MARANATHA – DOĐI GOSPODINE ISUSE!

Piše: Dr. fra Tomislav Pervan

HVALJEN ISUS I MARIJA! Sretan i blagoslovljen novi dan. Utorak je, uoči svetkovine Božića. Od njega nas dijeli još nekoliko dana. Završna pospremanja u kući, oko kuće, sve poprima blagdanski ugođaj. Vanjština, ali prvenstveno nutrina, čovjekovo srce. Mjesto gdje stanuje Bog, mjesto gdje primamo Gospodina u svoje biće. Apostol će reći, neka Krist po vjeri stanuje u srcima vašim. Neka se u nama nastani. Na koji način?  Samo on to zna – milošću svoga dolaska. Znaju to svetci, oni koji su cijeli svoj život usmjerili prema Isusu Kristu. Kojima je Isus Krist bio sve u životu.

Da bismo ga primili, moramo pospremiti sve u svome “kućanstvu”, nutarnjem. Od krova, pokrova do podruma. Dopustiti Isusu da zaviri posvuda u naše zdanje. Primiti ga ne samo u onaj primaći salon, gdje je sve u redu, nego i u one zabitne kutke vlastitoga srca, gdje ni mi osobno ne zavirujemo, koje krijemo od drugih. Ima onih mjesta koje “ni rođenoj majci” ne povjeravamo. Isus traži od nas upravo ta, skrivena, tajna mjesta, Da ih obasja svojim svjetlom.

Koliko puta doživim upravo u ispovjedaonici da su osobe depresivne, anksiozne, strah ih svega, hvata ih panika, ne mogu podnijeti veliko mnoštvo, ne mogu na misu gdje je mnogo ljudi, strah ih da se ne sruše, da ne izgube dah. Pa, logično, ako je čovjek zatrpao dušu i nutrinu koječime, suvišnim, otpadom koji treba ići na smetlište, a mi ga u sebi nosimo, to nam ne da disati, dišemo vrhom pluća, upravo kao oni koji su u bolnicama zbog ove pandemije. Pluća nisu “u pogonu”, čovjeka tište i more prošli grijesi, promašaji, za koje se u starosti kaju, koje još jednom žele pred Gospodina iznijeti, okajati. A Gospodin nikada nije pitao nikoga glede prošlosti, nego je samo znao reći: Grijesi su ti oprošteni. Ne griješi više. Pa nije pitao ni Magdalenu za njezinu prošlost. Nego samo za ljubav. Ljubav prekriva mnoštvo grijeha. Ljubiti Gospodina – to je smisao našega kršćanskoga života.

Ljubiti Gospodina – pasti mu oko vrata. Zagrliti ga i reći, ma Gospodine, bez tebe ne mogu. Već više od dva milenija, dvije tisuće godina ovaj je Isus na pozornici svijeta. Veličine su dolazile i prolazile, veličinama i vojskovođama dizani su trijumfalni lukovi, veličinama su se ljudi klanjali. Ali dokle?  Veličinama su prinosili žrtve. Do njihove smrti. I pridružiše se svojim očevima – za sve se kaže. Nema više ni Lenjinova mauzoleja, ni poklonika jednoga Maoa, ili našega diktatora iz one države. Ima nostalgičara koji bi te pojedince ponovno balzamirali, ali oni su predmet prošlosti. A Isus je trajna sadašnjost. On je tu, on je na pozornici svijeta, on i danas hodi našom “Galilejom”, obalom našega života, promatra ljude svojim znalačkim pogledom, i svakomu od nas kao da poručuje: Slijedi me! Učinit ću te ribarom ljudi. Budi kao moja Majka koja me nosi danas Elizabeti u pohode. Koja nosi u sebi blagoslov za Zaharijinu kuću, gdje će Ivan osjetiti snagu Duha u majčinoj utrobi. Ništa od toga nije prošlost, sve se to odvija u tajni vjere, koja nas ispunja, koja nas oduhovljuje, koja nas osposobljava biti i danas blagovjesnikom Kralja koji dolazi.

Nitko od veličina nije pozivao kao Isus da ih se slijedi. Možda nauk, ali ne kao osobu. Osoba je zanemariva, ona je grješna. Dok se za Isusa veli da je pozivao izravno u nasljedovanje. Nije važan nauk (jasno važno je što je govorio), nego je važna osoba koja iza tih riječi stoji, melodija koja odzvanja u Isusovu životu, tonalitet s kojim riječ izgovara. A govorio je kao nitko prije njega. I zašto Njemu ne povjerovati? Ne povjeriti se? Pa život je ionako prekratak da bi čovjek stalno eksperimentirao. Treba se jednom opredijeliti. Naš je stijeg – Kristov stijeg. Jaganjac koji oduzima grijehe svijeta. Moje i tvoje grijehe. Hvala Isuse za milost tvoga dolaska. Dođi, Gospodine Isuse!