KARTUZIJANCI ŽIVE ZA ONAJ SVIJET

Piše: Dr. fra Tomislav Pervan

Danas slušamo znanu zgodu o Marti i Mariji. Isus je u gostima. Marija sluša do nogu Gospodinovih (kao što je i Pavao bio do nogu Gamalijelovih), kao učenik koji sluša srcem, koji upija Gospodinove riječi. Zna da Gospodin ne će biti još dugo s njima i stoga koristi prigodu da što više nauči, da što više božanskh riječi “otme” s njegovih usana. A Isus uvijek ima što reći. Dotle je Marta (ime joj znači “gazdarica”, a ionako se pitala u kući) zauzeta kuhanjem i spremanjem jela. Isus joj na njezin prigovor odgovara kako je samo jedno potrebno. Bitno. A to je upijati, slušati Božju riječ. Ne živi se od ića i pića, jela i delicija, nego od onoga od čega čovjekova duša živi. Tek iz nutarnje svijesti, čiji sam i što te tko sam slijedi čovjekovo djelovanje. Agere sequitur esse – stari je princip. Iz bitka slijedi djelovanje. Svako biće djeluje prema svojoj naravi. Tako bi kršćanin morao djelovati upravo sukladno Kristovim riječima i naputcima. “Riječi tvoje, Gospodine, duh su i život” – ti imaš riječi života vječnoga. Uči nas svojoj riječi! – te kako da je u život pretočimo.

Crkva se danas sjeća svetoga Brune – utemeljitelja reda kartuzijanaca. Rodio se u današnjem Kölnu, mlad se zaredio za svećenika, postao profesorom teologije. Jedan njegov učenik postao je papom. Međutim, njega je vukao monaški, pustinjački život. S nekoliko drugova naselio se u Velikoj kartuziji, u francuskim Alpama (La Grande Chartreuse). Živjeli su i samostanski ali i svatko u svojoj maloj ćeliji, kućici. Pustinjački monaški i redovnički život. Red koji se nikada nije reformirao, koji je do dana današnjega zadržao svoju izvornost. Nije se “iskvario” tijekom minulih deset stoljeća – tisućljeća. U nas ih nema, ima u Sloveniji u Pleterju kartuzija. Brunu je papa molio da mu bude savjetnikom. Išao u Rim, ali se odrekao bilo kakve crkvene karijere, nego je otišao u Kalabriju iz Rima i dolje osnovao novu kartuziju. Preminuo je god. 1101.  Red samozatajnih redovnika i monaha, kad preminu, ukapaju se umotani samo u plahtu, u “crnu zemlju”, na grobu je obični drveni križ, bez imena i prezimena. “Ne pamti ga više ni mjesto njegovo” – veli psalmist. Tako je kod njih. Žive za onaj svijet. Ali su dali zajedno s benediktincima doprinos kulturi i civilizaciji Europe. Postoji na internetu na youtube  –  dokumentarni film “Velika tišina” – koji se može pogledati i s  hrvatskim “titlovima” – traje tri sata. Vrijedi pogledati malo u život tih neobičnih redovnika. https://www.youtube.com/watch?v=aupi0M3wDuk