MLADI ČASNIK I “ĐAVOLOV GENERAL”

Piše: Dr. fra Tomislav Pervan

Svakodnevno nam sredstva priopćavanja u ovom ili onom obliku donose pred oči toliko neprispodobive zloće, mržnje, nepodnošljivosti, bezakonja svake vrste, toliko jednostavno nezamislivih i nepredočivih oblika nasilja i zla. Vidimo toliko izljeva mržnje već među političkim suparnicima, a nekmoli među zaraćenim stranama. Na svakom koraku toliko nataložena zla koje samo čeka trenutak da provali s novom elementarnom snagom. Kao da zlo igra svoj raspomamljeni ples. Suočeni s tolikom provalom zla i mržnje pitamo se jednostavno, ima li uopće Boga i zašto ovoliko zla ne zaustavi. Jedan je pisac u jednoj svojoj drami, a dao joj je znakovit naslov “Đavolov general”, upravo to uzeo kao misao vodilju: Ima li Boga, pogotovo kad svud unaokolo haraju smrt, rat, pakao. Građa drame jest i autobiografske naravi, zato što je glavni lik drame, piščev prijatelj, počinio samoubojstvo, kad je počeo slom njemačkih snova o osvajanju Europe. Drama je poslužila kao potka za mnoge filmove koji su poslije snimani i požnjeli međunarodne uspjehe.

Središnji je lik drame general Harras. Od svojih početaka posvetio se ideji fašizma i nacizma, makar u dubini svoje duše odbacuje nacizam kao sotonski sustav, ali je u sebi preslab da bi se odlučio na stranu protivnika režima, da bi se svrstao u pokret otpora. Jednog mu dana dolazi u posjet njegov ranjeni podložnik, časnik Hartmann. Taj je od samoga početka bio žestoki pobornik nacističkih ideja, ali kad je doživio kako su esesovci pročešljali neko naselje i pobili sve živo u njemu, otvorile su mu se oči. U zadnji čas pristupa pokretu otpora.

I njih dvojica razgovaraju. Mladi časnik pita generala: “Nešto bih vas zapitao. Možda ćete me ismijati. Ali se ipak usuđujem postaviti pitanje: Vjerujete li Vi u Boga?” Nakon duge stanke i razmišljanja odgovara mu general: “Ne znam. Još ga nisam susreo. Zapravo, Bog me još nije susreo. Međutim, to je zbog moje krivnje. Ja se naprosto nisam htio susresti s njime. On me je stavljao pred odluke kad sam se morao odlučiti. Ali sam svaku odluku izbjegavao. Vjerovao sam samo u ono što se može pojmiti i spoznati. Vjerovao sam u ono što se može ispitati i otkriti. Vjerovao sam pokusima. Samo što nisam otkrio najveće otkriće svih vremena. To se pak otkriće zove Bog… Ne poznajem ga. Međutim, poznajem nešto drugo, naime, Đavla. Njega sam veoma dobro vidio. Licem u lice, oči u oči. Ako sam već vidio Đavla, oči u oči, onda znam da mora postojati i Bog.”

Mladi časnik ne odustaje. Pita ga dalje: “Jeste li ikada molili?” “Vjerujem da jesam”, odgovara general, “i to u trenutcima kad bijah posve sretan”. “Onda mora da ste ga ipak susreli”, nastavlja mladi časnik. “Većina ljudi moli kad ih je strah”. General će na to: “Ne znam. Znam da mi je pružao ruku, a ja je nisam prihvatio. Uzeo sam, prihvatio sam drugu ruku, naime, onoga Zloga i zla. A ti mladiću, kad me već pitaš, ti imaš razloga pouzdavati se u Boga.” – “Vrlo je to teško”, odvraća mladi časnik. “Znam, teško je”, odvraća mu general, “uvijek to bijaše teško. Napose za onoga tko pita. Za vas je to najteže… Rodili ste se onoga dana kad je nestalo prava i pravice, zakona i pravosuđa. Ali mi stoga vjerujte: Ima pravo, postoji zakon. Postoji na kraju pravednost i svođenje svih računa… Nijedna jegulja neće više kroz mrežu. Vjerujte mi, mladi časniče, vjerujte da nakon velikog ulova slijedi veliko slavlje. Vjerujte u Božje pravo. Ono vas nikada neće prevariti”.

