NE ZABORAVIMO BOŽJEGA UGODNIKA STEPINCA

Piše: Dr. fra Tomislav Pervan

Jučer smo slavili svoga hrvatskog zaštitnika. Nije još svet, nije proglašen svetim, ali je u svijesti vjernika blaženi Alojzije Stepinac od same smrti štovan, on je svet u svijesti vjernika. Njegovo je tijelo izloženo u katedrali, onako u biskupskom ornatu. U komunističko vrijeme djeca su išla s roditeljima u katedralu, Mnogi su mislili da je to sveti Nikola, jer su imali u svijesti da Nikola u biskupskom ornaru donosi darove, a mnogi su u svome neznanju govorili kako je to Djed Mraz –  jer komunizam nije trpio svetoga Nikolu. Tako su mnogi govorili za Isusa Raspetoga nije li to Spartak, onaj vođa robova u Rimu koji je bio razapet. Znali su da su Rimljani raspeli tisuće robova niz Via Appia i s njima vođu ¨Spartaka pa im je Onaj na križu bio Spartak (davali su imena klubovima po tome imenu). Ili pak na spomen  Golgote mnogi su mislili da je to povezano s onom zubnom pastom “colgate”, nekako se slično izgovara. Toliko neznanje vlada u svijetu glede Isusove osobe ali i osobe Bl. Alojzija Stepinca.

Pa obično dok šaljem u razne grupe ujutro ova promišljanja, ako uspijem slušam i emisiji “Dogodilo se na današnji dan”. Jučer iz HRT u toj emisiji ni spomena na smrt blaženika, Božjega ugodnika Stepinca, a navodit će oni sve moguće povijesne ličnosti, provale Turaka i Mongola, razne pomorce i bitke, razne pjesnike, važne i nevažne. A ono što je u svijesti hrvatskoga naroda, što mu daje nadu i utjehu, to se ne spominje. Kao da još uvijek vlada komunistički duh šutnje i prešućivanja hrvatskih velikana duha i uma, koji su se opirali komunističkom zlosilju i jednoumlju. Čini se, sve im je važnije od istinskih hrvatskih veličina.

Rekoh, spomen je Gospe Lurdske. Marija se redovito ukazivala u kriznim vremenima. U Guadalupe kad bijaše nemoguće misionirati Latinsku Ameriku jer su domorodci odbijali prihvatiti Isusa Krista zbog zlodjela koja su počinili Cortes i njegova družina. Bijahu nemoguće misije, tako su zaključili franjevci koji su bili na razgovorima s aztečkim plemstvom g. 1525.,  s jednom zadrškom, “osim da Nebo ne učini čudo”. Čudo se dogodilo 12. 12. 1531., kad je Marija ostavila svoj lik na tilmi Juan Diega. Otada imamo veliku evangelizaciju Meksika, za deset godina oko deset milijuna Azteka prihvatilo je Isusa Krista. Evanđelje je uhvatilo korijen u toj državi, a Marija je simbol koji ujedinjuje državu i stvara suvremeni Meksiko. Tako bijaše s čudotvornom medaljicom u Rue d’ Bac, zatim ukazanja u La Salette, pa u Lurdu. Vrijeme otpada, vrijeme prevrata, i da bi upozorila na opasnosti, Marija se ukazuje u Lurdu i poziva na molitvu i pokoru. Pokora. Pokora. Pokora, tako je rekla Bernardici. A 25. 23., na Blagovijest rekla je da joj je ime Bezgrješno Začeće. Zatim ukazanja u Fatimi usred rata, 1917., pa u Međugorju  1981. Uvijek prelomno vrijeme. Marija kao proročica, Marija kao najsilniji evangelizator svoga Sina, Marija koja promiče djelo svoga Sina. Zahvalimo joj za sve što čini i ovdje u Međugorju gdje mogu svakodnevno svjedočiti o snažnim izljevima milosti i obraćenjima.

********

SVJEDOČANSTVO ALOJZIJA STEPINCA ‘Kada sam se kao svećenik vratio iz Rima, doznao sam što je sve moja majka učinila za mene’

Što je sve majka našeg blaženika Alojzija Stepinca učinila za njega

Punih 50 godina majka je za mene obdržavala post i nemrs svake srijede, petka i subote. Koliko se toga kuhalo i peklo kod nas, kolike svadbe, svečanosti, težaci, gosti, proštenja!

Ona je svaki put vodila sve poslove u kuhinji, ali nikada tijekom 50 godina nije u te dane jela meso i postila je. Počela je to dok sam još bio dijete, a s nakanom da budem svećenik. Dok sam bio na fronti, pronio se glas da sam mrtav, ali ona je i dalje postila i molila za mene, na istu nakanu, ne vjerujući da sam mrtav. Došao sam s ratišta kući.

Kasnije sam upisao sam agronomski fakultet, a onda sam sve do 1934. godine bio kod kuće, radio sve seljačke poslove, ali ona ni tada nije gubila nadu, postila je i molila na istu nakanu. I kada sam postao svećenik, ona je i dalje postila i molila da budem dobar svećenik. I dalje, kad sam postao biskup, ona nije prestala sa svojim zavjetom sve do svoje smrti.”

Alojzije Stepinac