ALEKSANDAR SOLŽENJICIN: “LJUDI SU ZABORAVILI BOGA; ZATO SE SVE OVO DOGODILO!”

GOVOR ALEKSANDRA SOLŽENJICINA, KNJIŽEVNIKA I NOBELOVCA,

PRIGODOM DODJELE TEMPLETON-NAGRADE U LONDONU 1983.

Odabrao i preveo: Dr. fra Tomislav Pervan

Prije više od pola stoljeća, dok sam još bio dijete, sjećam se da sam slušao od brojnih starijih osoba kako nude sljedeće objašnjenje za velike katastrofe koje su zadesile Rusiju: ‘Ljudi su zaboravili Boga; zato se sve ovo dogodilo.’

Od tada sam proveo dobrih 50 godina radeći na povijesti naše revolucije; u tome sam procesu pročitao stotine knjiga, prikupio stotine osobnih svjedočanstava i već sam osobno pridonio osam vlastitih tomova naporima da se uklone ruševine koje je ostavio taj prevrat. Ali kad bi me danas zamolili da što konciznije formuliram glavni uzrok razorne revolucije koja je progutala oko 60 milijuna naših ljudi, ne bih mogao točnije reći nego ponoviti: ‘Ljudi su zaboravili Boga; zato se sve ovo dogodilo.’

Štoviše, događaji ruske revolucije mogu se razumjeti tek sada, na kraju stoljeća, na zaslonu onoga što se od tada dogodilo u ostatku svijeta. Ono što se ovdje pojavljuje proces je od univerzalnog značenja. A kad bih i ovdje bio pozvan da ukratko identificiram glavnu crtu čitavog dvadesetog stoljeća, ne bih mogao pronaći ništa preciznije i jezgrovitije nego još jednom ponoviti: ‘Ljudi su zaboravili Boga’. Nedostatci ljudske svijesti, lišene svoje božanske dimenzije, bili su odlučujući čimbenik u svim velikim zločinima ovog stoljeća. Prvi od njih bio je Prvi svjetski rat i veliki dio naše sadašnje nevolje može se pratiti unatrag do njega. Bio je to rat (čije sjećanje kao da blijedi) kada je Europa, puna zdravlja i obilja, zapala u bijes samosakaćenja koji joj je mogao samo crpiti snagu stoljeće ili više, a možda i zauvijek. Jedino moguće objašnjenje za taj rat je mentalno pomračenje među čelnicima Europe zbog njihove izgubljene svijesti o Vrhovnoj Moći iznad njih. Samo je bezbožna ogorčenost mogla potaknuti naizgled kršćanske države da koriste otrovni plin, oružje koje je tako očito onkraj granica čovječnosti.

Ista vrsta nedostatka, manjak svijesti kojoj nedostaje bilo kakva božanska dimenzija, očitovala se nakon Drugog svjetskog rata kada je Zapad popustio pred sotonskim iskušenjem ‘nuklearnog kišobrana’. To je bilo jednako kao da kažemo: Odbacimo brige, oslobodimo mladi naraštaj njihovih dužnosti i obveza, nemojmo se truditi braniti sebe, da i ne govorimo o obrani drugih — začepimo uši za jecaje i vapaje koji dopiru s Istoka, i umjesto toga živimo u potrazi za srećom. Ako nam prijeti opasnost, zaštitit će nas nuklearna bomba; ako ne, neka ide svijet k vragu! Jadno bespomoćno stanje u koje je pao suvremeni Zapad uvelike je posljedica te kobne pogreške: uvjerenja da je jedini problem nuklearno oružje, dok u stvarnosti obrana mira uglavnom počiva na čvrstim srcima i postojanim ljudima.

