DA SMO IZGUBILI OSJEĆAJ ZA SVETO, VIDI SE I PO NAŠEM PONAŠANJU U SVETOM PROSTORU

Piše: Dr. fra Tomislav Pervan

Svetci ti koji nam mogu obasjati životni put, koji nam mogu biti putokaz u bespuću suvremenog svijeta. Da si u srednjem vijeku pitao nekoga vjernika, tko mu je životni uzor, on bi naveo zacijelo ime nekoga poznatoga svetca. Da si u vremenu renesanse pitao ljude, tko su im uzori, naveli bi imena raznih genija iz antičkoga doba ili pomoraca koji su u to doba otkrivali nove svjetove, za Europljane nepoznate. Da si u vremenu industrijalizacije i strojeva, lokomotiva ili parnih strojeva pitao, tko su uzori, ljudi bi navodili imena otkrivača, znanstvenika koji su otkrivali zakone prirode te omogućavali lakše kretanje, vozila, vlakovi itd., ili pak razna oružja. A u ovo naše doba? Tko su uzori? Oni s velikim bicepsima nogometaši, pjevači, za kojima publika u stadionima ludi. Nema spomena vjerskih veličina, svetaca. Oni su gradili katedrale i spomenike, današnji grade bolnice i stadione. Gubitak osjećaja za Sveto – to je ono što ovo doba karakterizira, i zato nam ide sve po zlu. Kad čovjek izgubi Boga iz svoje perspektive ili zrenika, sve mu se okreće protiv njega, on luta, on je dezorijentiran u životu. Život nije “kruha i igara” kao u starom Rimu, a i danas uvelike, provod, zabava, nego je život trajna borba za mjesto pod suncem, za obitelj. Oni su znali za križ, danas svi od toga bježe, a on ih sustiže. Treba nam korjeniti zaokret prema Svetome, prema Nebu, prema Isusu.

Da smo izgubili osjećaj za Sveto, vidi se i po našem ponašanju u svetom prostoru. Nigdje ni truna strahopoštovanja. Kao da smo na tržnici, tako se ponašamo u svetom prostoru, pa i u dvorištu crkve. Vidljivo je to ovdje u  Međugorju. Od oblačenja koje je u mnogo prilika nedolično, nečedno, pa do stalnog govorenja, pričanja, čak i u svetom prostoru, unutar crkve. Trebamo shvatiti jedno –  ulazeći u crkvu uzimamo svetu vodu, blagoslovljenu vodu. Njome se škropimo, barem simbolično, pravimo znak križa, činimo poklon do zemlje. A ne samo onako klimnuti svojim tijelom. to je već preduvjet i svijest, nalazim se u svetome, pred Svetim, pred Bogom svojim. Tu govorim ja njemu, a on govori meni. Kad se Mojsije susreo s Bogom u gorućem grmu, u stepi, na Sinaju, kad je vidio taj čudoviti prizor (u Knjizi Izlaska, treće poglavlje), onda je dobio nalog: Izuti obuću, skinuti s nogu sve, i stajati bosonog pred Gospodinom. Kad skineš obuću, nema šanse da možeš po kamenitu tlu bježati ili trčati. Uzmaka nema. Tako i mi – skidamo sa sebe staro, želimo biti novi, želimo da nas Duh zahvati, kao Mojsija –  i da onda idemo u svijetu. Naučio nešto od muslimana. Kad se okupljaju na molitvu, peru se  u dvorištu, skidaju obuću s nogu, idu u džamiju bosonogi. I tu vlada savršena šutnja, za molitve. Tu se ni muha ne čuje. Oni su usmjereni prema Meki, sabrani i obavljaju svoja “klanjanja”. Ili klečeći ili prostrti na tlu. Mogli bismo od njih naučiti barem tu disciplinu u svetom prostoru. I ponašati se dolično svetom mjestu. Nama nema uzmaka – kao ni Mojsiju – koji je dobio nalog i to mu je promijenilo život. I njegov, ali i njegova naroda. Učimo od Isusa, od Marije.

Mi znamo u danu izmoliti stotine Zdravomarija. Onako mehanički. Trebali bismo jednom pokušati svaku riječ promišljati – od početka do kraja, pa bismo mogli shvatiti dubinu te molitve, koja počinje Božjim pozdravom upućenim Mariji. Bog šalje delegata u osobi Gabrijela koji je pozdravlja riječima –  Raduj se, Marijo! Budi sretna, Marijo. Bog te ljubi, Marijo! Bog te treba, Marijo. On te od grijeha očistio, Marijo… itd. Mogli bismo nabrajati što je sve sadržano u tome “Raduj se” – što mi prevodimo sa “Zdravo”… A onda “na času smrti naše”… Već je u molitvi uključen i finale našega života. Jesmo li toga svjesni? Svi hodimo prema kraju, neminovno. I ja u poodmakloj dobi, ali i onaj mladoženja ili mladenka koji su tek stupili u brak. Stoga nas molitve podsjećaju na ozbiljnost trenutka, ali i da život nije igra ni lutrija, nego ozbiljna borba s neprijateljima, u nama i oko nas. Pokušajmo to preko ovih molitava i ostvariti.