Vjera

FR. FRANO PRCELA: KAKO DANAS NAVIJEŠTATI USKRS?

Danas kao da govor ili svjedočenje o uskrsnuću ili se prebrzo odradi ili se u njega zapravo stvarno i ne upuštamo. Shodno tome, svaki put kad mi je progovoriti teološki suvislo za blagdan Uskrsa, uvijek kao da se nalazim u nemogućoj misiji. Tako i ove godine! Dočim za Božić, s ljudske strane gledano, imamo toliko prejasnih činjenica i nama ljudima potpuno bliska događanja, dotle tvrdnja da je „Isus uskrsnuo treći dan“ nema dokaza i otvara samo pitanja.

U čemu je zapravo problem? U našoj nemogućnosti shvaćanja Uskrsa! Jer, naše je načelo: o čemu se može govoriti o tome treba razumljivo i argumentirano pričati, a o čemu se ne može govoriti, o tome treba šutjeti ! No, s time nismo riješili naš (ne samo racionalni) problem s Isusovim uskrsnućem od mrtvih.

Preostaje nam možda jedino rješenje naše početne nevolje da pozovemo u pomoć biblijska izvješća o „Isusovoj pobjedi smrti“. Što kažu evanđelisti i uopće novozavjetni tekstovi o događaju Kristova uskrsnuća? Ako uzmemo čitati Novi zavjet i u njemu tražimo neke dokaze vrlo brzo ćemo morati konstatirati da nigdje nema izvješća o samom događaju uskrsnuća.

Zapravo na što se onda oslanja, u čemu se činjenično utemeljuje naša vjera u uskrsnuće? O Velikom petku svjedoče mnogi svjedoci i biblijski pisci. (Čak, Mel Gibson i njemu slični filmski redatelji također propovijedaju „kako je stvarno bilo“ – kao da je Novi zavjet protokolarno izvješće ili stenograf a ne Radosna vijest.) U svakom slučaju, svjedocima Isusova uskrsnuća, i uz najtemeljitije isčitavanje novozavjetnih tekstova, nigdje ni traga. Izgleda da nitko nije bio prisutan da bi mogao zabilježiti barem riječ dvije o tom događaju.

Naravno da nema dokaza ili svjedoka samog uskrsnuća jer je to nemoguće. Naime, to iskustvo nadilazi naše zemaljsko, naše ljudsko iskustvo. Uskrsnuće nadilazi spoznaju i nadilazi nas same. Govoreno teološkim riječnikom, riječ je o eshatološkoj stvarnosti.

Sukladno tome nadpovijesno događanje uskrsnuća ne može se jednostavno dokazati kroz ili preko untarpovijesne stvarnosti. Dakle, tko traži izvješća, tekstove odnosno dokaze koji se odnose točno na mjesto, vrijeme i način te shodno tome na sam događaj o nadvremenskoj stvarnosti uskrsnuća, igra na krivu kartu.

Prema tome, npr. „prazan grob“ ne bi bio dokaz i još nije uskrsnuće! Dakle, ako nadpovijesno i unutarpovijesno označavaju dvije različite stvarnosti, onda prethodna tvrdnja vrijedi i obrnuto: Stvarno tjelesno uskrsnuće ne treba imati za posljedicu „prazan grob“ odnosno „nestalo tijelo“!

Možemo onda učiniti korak dalje i reći: Kolikogod „prazan grob“ još nije dokaz za uskrsnuće, tako ne bi bio ni „puni grob“ dokaz protiv uskrsnuća. Uskrs je događaj, uskrsnuće je iskustvo koje je dakle izvan zakonitosti prirode.

No, ipak današnji čovjek ne želi baš potpuno napustiti Uskrs. Ako ništa onda je barem psihološki promatrano riječ o nečem zanimljivom i instiktivno osijećamo kako bi bio pust i beznadan život bez ikakve vjere u život poslije ili barem neko „preseljenje“ (barem duše ako ne i tijela). I što se događa? Uskrs se onda religijski prenamjenjuje: postaje blagdan i slavlje probuđene prirode, novog života. No, pri tom se zaboravlja da ta priroda koja u proljetno (uskrsno) vrijeme izlazi sa životom i puna života, za nekoliko mjeseci će opet postati plijen gospodara prolaznosti – smrti. Što se uskrsno hvali kao probuđeni život ustvari je samo sastavnica u neprekidnom lancu smrti i života.

Kako onda pričati o Uskrsu? Kako je zapravo danas moguće naviještati uskrsnuće? „Vidjeli smo Gospodina“, svjedoče žene i apostoli. To je njihovo svjedočanstvo. No, i mi želimo znati, spoznati, a još više (već sada!) osjetiti uskrsnuće. Stoga, današnji čovjek nije sklon iza nekih događaja odmah i olako vidjeti ili slutiti čudesa. Čovjek se pouzdaje u razum i ono što vidi, što može mjeriti, proračunati i osjetiti. Drukčije rečeno, naši suvremenici s uskrsnućem jedva mogu što započeti, a i kad je to slušaj sve kao da je pod predznakom „možda“.