Samo je gubitak te više intuicije koja dolazi od Boga mogao omogućiti Zapadu da mirno prihvati, nakon Prvog svjetskog rata, zaštićenu agoniju Rusije dok ju je razdirala skupina ljudoždera, ili da prihvati, nakon Drugog svjetskog rata, slično komadanje istočne Europe. Zapad nije uočio da je to zapravo početak dugotrajnog procesa koji donosi katastrofu za cijeli svijet; doista, Zapad je učinio dosta kako bi pomogao taj proces. Samo je jednom u ovom stoljeću Zapad skupio svoju snagu – za bitku protiv Hitlera. Ali plodovi te pobjede odavno su izgubljeni. Suočeno s kanibalizmom, naše bezbožno doba otkrilo je savršenu anesteziju — trgovinu! Takav je patetični vrhunac suvremene mudrosti.

Današnji svijet je dosegnuo fazu koja bi, da je opisana prethodnim stoljećima, izazvala uzvik: ‘Ovo je Apokalipsa!’

Ipak smo se navikli na ovakav svijet; čak se u njemu osjećamo kao kod kuće.

Dostojevski je upozoravao da bi nas ‘veliki događaji mogli snaći i zadesiti nas intelektualno nespremne’. To je upravo ono što se dogodilo. I predvidio je da će ‘svijet biti spašen tek nakon što ga zaposjedne demon Zla’. Hoće li doista biti spašen, morat ćemo pričekati i vidjeti: to će ovisiti o našoj savjesti, o našoj duhovnoj lucidnosti, o našim pojedinačnim i zajedničkim naporima u suočavanju s katastrofalnim okolnostima. Ali već se dogodilo da zloduh poput vjetra trijumfalno kruži po svih pet kontinenata  naše zemlje.

Svjedoci smo pustošenja svijeta, bilo da je nametnuto ili smo mu se dobrovoljno podvrgnuli. Cijelo 20. stoljeće biva uvučeno u vrtlog ateizma i samouništenja. Ovaj strmoglav u ponor ima vidike koji su nedvojbeno globalni, neovisno o političkim sustavima ili o stupnjevima ekonomskog i kulturalnog razvoja, ili pak o nacionalnim posebitostima. I suvremena Europa, naizgled tako različita od Rusije iz 1913., danas je na rubu istog kolapsa, iako je do nje stigla drugim putem. Različiti dijelovi svijeta išli su različitim putovima, ali danas se svi približavaju pragu zajedničke propasti.

U svojoj prošlosti Rusija je poznavala vrijeme kada društveni ideal nije bila slava, bogatstvo ili materijalni uspjeh, već pobožan način života. Rusija je tada bila prožeta pravoslavnim kršćanstvom koje je ostalo vjerno Crkvi prvih stoljeća. Tadašnje pravovjerje znalo je sačuvati svoj narod pod jarmom tuđinske okupacije koja je trajala više od dva stoljeća, a istodobno se braniti od nepravednih udara mačeva zapadnih križara. Tijekom tih stoljeća pravoslavna vjera u našoj zemlji postala je dio samih obrazaca mišljenja i osobnosti našeg naroda, oblika svakodnevnog života, radnog kalendara, prioriteta u svakom pothvatu, organizacije tjedna i godine. Vjera je bila oblikovna i ujedinjujuća snaga cijele nacije.

Ali u 17. stoljeću rusko pravoslavlje bilo je ozbiljno oslabljeno zlosretnim unutarnjim raskolom. U 18. stoljeću zemlju su potresle Petrove nasilno nametnute preobrazbe, koje su pogodovale gospodarstvu, državi i vojsci nauštrb vjerskog duha i nacionalnog života. I zajedno s tim jednostranim Petrovim prosvjetiteljstvom Rusija je osjetila prvi dašak sekularizma; njegovi su suptilni otrovi proželi obrazovane slojeve tijekom 19. stoljeća te su otvorili put marksizmu. Do vremena revolucije, ruski obrazovani krugovi su gotovo izgubili vjeru; a među neobrazovanim, njezino zdravlje je bilo ugroženo.

