koje liječe, podižu, koje unose radost u život, riječi koje su poput riječi majke čedu u kolijevci, kad mama tepa novorođenčetu, ili su to riječi koje su poput metka, ubijaju, ruše, bacaju u depresiju? Kako se odnosimo prema riječima. I kako ih izgovaramo. Isus je rekao da ćemo za svaku suvišnu riječ koju izgovorimo odgovarati na sudu (Mt 12. poglavlje). Vrijedi uvijek iznova podsjetiti se na to Matejevo poglavlje i Isusove riječi. Čovjek stanuje u riječi, bitak je u riječi. A netko se izrazio kako bi htio tako voljeti riječi da svaka od njih postane i molitva. Neka nam riječi budu poput molitve.

Jučer bijaše blagdan Rana svetoga Oca Franje, a ujedno i spomen velike mističarke, žene stoljeća u 11. stoljeću svete Hildegarde iz Bingena na Rajni. Velika žena, mističarka, vizionarka, proročica, učiteljica mnogih opata, kraljeva, papa. Danas je popularna njezina medicina, liječenje, pa i hrana prema Hildegardinim receptima. Primjer što Bog može činiti preko jednoga čovjeka, jedne osobe. Papa Benedikt proglasio ju je prije desetak godina sveticom i naučiteljicom Crkve. A danas se sjećamo svetoga Josipa Kupertinskoga, redovnika, franjevca, koji se rodio u štali, jer je kuća bila pod hipotekom. Siromašno živio, pokušao u mnogim samostanima ostvariti svoje zvanje. Nije uspijevao. Na kraju se skrasio kod jednog samostana, tu živio skrovito godinu dana, potom naučio čitati i pisati, mukom završio teološki studij, zaređen za svećenika. Imao dar levitacije, činio čudesa, ali je bio uvijek skroman i ponizan. Postao svet zbog svoje skromnosti i poniznosti, a ne zbog svojih izvanrednih darova. Hvala Gospodinu što nam uvijek daje primjere svetosti.