Predugo i preglasno su nas učili kako nema Boga. Kako je čovjek proizvod svoje okoline, odgoja ili neodgoja, prilika u kojima živi, društvenih odnosa u kojima se nalazi. Bog, sveto, svetinja, sve što je vezano uz nadosjetno, sastavni je element ustroja čovjekove svijesti, a ne nekakva stepenica u povijesti razvoja ljudske svijesti, tako da to nikada nije moguće odstraniti iz čovjeka. I nas je na ovim ozemljima minuli rat uvukao u bezakonje i kaos, ni danas se stanje nije u mnogome popravilo – treba samo vidjeti ratove među navijačima, da nam se ponovno rat vraća pred oči i na ulice! – , ali svatko u sebi osjeća kako je čovjek određen za život u kakvu-takvu redu. Kaos je po sebi nepodnošljiv. Sve dok se čovjek ne otrgne nutarnjem redu i zakonu, u sebi, on osjeća što bi morao biti. A što više gubi svoju osnovicu, uporište, poredak po kome je satkan, to će sve manje biti sposoban razlikovati dobro od zla. Udalji li se od intime i jezgre svoga srca, potpast će pod utjecaj svoje okoline. Potraga za vlastitim identitetom otvara prostor kad je moguće uključiti govor i razgovor o Bogu.

U gore spomenutoj drami sučeljena su dva svijeta, dvije različite osobe. Mladi časnik vjerni pristaša svog sustava od kojeg je očekivao spasenje i ispunjenje svih osobnih težnja i ideala. Onodobno nacizam, fašizam, a u nas ‘partizanija’, komunizam, socijalizam, kroz partijsku indoktrinaciju, i kod nekih još uvijek domotužje za minulim režimom. Kad mu se otvoriše oči, nije ni časka oklijevao pristupiti pokretu otpora. Ali ni ondje se ne može smiriti. Traži konačni smisao, Boga. Nesigurnost prvih koraka dovodi ga do nadređenoga generala.

General nije čovjek odluke. U trenutcima kad bi se i gdje bi se stvarno morao odlučiti, izmiče i on odluci. To se vidi u njegovu osobnom odnosu prema sotonskom sustavu komu služi. Makar ga je iznutra prozreo, makar ga iznutra odbacuje, ipak on nema snage ni odvažnosti staviti se na stranu zakona i prava. Ta se neodlučnost očituje i u njegovu odnosu prema Bogu.

Svjestan je da će ga Bog staviti pred odluku pa stoga izmiče. Bježi od susreta s njime vežući se uz vidljivo, spoznajno, bježi u ono što se može provjeriti, ispitati, a ne stavlja čovjeka pred odluke koje bi sa sobom povlačile jasne zaključke i nove životne stavove. Stoga na upit vjeruje li u Boga odgovara izmičući: “Nisam ga susreo, nije me susreo. Ali, to je zbog mene. Nisam se jednostavno htio susresti s njime. Ne poznajem ga”.

Mladome pak časniku savjetuje kako se treba povjeriti Bogu i njegovu zakonu, makar je to vrlo teško. Tu se opet pokazuje kako je daleko lakše davati drugima savjete kako živjeti i postupati, nego sam biti čovjek, slijediti vlastiti nauk, vlastite spoznaje o životu i Bogu.

Generalovo priznanje skreće našu pozornost na nešto bitno i značajno: Tko se želi s Bogom susresti i spoznati ga, ne smije izmicati odlukama koje pred njega stavlja Bog i život. Samo onaj tko prihvati Božju ispruženu ruku, sposoban je susresti se s njime. Bog je kroz cijelu povijest Bog inicijative. Nije to nijemi Bog, Bog u nebeskim prostranstvima, nego je to Bog u osobi Isusa Krista koji nas poziva na povjerenje i ljubav. Bog koji ne vara niti može biti prevaren, jer je za nas založio sve što je imao najdragocjenije, Isusa Krista na križu.

Svatko je pozvan reći svoje osobno da ili ne. Sam za sebe. Ne za druge. Svatko se rađa sam, umire sam. Stvara odluke sam za sebe. Nemoguće je odluke prenijeti na drugoga. Bog je uvijek pozivao pojedinca, s pojedincem sviđao račune. I tek kad Bog čovjeka pozove, a ovaj mu odgovori, čovjek postaje pravom, punom osobom. To me čini “in-dividuom”, što doslovce znači: “nepodijeljen”, cjelovit u sebi.