Dostojevski je ponovno bio taj koji je iz Francuske revolucije i njezine zorne mržnje prema Crkvi izvukao pouku da ‘revolucija nužno mora započeti s ateizmom.’ To je apsolutno točno. Ali svijet nikad prije nije upoznao bezboštvo tako organizirano, militarizirano i uporno zlohotno kakvo je propovijedao marksizam. Unutar filozofskog sustava Marxa i Lenjina i u srcu njihove psihologije, mržnja prema Bogu je glavna pokretačka snaga, temeljitija od svih njihovih političkih i ekonomskih pretenzija. Militantni ateizam nije tek sporedni ili rubni za komunističku politiku; to nije nuspojava, već središnja stožina. Da bi postigao svoje đavolske ciljeve, komunizam treba kontrolirati stanovništvo lišeno vjerskih i nacionalnih osjećaja, a to za sobom povlači uništenje vjere i nacije. Komunisti otvoreno proklamiraju oba ta cilja i jednako ih otvoreno provode u djelo. Do kojega stupnja ateistički svijet žudi za uništenjem vjere, do koje mjere mu vjera stoji u grlu, očitovao je splet intriga oko nedavnih pokušaja atentata na Papu.

Dvadesete godine 20. stoljeća u SSSR-u bile su svjedokom neprekinute procesije žrtava i mučenika među pravoslavnim svećenstvom. Strijeljana su dva mitropolita, od kojih je jedan, Venijamin iz Petrograda, bio izabran glasovanjem naroda svoje biskupije. Sam patrijarh Tihon prošao je kroz ruke GPU-a Čeke i potom umro pod sumnjivim okolnostima. Izginuli su desetci nadbiskupa i biskupa. Desetci tisuća svećenika, redovnika i redovnica, na koje su čekisti vršili pritisak da se odreknu Božje riječi, bili su mučeni, strijeljani u podrumima, poslani u logore, prognani u puste tundre dalekog sjevera ili izbačeni na ulice u svojoj starosti, bez hrane i krova nad glavom. Svi ti kršćanski mučenici išli su nepokolebljivo u smrt za vjeru. Slučajevi otpadništva bili su rijetki. Desetcima milijuna laika bio je onemogućen pristup Crkvi, zabranjeno im je odgajati djecu u vjeri: religiozni roditelji su otrgnuti od svoje djece i bacani u zatvore, a djeca su odvraćana od vjere prijetnjama i lažima . Netko bi mogao tvrditi da je besmisleno uništavanje ruskog ruralnog gospodarstva 1930-ih, takozvana dekulakizacija i kolektivizacija, koja je donijela smrt petnaest (15!) milijuna seljaka, a da pritom nije imala nikakva ekonomskog smisla ono što je nametnuto takvom okrutnošću, činjeno ponajprije s nakanom i svrhom uništenja našega nacionalnog načina života i iskorjenjivanja vjere kod naših seljaka. Ista politika duhovne izopačenosti djelovala je u cijelom brutalnom svijetu arhipelaga Gulag, gdje su ljudi poticani da sami prežive po cijenu života drugih.

I samo ateisti lišeni razuma mogli su se odlučiti na krajnju brutalnost koja se danas planira u SSSR-u, koja će se usmjeriti protiv same ruske zemlje, pri čemu će ruski sjever biti potopljen, tok sjevernih rijeka preokrenut, život Arktičkoga oceana poremećen, a voda je kanalizirala prema jugu, prema zemljama koje su već opustošene ranijim, jednako nepromišljenim, ‘podvizima komunističke izgradnje.’

Za kratko vrijeme, kada je trebalo skupiti snagu za borbu protiv Hitlera, Staljin je cinično zauzeo prijateljski stav prema Crkvi. Ta varljiva igra, koju je u kasnijim godinama nastavio Brežnjev uz pomoć izložbenih publikacija i drugih vanjskih dekoracija, nažalost na Zapadu se obično preuzima zdravo za gotovo. Ipak, upornost kojom je mržnja prema vjeri ukorijenjena u komunizmu, može se prosuditi na primjeru njihova najliberalnijeg vođe, Hruščova: Jer iako je poduzeo niz značajnih koraka za proširenje slobode, Hruščov je istodobno ponovno rasplamsao bjesomučnu lenjinističku opsjednutost uništavanjem religije.

