SV. PADRE PIO – „SAMO ME POSLUŠNOST OBVEZUJE DA VAM OČITUJEM ŠTO SE SA MNOM DOGAĐALO…“

Godine 1947. pohodio ga je mladi svećenik Karol Wojtyla koji je bio u Rimu i spremao doktorat iz teologije. On mu je pretkazao da će biti Papa ali i da će na njega biti izvršen atentat. Bili su povezani duhovno, ali i pismenim putem. Papa je kao krakovski nadbiskup pisao pismo Padru Piju u njegov samostan S. Giovanni Rotondo za neku majku koja je bolovala od karcinoma. Molio za ozdravljenje. Osoba je ozdravila od teške bolesti. A kad je preminuo neki dan proglašen blaženim papa Ivan Pavao I. te kad je za vrijeme ručka 1978. kardinal u Krakovu čuo za vijest da je preminuo papa nakon samo 33 dana ponfitikata, veli se da mu je pao pribor za jelo iz ruku i da je samo rekao: Sad je na meni red! I bio je izabran u konklavama te postao najpoznatijim papom novoga doba. I svetim papom. Zahvalimo Gospodinu za takve primjere vjere, trpljenja i vjernosti Gospodinu.

Iz pisama Padre Pija iz Pietrelcine
Lett 500, 510,Epist I 1065; 1093 – 1095

Snažno ću uzdići k Njemu svoj glas i neću posustati

Samo me poslušnost obvezuje da Vam očitujem što se sa mnom događalo ovoga kolovoza 1918., od petoga uvečer pa kroz cijeli šesti dan.
Ne uspijevam Vam izraziti kakav se kroz to vrijeme strašan martirij događao. Uvečer, petoga, upravo sam ispovijedao naše dječake kad me odjednom zgrabio strašan trepet pred prikazom nebesnika koji se pojavio oko moga duha. U ruci je držao kao neko oruđe, slično vrlo dugačkoj žželjeznoj šipci dobro zašiljenoj, a iz šiljka kao da je izlazila vatra. U isto sam vrijeme sve to motrio i gledao kako mi taj svom snagom zabada šiljak u dušu. Jedva sam zajecao, osjećao sam da umirem. Rekoh dječaku da ode, jer sam se osjećao loše, bez snage da nastavim.
To mučeništvo trajalo je bez prekida sve do jutra sedmoga kolovoza. Što sam sve pretrpio kroz to tužno vrijeme, bez prekida, ne znam reći. Gledao sam kako mi taj šiljak nemilo raste i trga i utrobu, sve je bilo zahvaćeno tim žželjezom i vatrom. Od toga dana do danas smrtno sam ranjen. U dnu svoje duše osjećam ranu stalno otvorenu, previjam se od boli.
Što vam reći o tom što me pitate, kako se dogodilo to moje raspeće? Bože moj, kako se osjećam zbunjen i ponižen kad moram očitovati što si ti učinio u meni, bijednome svome stvoru!
Bilo je ujutro, prošloga 20. rujna, u koru, poslije odslužene svete mise: zahvatilo me smirenje, slično slatkom snu. Sva osjetila, nutarnja i izvanjska, kao i sve moći duše uživale su neopisiv mir. U tom stanju ovladao me posvemašnji muk, i oko mene i u meni. Na to je odmah ušao veliki mir i predanost da budem posvema lišen svega. A sve to kao predah posred raspada. I sve u tren oka.
I dok se to događalo, našao sam se pred tajanstvenom osobom, sličnom onoj koja mi se ukazala 5. kolovoza, s tom razlikom da joj je iz ruku i nogu i boka tekla krv. Pogled na nju me strašio, i što sam u taj čas osjetio u sebi, ne znam reći. Osjećao sam da umirem, i umro bih da mi Gospodin nije podržao srce, koje mi je silno udaralo u grudima.
Kad mi se ta osoba povukla s vida, opazio sam da su mi ruke, noge i bok probijeni i da krvare. Predstavite si muku koju sam tada iskusio i neprestano je gotovo danomice osjećam. Rana srca stalno krvari, osobito od četvrtka uvečer do subote. Oče moj, umirem od boli zbog muke i popratne zbunjenosti. Bojim se da ne umrem iskrvavljen, ako Gospodin ne usliša vapaje moga siromašnog srca te od mene ne povuče ovaj zahvat.
Hoće li mi Isus, tako dobar, udijeliti tu milost?
Hoće li bar povući od mene zbunjenost koju osjećam zbog tih vanjskih znakova? Vapit ću k njemu jakim glasom i neću prestajati zaklinjati ga da od mene po svome milosrđu povuče ne samu muku, ne samu bol, jer vidim da je to nemoguće te osjećam volju da me bol opije, ali ti vanjski znakovi, oni me ispunjaju silnom zbunjenošću i neopisivim i neizdržljivim poniženjem.
Osoba koju spominjem u prijašnjem pismu ista je kao i ona u drugom pismu, onom od 5. kolovoza i bez prekida nastavlja svoj zahvat, uz najveće duševne muke. U svojoj nutrini osjećam stalno žuborenje, slično vodopadu što bez prekida vrca krvlju. Bože moj! Pravedna je tvoja kazna i ispravan tvoj sud, ali mi se napokon smiluj. Gospodine, uvijek ću ti vapiti s prorokom: Gospodine, nemoj me karati u srdžbi svojoj, ne kažnjavaj me u svojoj jarosti! (Ps 6, 2 i 37, 1). Oče moj, sada Vam je poznata sva moja nutrina, a Vi mi dobrostivo uputite riječ potpore posred tako nesnosne i teške gorčine.