S toga zrenika svatko od nas kao pojedinac stoji pred osobnom odlukom. Bog se uvijek obraća pojedincima kako bi ih oslobodio od uhodanih navika, opterećujućih (s)veza, makar bile i od svile i zlatnih niti. Kroz cijelu Bibliju to je temeljna melodija, cantus firmus, crvena nit koja se neprestance provlači. Uzmimo samo primjer Mojsija: Dok je Mojsije sam na brdu Sinaju, pred Bogom, dotle masa Izraelaca okupljena oko zlatnoga telca pleše u zanosnu plesu i orgijama. Pred Bogom Mojsije izrasta u vođu, osloboditelja, postaje pravom osobom. Pred licem Božjim. Jasno, strah nas je samoće i izloženosti, takve izručenosti, jer Bog je oganj koji sažiže. Stoga se onaj general boji toga, i prianja uz vidljivo, spoznatljivo, osjetno, što je moguće eksperimentom dokazati.

Međutim, bježeći od Boga čovjek bježi od sebe. Bježi u svoj rov i bunker, u svoj zaklon da ga ondje ne bi stiglo Božje oko ili ruka. U tome bi zaklonu on htio donijeti svoju odluku. Ili zapravo zaklonom pravdati svoju neodlučnost. “Lisice imaju svoje jazbine, ptice gnijezda” reče Isus. To je čovjek: lukav kao lisica kad je potrebno zakopati se duboko u zemlju, uvući se u svoju rupu, ili biti revnostan kao ptica kad treba saviti gnijezdo, ugnijezditi se negdje.

Zato je, veli Pismo, Bog mač koji razdvaja, koji sječe i sili na odluku. A jer čovjek ne zna što ga nakon svega čeka, zato mu odluka i pada teško. Čovjek bi najprije htio znati što slijedi, pa da onda vjeruje. Augustin veli: Vjeruj da bi kasnije shvatio, credo ut intelligam, a nemoj najprije tražiti razumom kako bi vjerovao.

Takva vjera nije neotuđiv posjed. Ona se mora iz dana u dan obnavljati. Na nju se moramo danomice odvaživati. Tko se odluči, tome Bog otvara novi svijet, kraljevstvo Božje gdje stostruko prima za ono što je ostavio. Kako to stostruko, o čemu govori Isus? Budući da odsada susreće u svemu Boga, na tisuće načina, pa kad je i teško, kad taj Bog sili na križ, jer ljubav Božja pruža mogućnost da čovjek zdušno prihvati na način kako je to učinio sam Gospodin Isus. Tako se nesigurnost pretvara u divljenje i predanje u Božje ruke.

Možda je tu ponajbolji primjer i uzor Blaise Pascal, francuski filozof, matematičar, nazvan prvim kršćanskim egzistencijalistom. On je dotaknuo čistu logiku kršćanstva, ne razumom, nego srcem. Njega je jednostavno jedne noći preplavilo svjetlo, oganj, vatra. Stoga je tu noć iskustva Boga i prozvao vatrenom noći. Vatrenim krštenjem. Taj genijalni intelektualac znanstvenik i mislilac od jedinstvena formata ostavio je u toj noći – on sam bilježi od deset i pol do pola sata nakon pola noći – sve iza sebe, iskoračio iz vlastitoga ega i misaonog sustava i prepustio se čistome mističnom iskustvu, osobnome Bogu u osobi Isusa Krista. “Oganj, vatra… Bog… ne filozofa ni znanstvenika. Sigurnost, sigurnost, iskustvo: Radost, mir. Bog Isusa Krista!… Pronaći ga možemo samo na putovima koje uči Evanđelje… Radost, radost, radost i suze radosnice”. I stalno uzvikuje: “Isus Krist, Isus Krist, Isus Krist…Zauvijek se podlažem Isusu Kristu… Vječna radost za jedan dan duhovne vježbe na zemlji. I nikad te ne ću zaboraviti niti ostaviti!” (Blaise Pascal, tzv. Memorial). Put do Boga preko iskustva Isusa u Duhu Svetome. To nam danas treba.