Ali postoji nešto što nisu očekivali: da u zemlji u kojoj su crkve sravnjene s zemljom, u kojoj je pobjednički ateizam nekontrolirano divljao dvije trećine stoljeća, u kojoj je svećenstvo krajnje poniženo i lišeno svake neovisnosti, u kojoj je ono što je ostalo od Crkve kao institucije tolerira se samo radi propagande usmjerene prema Zapadu, gdje se i danas zbog vjere šalje u radne logore i gdje se unutar samih logora šalje u  kažnjeničke ćelije one koji se okupe na molitvu za Uskrs  — nisu mogli pretpostaviti da će ispod ovoga komunističkog parnog valjka kršćanska tradicija preživjeti u Rusiji! Istina je da su milijuni naših sunarodnjaka korumpirani, iskvareni i duhovno opustošeni službeno nametnutim ateizmom, no ipak postoje mnogi milijuni vjernika: samo ih vanjski pritisci sprječavaju da progovore, ali, kao što to uvijek biva u vremenima progona i patnje, svijest o Bogu u mojoj je zemlji postigla veliku prodornost i dubinu.

Ovdje vidimo svitanje nade: jer bez obzira na to koliko je komunizam zastrašujuće nakostriješen tenkovima i raketama, bez obzira na uspjehe koje postiže u osvajanju planeta, on nikada nije osuđen da pobijedi kršćanstvo.

Zapad tek treba iskusiti komunističku invaziju; religija ostaje slobodna. Ali vlastita povijesna evolucija Zapada bila je takva da i on danas doživljava isušivanje vjerske svijesti. I on je svjedok  žestokih raskola, krvavih vjerskih ratova i neprijateljstava, da i ne govorimo o plimi sekularizma koja je, od kasnog srednjeg vijeka nadalje, progresivno preplavljivala Zapad. To postupno iscrpljivanje snage iznutra prijetnja je vjeri koje je možda još opasnije od bilo kojeg pokušaja nasilnog napada na religiju izvana.

Neprimjetno, kroz desetljeća postupne erozije, smisao života na Zapadu prestao je predstavljati nešto uzvišenije od potrage za “srećom”, ciljem koji je čak i svečano zajamčen ustavima. Koncepti dobra i zla bili su ismijavani nekoliko stoljeća; protjerani iz opće uporabe, zamijenjeni su političkim ili klasnim razmatranjima kratkotrajne vrijednosti. Postalo je neugodno i zamorno pozivati se na vječne pojmove, neugodno je tvrditi da se zlo nastanjuje u ljudskom srcu pojedinca prije nego što uđe u politički sustav, te se ne smatra sramotnim činiti svakodnevne ustupke integralnom zlu. Sudeći prema stalnom nizu ustupaka učinjenih pred očima naše vlastite generacije, Zapad neizbježno klizi prema ponoru. Zapadna društva sve više i više gube svoju religioznu bit dok svoju mlađu generaciju bez razmišljanja prepuštaju ateizmu. Koji su još dokazi bezboštva potrebni ako se bogohulni film o Isusu prikazuje diljem Sjedinjenih Država, navodno jedne od najreligioznijih zemalja na svijetu? Ili ako velike ugledne novine objave besramnu karikaturu Djevice Marije? Kad su vanjska prava potpuno neograničena, zašto bi se netko iznutra trudio suzdržati od neplemenitih, nečasnih djela? . . .

