Priče iz života

UPOZORENJE PRED TURISTIČKU SEZONU – GULIKOŽE ĆE UPROPASTITI HRVATSKI TURIZAM!

METOD JE UMRO

Piše: Marijan Jelenić

 

Bio je vrlo osjetljiv za pravdu. U Rapcu je platio jedno piće i kolač za sebe i suprugu triput više nego li u  luksuznijem hotelu Njemačkoj.  Pisao je Metod i predsjedniku Tuđmanu. Upozoravao ga je da će mu gulikože upropastiti turizam.

Za vrijeme „hrvatskog proljeća“, vidoviti su ljudi nastojali svoj narod osloboditi od hobotnice koja ga je iskorištavala. Mnogi su završili na robiji kao protivnici režima. Mnogi su uspjeli  prijeći granicu i snalazili se u tuđini. Tako i naš Metod, rodom iz Istre kojega je „proljeće“ zateklo u Zagrebu. Govorio je 23 jezika. Botaničar po zanimanju zaposlio se u njemačkom Interpolu i radio na analizi hrane. Upoznao sam ga za jednog posjeta crkve sa suprugom Cecilijom.

Zanimljiv je njegov curiculum.

„Nema plaže, uvalice, ni otočića na Jadranu kojeg nisam posjetio.“ – pričao je.

Zapisao je rukom već 3500 stranica svojih sjećanja i zapažanja. Automobil je vozio jako brzo. Posebno u ona vremena dok nije bilo video nadzora na cestama i dok propisi nisu bili tako rigorozni. Vozio je i avion. Honorarno je radio na sudu jer sudac ne zna jezike raznih imigranata. Metodov zadatak je samo iz zadnje klupe  na iskaze okrivljenika i odvjetnika dati glavom znak govore li istinu ili ne.

Bio je vrlo osjetljiv za pravdu. U Rabcu je platio jedno piće i kolač za sebe i suprugu triput više nego li u  luksuznijem hotelu Njemačkoj. „Od toga možemo u Njemačkoj živjeti dva dana.“ Pisao je predsjedniku Republike dr. Franji Tuđmanu: „Takve će ti gulikože uništiti turizam.“

Bio je vrlo pobožan čovjek. Supruga mu je radila kao službenica u Biskupskom ordinarijatu. Tako je prigodom crkvenih blagdana i sastanaka biskupa dolazio u doticaj s mnogim biskupima i crkvenim dostojanstvenicima Njemačke i drugih europskih zemalja. S njima je i sa doktorima govorio latinski. Na crkvenim je svečanostima znao goste iznenaditi pozdravljajući za stolom na hebrejskom.

Znao je mnoge tajne suvremenoga života i poznavao aktere današnje povijesti. U odmakloj dobi zbog pomanjkanja svećenika obavljao je đakonsku službu u Crkvi. Okupljao je oko sebe krug intelektualaca. Čuvao je svetost svoje kuće. Na stolu je držao keramičku kasicu-prasicu kao što imaju djeca za džeparac. Ako bi se nekome omakla neka nedolična riječ, ili bi povisio ton, pravilo je bilo u kasicu položiti jednu marku i to je bilo za siromahe.

Satima smo razgovarali zajedno. U tri navrata osobno, a najviše preko telefona. Uvijek je zvao on. Bio je svaki razgovor intelektualno obogaćenje i osvježenje. Jednom mi reče: „Moj najveći ponos, sada u starosti, a možda i potkraj ovoga života jest što sam sa svojom Cecilijom u vrijeme hodanja sačuvao njeno i moje djevičanstvo. Niti sam ja nju zarobio, niti ona mene. Pa mi nakon vjenčanja reče: ‘Sada sam zauvijek tvoja.’“

Jedne me večeri zove kasno po običaju i reče: „Javljam vam novost: danas sam zaređen za svećenika. Biskup je postavio uvjet: ukoliko ne živim bračnim životom! Sa mojom Cecilijom smo se dogovorili i oboje položili zavjet čistoće da nećemo imati bračnih odnosa. Cecilija je bez oklijevanja na to pristala jer je inače žena sveta života. Čitavog smo života živjeli asketskim životom i tražili savršenstvo. Svjesni smo kako ovaj svijet brzo prolazi i ostaje samo vječni život. A Sv. Augustin kaže: ‘Nakon uskrsnuća nema više muškarac žena, nego samo djeca Božja sa odličjima kako su ispunili svoj životni zadatak.’ Tako ‘etiam ego sum sacerdos in eternum – tako sam i ja svećenik na vijeke’. Mnogi mi se obraćaju i traže razgovor sa mnom. Imam nevjerojatno mnogo posla. Mnogo više nego drugi svećenici.“

Jedini se put uspio javiti kao svećenik. Koji mjesec nakon toga, jedne me večeri zovnu Cecilija. Odmah sam posumnjao na neku novost, a ona reče: „Metod ist gestorben – Metod je umro.“