ŠTO ĆEMO MI POBRATI?

Piše: Dr. fra Tomislav Pervan

HVALJEN ISUS I  MARIJA! Sretan i blagoslovljen te mirom ispunjen novi dan. Petak je. Prvi petak u mjesecu rujnu, za one koji obavljaju prve petke prema Gospodinovu naputku i objavama danima svetoj Mariji Margareti o štovanju Božanskoga Srca Isusova a i Marijina. Slavili smo i sv. Ivana Eudesa, također francuskoga svetca koji se zalagao za štovanje upravo tih dvaju Srdaca. Jer u čovjekovu je srcu sve. Čovjek srčem misli, osjeća, tu se rađa sve, i dobro i zlo, a ne toliko u glavi. Židovi misle srcem, osjećaju bubrezima, u njih je milost i milosrđe povezano s utrobom koja se od uzburkanih osjećaja u čovjeku, ali nekada i u Bogu, “prevraća”, vrti se sve unutra kad je čovjek u velikim emocijama. A mi baštinimo biblijsku antropologiju, sve drugo je samo nadogradnja znanja o čovjeku. Isus je najbolji liječnik, najbolji psihoterapeut, zna što je u čovjekovu srcu, i stoga uvijek stavlja težište na srce.

Rekoh, prvi petak, doskora ćemo slaviti Malu Gospu, a onda Uzvišenje svetoga Križa, Žalosnu Gospu – Mater Dolorosa. Sve nas to potiče u ovo vrijeme ubiranja plodova da mislimo na to kakav plod donosimo u životu. Čime naš život plodi. Nosi li nas stihija i vrijeme, ili smo svoj život uskladili prema Gospodinu. Bude li nas nosio duh vremena, bit ćemo bez orijentacije, nosani desno-lijevo, tamo-amo duhom vremena, mišljenja koja nam se nameću, bez svoga vlastitoga ja, a budemo li slijedili Gospodina, zajamčena nam je nagrada. već ovdje u sretnu životu, blagoslovljenu, a ne mora biti uspješnu. Uspjeh nikada nije Božji atribut. I Isus se opirao u Getsemaniju, nije ni on htio ići u muku i prihvatiti ono što slijedi, i on se po ljudski strašio onoga što je moralo uslijediti, ali je rekao – Oče, budi volja tvoja. Ne moja. Ako je moguće da me ovaj kalež mimoiđe, neka me prođe. Ali je pristao da bude žrtva za sve nas.

Imao je slobodu izbora, ali je ta sloboda izbora bila u prihvatu križa za nas ljude. Da nam pokaže kako se u životu čovjek s Bogom “uštimava” kao onaj glazbeni instrument. Svatko od nas ima svoj život, svoju biografiju, i treba od nje nešto načiniti, treba osmisliti dane i godine, udahnuti dah i Duh životu, ondje gdje nas je Bog postavio. Imamo svoje određenje i svoje zvanje, svoj poziv. Treba ispuniti ono što od nas život traži, kako je to učinio Gospodin Isus i Njegova Majka.

Već sam jučer rekao kako se čovjek mora susresti s Gospodinom, na ovaj ili onaj način. Čitajući Pismo, primajući sakramente, susrećući se s Gospodinom u dubokoj meditaciji, prepuštanju njegovoj volji. Kad se odreknemo sami sebe. Vidjeli smo jučer što se dogodilo s Petrom koji je spoznao svoju grješnost, rekao da od njega odstupi, ali ga je Isus ohrabrio i rekao mu da će odsada loviti ljude. I oni ostaviše sve i za njim pođoše.  Bili su ribari, lovili su ribu, ali su i oni bili “ulovljeni” u Gospodinovu mrežu. Bijaše to za njih milosni trenutak koji im je odredio život. Stoga molimo i mi da Gospodin i danas prođe našom “Galilejom”, da i danas pozove mlade u svoju službu, da mu se predaju, jer svijet treba navjestitelja. Previše je šarlatana, gatara, vračara, onih koji gledaju u karte, kavu, dlan, koji lijevaju olovo, zazivlju duhove, igraju se viskom, i ljudi im idu, traže njihovu pomoć za skupe novce. A Isus se nudi kao liječnik, kao pomoć i pomoćnik, besplatno, svima. I ljudi odbijaju njegovu desnicu i pomoć. A zapravo je on jedini koji može spasiti čovjeka i svijet.

Crkva se danas sjeća svetoga Grgura Velikoga, pape, koji je preminuo g. 604. Jedan od posljednjih velikih Rimljana koji je najprije bio u državnoj službi, bio je prefekt grada Rima, ali je nakon očeve smrti na imanjima svoga oca utemeljio nekoliko samostana, sam postao benediktinac. Papa je u njemu prepoznao veličinu, slao ga u Carigrad kao svoga izaslanika, delegata da učvršćuje mir u Crkvi izabran za papu, od njega je ostalo mnoštvo spisa. Više od 800 pisama, uredio liturgiju, pjevanje u Crkvi, (gregorijanski koral), poslao sv. Augustina s 40 monaha u Englesku da ondje misioniraju. Bio je veličina i stoga je uz Leona I.  on prozvan “Veliki”. Gospodina molimo za svoje pastire da budu slika Dobroga Pastira  Isusa Krista. Jer upravo su pastiri ogledalo – zrcalo Crkve. Mnogi prema njima određuju svoje stajalište prema Crkvi.