Ili zašto bi se netko trebao sustegnuti od goruće mržnje, bez obzira na njezinu osnovu – rasu, klasu ili revnu ideologiju? Takva mržnja nagriza danas zapravo mnoga srca. Ateistički učitelji na Zapadu odgajaju mlađu generaciju u duhu mržnje prema vlastitom društvu. Posred  svih uvrjeda, zaboravljeno je da svi nedostaci kapitalizma predstavljaju osnovne mane ljudske prirode, lišene svih ograničenja kao što su to i razna ljudska prava; da pod komunizmom (a komunizam diše za vratom svim umjerenim oblicima socijalizma koji su nestabilni) — pod komunizmom iste mane postaju potpuno neobuzdane kod svake osobe s posljednjim stupnjem autoriteta; i da svi ostali pod tim sustavom doista postižu ‘jednakost’ — jednakost siromašnih robova. Takvo poticanje na mržnju počinje karakterizirati današnji slobodni svijet. Doista, što su veće osobne slobode, što je viša razina blagostanja ili čak rog obilja, to je, paradoksalno, žešća ta slijepa mržnja. Suvremeni razvijeni Zapad tako na vlastitom primjeru pokazuje da čovjekov spas nije u obilju materijalnih dobara niti u pukom zarađivanju novca.

Ta neugasiva mržnja tada se širi na sve živo, na sam život, na svijet s njegovim bojama, zvukovima i oblicima, na samo ljudsko tijelo. Ta ružna mržnja uništava ogorčenu umjetnost dvadesetoga stoljeća jer je umjetnost bez ljubavi besplodna. Na Istoku je umjetnost propala jer je bila nasilno srušena i zgažena, ali na Zapadu je taj pad bio dobrovoljan, pad u izmišljenu i pretencioznu potragu gdje umjetnik, umjesto pokušaja obznanjivanja božanskog plana, pokušava staviti sebe na mjesto Boga.

I ovdje opet, isti je rezultat postignut i na Istoku i na Zapadu, kroz univerzalni svjetski proces, iz istog razloga: Ljudi  su zaboravili Boga.

Suočeni s napadima ateizma diljem svijeta, vjernici su razjedinjeni i nerijetko zbunjeni. Pa ipak, kršćanskom (ili postkršćanskom) svijetu bilo bi dobro sjetiti  se primjera Dalekog istoka.

Nedavno sam imao priliku promatrati u Slobodnoj Kini i Japanu kako, unatoč očito manjkavoj preciznosti njihovih religijskih koncepata te unatoč istoj nepobitnoj ‘slobodi izbora’ koja postoji na Zapadu, i društvo i mlađa generacija sačuvali su moralni osjećaj u većem stupnju nego što je to slučaj na Zapadu i  manje su pogođeni destruktivnim duhom sekularizma.

Što reći o nedostatku jedinstva među različitim religijama, ako je i samo kršćanstvo toliko rascjepkano? Posljednjih su godina velike kršćanske Crkve poduzele korake prema pomirenju. Ali te su mjere dobrano prespore: svijet propada stotinu puta brže. Nitko ne očekuje da će Crkve ujediniti ili revidirati sav svoj nauk, nego treba samo da tvore zajedničku frontu protiv ateizma. Ali koraci poduzeti u tu svrhu su prespori.

Postoji i organizirani pokret za ujedinjenje Crkava, ali on predstavlja čudnu sliku. Čini se da Svjetsko vijeće crkava više brine o uspjehu revolucionarnih pokreta u Trećem svijetu, dok ostaje slijepo i gluho za progon vjere tamo gdje se to najdosljednije provodi — u SSSR-u. Nemoguće je ne vidjeti činjenice; mora li se, dakle, zaključiti da se smatra svrhovitim ne vidjeti, ne uključiti se? Ali ako je to tako, što onda ostaje od kršćanstva?

S dubokim žaljenjem moram ovdje primijetiti nešto što nikako ne mogu prešutjeti. Moj prethodnik koji je prošle godine primio ovu nagradu — upravo u mjesecima kada je nagrada dodijeljena — dao je javnu podršku komunističkim lažima svojom žalosnom izjavom da nije primijetio progon vjere u SSSR-u.  Neka mu Bog bude sudac pred mnoštvom onih koji su stradali. a koji su i danas podjarmljeni.

Čini se sve očiglednijim da se čak i uz najsofisticiranije političke manevre omča na vratu čovječanstva svakim desetljećem sve više steže i postaje sve beznadnija te se čini da više nema izlaza za bilo koga – ni nuklearnog, ni političkog, ni ekonomskog, ni ekološkog. To je doista način kako stvari izgledaju.

