MALA SMO NACIJA VELIKIH LJUDI!

Piše: Dr. fra Tomislav Pervan

HVALJEN ISUS I MARIJA!  Svima mir i dobro, svima sretan i blagoslovljen te radostan novi dan – nedjelja – četvrta u došašću. Imamo razloga zahvaliti za minulu noć, za ovo svjetsko prvenstvo koje nas je ponovno ubacilo u orbitu, među najbolje svjetske nogometne sile ili velesile. Jedna mala zemlja, tek prepoznatljiva na mapi svijeta, uzela je treće mjesto. Pa poslali smo doma Brazilce, otišli su velikani doma, a ostao  Maroko i Hrvatska da se bore za treće mjesto. Nije li to čudo u ovom svijetu u kome je toliko apsurda, i gdje se uvijek veli – lopta je okrugla, pa koga sreća nosi.

Da, hvala Bogu za ono zajedništvo. Nisam gledao, bio sam u ispovjedaonici. Hvala Bogu za hodočasnike koji su došli iz Hrvatske, iz Primorja, jedan autobus iz Knina i Kijeva, koji su bili pod okupacijom. Hvala Bogu i za one iz okolice Zadra. Svi oni isto mole i isto osjećaju. Velik je to i golem osjećaj, ono zajedništvo i ljubav, onaj kolektiv koji može pobijediti svakoga. A sve je ono hrvatska krv, netko reče, da je ondje igralo devet igrača iz Dinama. To je plod ustrajnoga rada, kad se počne s djecom. Djeca se odgajaju za nogometaše i športaše, ali isto tako i u svim drugim disciplinama. I u školi. Marljivost, trud, napor, znoj, odricanje. Bez toga nema uspjeha, nema ni blagoslova. Dobro to znam iz vlastitoga iskustva kad  smo došli kao djeca – mladići u sjemenište, u prvi gimnazije. Četiri jezika, svi drugi predmeti, po šest sati nastave svaki dan, od osam ujutro do jedan popodne. Gotovo bez predaha. Ali se isplatilo. Tako isto i na drugim poljima. Nitko nije postao nobelovac ljenčareći, nego odričući se. Nešto malo može talent, ali sve drugo je marljivost i trud koji čovjek ulaže. I to onda donosi plod.

Čovjek se pita, zašto primjerice Židovi imaju dosada više od 160 nobelovaca? A tako mali narod! Pa jasno, oni se od malih nogu uče, i u Isusovo vrijeme oni su morali pohađati škole do svoje 13 godine, učiti čitati i pisati, jer su imali Sveto pismo. Divio sam se njihovim “kibucima” u kojima su živjeli kad su naselili Izrael i gdje je sve bilo svima zajedničko. Ali se već tu vršila selekcija za što je tko sposoban. I stoga su mogli u pet dana poraziti silne arapske vojske u onome lipanjskom ratu 1967. A i danas su strah i trepet, drže toliko toga u svojim rukama. Može to biti sebičnost, ali taj osjećaj zajedništva, izabranja, Božjega naroda. To je ono što njih nosi. – Čini mi se da taj gen postoji i u Hrvatima samo što smo zbog geopolitičkog položaja bili skoro trajno pod tuđinima. Pored ovolike obale, divne Like, Gorskog kotara, Zagorja i Slavonije – pa to nitko nema u Europi! I stoga smo bili meta mnogim osvajačima.

Ali povrh svega ljubav, vjera, molitva, zajedništvo. Rugali su se Izborniku što je hodočastio u Međugorje, rugali su mu se što nosi krunicu u džepu. Bolje to nego sotonske tetovaže po tijelu. Ono što čovjek upije i usiše s majčinim mlijekom, to ostaje. Nije potreba onomu starom ribaru iz zadarske okolice ići u Zagreb na Dolac i prodavati ribu. Ima sina koji je bogat. Ali ne, treba raditi i zaraditi kruh svagdanji. Uz ribu. Ako je čovjek to naučio, onda bez toga ne može. Ne može bez mora, bez mreža, bez riba. Tako je i Isus uzeo onu braću od mreža i riba.  I učinio ih ribarima ljudi. Trebali su samo slijediti glas i Učitelja. Hvala Isusu na toj lekciji. Pa i na lekciji Nazareta u kome je odrastao, nepoznat. Nije birao akademije ni Jeruzalem, nije išao u Atenu, nego ostao kao tesarski obrtnik. Ali je preokrenuo svijet. Uvijek se poniznost i dobrota isplate, a oholost slomi vrat. Zašto su upravo dvojica mladih poniznih proglašeni najboljim vratarom i najboljim braničem? Mala smo nacija velikih ljudi.