Naime, prvi koji su sumjnali u poruku uskrsnuća bili su upravo apostoli. Žene su im pričale o praznom grobu i ukazanju Anđela. Ali da je odnosno da će Gospodin „treći dan uskrsnuti“, to je nevjerojatno! Tu sumju ne skrivaju ni evanđelisti, a ni apostol Pavao. Stoga, i danas, ne samo naočigled prejasnog i naivno slikovitog govora o uskrsnuću, dobro i korisno je kad se ta kreativna sumnja u „kristološku poruku“ (Isusovo uskrsnuće) odmah moralno ne sumnjiči nego se treba uzeti ozbiljno. Neka mi ovdje bude dopušteno reći: Teologija se ne smije hermetički odijeliti od skeptičara, nego joj je jednako zadaća tražiti razgovor s kritičarima, a dabome i kritiku kritizirati.

Doduše, sv. Pavao ima pravo kad piše: „Ako Krist nije uskrsnuo, uzaludna je naša vjera“. No, za nas ljude je problem da nema nikakvog izvješća o uskrsnuću, nitko nije izgleda bio prisutan. Ostao nam je prazan grob i davna svjedočanstva nekih žena i apostola. I mi bi htjeli nešto slično poput „nevjernog Tome“, gotovo tjelesno osjetiti uskrslog Učitelja.

Evanđelisti pak donose vrlo subjektivna izvješća kako bi pojasnili neobjašnjivo da Raspeti živi. Čak što više iritira nas da Uskrsli izbjegava javnost, izbjegava susrete, osim s nekim pojedincima. Umjesto da se javno predstavi, pa i svojim mučiteljima, on ih zapravo ostavlja u uvjerenju da su ga zauvijek otklonili.

Zašto tako? Zato jer Isus ne želi od svog uskrsnuća učiniti nikakav spektakl, ne želi svoje uskrsnuće kao „dokazani čin“, ne želi On nikakav trijumf, pa ni onaj nad svojim mučiteljima. Mi ipak hoćemo dokaze, tražimo činjenice – i to je razumljivo!

A što zapravo Isus želi? Uskrsli Krist traži našu vjeru! A vjera se ne zapaljuje nekim spektaklom ili čudesnim efektima odnosno trijumfalnim događajima. I upravo je to dobra i Radosna vijest uskrsnuća od mrtvih Isusa iz Nazareta: Vjerovanje u Kristovo uskrsnuće znači istodobno nadu (a to je početak vjere) u vlastito uskrsnuće. Mi ne možemo očekivati uskrsnuće, jer očekivati se može samo ono što se zna. Ni apostoli a ni žene na grobu nisu očekivali uskrslog Učitelja. I nama je vjernički se nadati uskrsnuću jer ne znamo kako će to biti.

Nije to pothvat ili vjeruješ ili ne vjeruješ. Jer očekivanje nečega sugerira ipak više skrštene ruke dočim je nada aktivna vjera. To shvaćaju samo oni koji su spremni i odvažni o sebi razmišljati, o životu promišljati. I to je izgleda uistinu dobar put, staza do „shvaćanja“ Uskrsa odnosno nade u vlastito uskrsnuće: približiti si život, posvetiti se životu i omogućiti život! Ovako razmišljati i promišljati misterij uskrsnuća nije bijeg od vjere u misleni svijet nego upravo korak do vjerovanja, to je šansa stići do osobnog Uskrsa u zajedništvu vjerničke zajednice i čitavog svijeta.

Oni koji su sreli Uskrsloga nisu ništa znali, oni su povjerovali. Tako su nama mogli prenijeti svjedočanstva vjere, a ne znanja. Jedino tako i samo zato su vjerovali da je „iz groba nestali“ Uskrsli, jer su Isusa doživjeli kao prijatelja i učitelja, s njim su plakali i smijali se. Jer su svoj vlastiti život pokušali ispisivati po mjeri Isusova života samo zato su mogli spoznati i vidjeti gdje se u stvari nije moglo ništa vidjeti – čudo uskrsnuća, „Bog na vidiku“!

Kao oni koji žive poslije događaja uskrsnuća („prvog Uskrsa“) stavljeni smo pred pitanje vjere: Vjerujemo li da su žene, Ivan, Petar i drugi susreli Gospodina, da su u raspetom Isusu iz Nazareta prepoznali Uskrslog ili im ne vjerujemo? To pitanje ja ne mogu odgovoriti za vas, ne mogu ni evanđelisti, ne mogu ni moderni kritičari novo-zavjetnih izvješća, pa ni Mel Gibson ili neki drugi režiseri – nitko ne može umjesto nas odgovoriti na to pitanje. To je naše pitanje i ujedno naša osobna, životna zadaća!

Tek tako svatko može doživjeti čudo uskrsnuća i svatko može uskrsnuti! Treba ispuniti samo jedan preduvjet: ljubiti! Onaj koji je jednu takvu ljubav prakticirao i čije uskrsnuće slavimo bio je Isus iz Nazareta. Njegovo čudo je bila njegova ljubav, ljubav za nas. Stoga ga možemo nasljedovati i sami iskusiti, a i učiniti čudo uskrsnuća, ne samo na Uskrs.

Trebamo „samo“ vjerovati!

 

12 komentara

Zanima nas Tvoje mišljenje!