Prije golemih planina, štaviše, čitavog niza golemih brda tih i takvih globalnih događanja, može se činiti neskladnim i neprikladnim podsjetiti se da primarni ključ našeg bića ili ne-bića prebiva u svakom pojedinom ljudskom srcu, u sklonosti čovjekova srca prema određenom dobru ili zlu. To zapravo naose vrijedi i danas, i to je uistinu najpouzdaniji ključ. Društvene teorije koje su toliko toga obećavale bankrotirale su ostavljajući nas u slijepoj ulici. Od slobodnih ljudi Zapada moglo se racionalno očekivati da shvate kako njihovo okruženje uključuje brojne slobodno njegovane laži, te da ne dopuste da im se laži tako lako nameću. Svi pokušaji da se nađe izlaz iz nevolje današnjeg svijeta besplodni su bez pokajničkog povratka naše svijesti Stvoritelju svega: bez toga nijedan izlaz neće biti osvijetljen i nećemo bit kadri pronaći svoj put. Sredstva koja smo sebi ostavili odveć su osiromašena za tu zadaću. Najprije moramo prepoznati užas koji nije počinila neka vanjska sila, ne klasni ili nacionalni neprijatelji, nego unutar svakoga od nas pojedinačno i unutar svakog društva. A pogotovo u slobodnom i visokorazvijenom društvu, jer u tom slučaju zacijelo smo učinili sve sami i svojom voljom. Mi sami, u svojoj svakodnevnoj nepromišljenoj sebičnosti, zatežemo tu omču oko vlastitoga vrata.

Zapitajmo se: Nisu li ideali našeg stoljeća lažni? I nije li naša brbljava i pomodna terminologija jednako nezdrava, terminologija koja dovodi do predlaganja površnih lijekova za svaku poteškoću? U svakom polju nastojanja svi oni moraju biti podvrgnuti jasnom pregledu dok još ima vremena. Rješenje krize ne će se naći utabanim stazama konvencionalnih predodžbi i pojmova.

Naš se život ne sastoji u potrazi za materijalnim uspjehom, nego u potrazi za dostojnim duhovnim rastom. Cijelo naše zemaljsko postojanje, egzistencija samo je prijelazna faza u kretanju prema nečem višem, i ne smijemo posrnuti i pasti, niti se smijemo besplodno zadržavati na jednoj prečki ljestava. Sami materijalni zakoni ne tumače naš život niti ga usmjeravaju. Zakoni fizike i fiziologije nikada neće otkriti neosporan način na koji Stvoritelj neprestano, iz dana u dan, sudjeluje u životu svakoga od nas, nepogrešivo nam darivajući energiju postojanja. Umiremo u trenutku kad nas ta pomoć napusti. U životu cijeloga našeg planeta Božji Duh se kreće s ništa manjom snagom: to moramo shvatiti u ovome našem mračnom i strašnom času.

Umjesto nepromišljenih nada iz posljednjih dvaju stoljeća koje su nas svele na beznačajnost i dovele na rub nuklearne i nenuklearne smrti, možemo samo odlučno posegnuti za toplom Božjom rukom, koju smo tako brzopleto i samouvjereno odgurnuli. Kad bismo to učinili, mogle bi nam se otvoriti oči za zablude ovoga nesretnog 20. stoljeća i naše bi se ruke mogle ispravno usmjeriti. Nemamo se ni za što drugo uhvatiti u klizištu: svi mislioci prosvjetiteljstva nisu nam kadri ponuditi niti dati bilo što. Zapravo nam ne nude ništa.

Naših pet kontinenata zahvaćeno je vihorom. Ali upravo se tijekom takvih kušnji očituju najviši darovi ljudskog duha. Ako propadnemo i izgubimo ovaj svijet, krivica će biti samo naša.

(© Svjetska autorska prava Aleksandra Solženjicina. Prijevod na engleski A. Klimoff.)

Ovaj prijevod je objavljen u novom broju časopisa “Glasnik mira” iz Međugorja