FRA TOMISLAVOV PERISKOP – ŠTO JE I KAKO GOVORIO KARDINAL PREVOST – DANAŠNJI PAPA LAV XIV.

Preveo i priredio: dr. fra  Tomislav Pervan

“IZNAD SVEGA, BISKUP MORA NAVIJEŠTATI ISUSA KRISTA”

INTERVJU S KARDINALOM ROBERTOM PREVOSTOM OSA:

Razgovor vodio Ricardo Morales Jiménez

Ujutro 30. rujna 2023. na Trgu svetog Petra, papa Franjo kreirao je 19 biskupa i 2 svećenika u kardinale Katoličke Crkve. Među njima su bivši generalni prior Reda svetog Augustina i biskup Chiclaya, sadašnji prefekt Dikasterija za biskupe,

monsinjor Robert Francis Prevost OSA

Kardinal Prevost primio je kardinalski biret pred okupljenima među kojima su bili o . Alejandro Moral Anton i njegov savjetnik, o. Miguel Angel Orcasitas, bivši general Reda, o. Anthony Pizzo, provincijal Provincije Chicago – područja podrijetla novog kardinala – razni provincijali i poglavari te, ukratko, veliki broj braće i sestara augustinske zajednice, kao i njegova rodbina te biskupijska obitelj.

Tijekom svog kratkog obraćanja, o. Prevost je, u ime svih kardinala, govorio o tome kako je „temeljna stvar za svakog Kristova učenika poniznost“, znajući da je novi zadatak koji je Papa povjerio novim kardinalima „poziv na poniznost“. S obzirom na skori početak Biskupske sinode, Prevost je istaknuo da je „biti sinodalna Crkva ona koja zna slušati svakoga, ne samo da se osobno živi vjera, već i da se raste u istinskom kršćanskom bratstvu“ te da je „Crkva u potpunosti takva samo kada istinski sluša, kada kroči kroz povijesti kao Novi Božji narod u svojoj divnoj raznolikosti, otkrivajući neprestano iznova vlastiti krsni poziv da doprinosi širenju Evanđelja i Kraljevstva Božjega“. Na kraju, prefekt Kongregacije za biskupe zamolio je Franju da moli za nove kardinale, kako bi „mogli doprinijeti tome da vrata univerzalne Crkve budu spremnija za otvaranje, spremnija za doček, sposobnija za slušanje svih“.

Prethodnog dana, usred užurbanog rasporeda, ured Generalne kurije augustinaca imao sam privilegiju mirno porazgovarati s njim, saznati više o njegovom radu kao prefekta, njegovoj viziji episkopata, izazovima s kojima se Crkva danas suočava, kao i o manje poznatim aspektima njegova života, poput ljubavi prema tenisu, čitanju, dugim šetnjama i dužim razgovorima s prijateljima.

Biskupe Prevost, u siječnju 2023. čuli smo vijest da vas papa Franjo imenuje prefektom na čelu Dikasterija za biskupe. Kako ste dočekali tu vijest?

Iznenadila me činjenica da me papa Franjo zamolio da prihvatim ovu misiju. Bio sam dio Dikasterija nekoliko godina – od 2020. – i kada mi je rekao da “razmišlja o toj mogućnosti”, rekao sam Svetom Ocu: “Znate da sam jako sretan u Peruu. Sretan sam bilo da me odlučite imenovati ili me ostaviti gdje jesam; ali ako me zamolite da preuzmem novu ulogu u Crkvi, prihvatit ću.” A to je zbog moga zavjeta poslušnosti. Uvijek sam činio ono što se od mene tražilo, bilo u Redu ili u Crkvi. I tada mi je rekao: “Molite se da donesem dobru odluku.” I dobro… Ostatak je već poznat… Čast mi je primiti ovaj mandat, ali, iskreno, teško mi je napustiti Chiclayo nakon toliko godina, više od 20 godina u Peruu, sretan radeći ono što sam radio. Dakle, sada sam se vratio u Rim, grad s kojim sam očito jako dobro upoznat. Svaki dan kažem sebi: „Gospodine, sve je ovo u tvojim rukama. Daj mi milost koja mi je potrebna da ovaj zadatak uspješno dovedem do kraja. I kao što sam pokušavao činiti tijekom cijelog svog redovničkog života, rekao sam da, nastavljam s velikom avanturom nasljedovanja Isusa Krista.“

Kakav je svakodnevni život unutar Dikasterija?

Sveti Otac, kao dio svoje službe, ima odgovornost imenovati biskupe, odabrati tko će biti pozvan da bude jedan od nasljednika apostola. S jedne strane, moj ‘posao’, ako hoćete, ili moja služba Svetom Ocu i Crkvi jest pomoći u tom procesu identifikacije, odabira dobrih kandidata za biskupe u različitim dijelovima svijeta. Naravno, ne u svima, jer u nekima taj posao provodi Dikasterij za evangelizaciju. Dakle, moglo bi se reći da je odabir biskupa stoga značajan aspekt mog rada. S druge strane, jedna od glavnih dužnosti prefekta je pratiti biskupe, ljude zaređene za biskupe, dok oni – kao svećenici – stječu iskustvo i napreduju na putu Gospodinu. Ovaj posao zahtijeva da, prije svega, ostanemo uz njih, tražeći učinkovitije načine da pastiri Božjeg naroda znaju da nisu sami. U tu svrhu ove smo godine nastavili s tečajem za nove biskupe koji se obično održava svakog rujna ovdje u Svetoj Stolici. Također nudimo duhovne obnove i trajnu formaciju koja im može pomoći u upravljanju i brizi za svećenstvo u specifičnim teškoćama koje se pojave.

Koju biste temeljnu osobinu rekli da je potrebna da bi netko bio dobar biskup?

Biti dobri pastir znači moći hodati rame uz rame s Božjim narodom i živjeti blizu njega, a ne biti izoliran. Papa Franjo je to vrlo jasno dao do znanja u više navrata. On ne želi biskupe koji žive u palačama. On želi biskupe koji žive u odnosu s Bogom, sa svojom braćom biskupima, sa svećenicima i posebno s Božjim narodom na način koji odražava Kristovo suosjećanje i ljubav, stvarajući zajednicu, učeći živjeti ono što znači biti dio Crkve na integralan način koji zahtijeva puno slušanja i dijaloga. Nalazimo se uoči otvaranja sljedeće Sinode o sinodalnosti, što znači prepoznati koliko je važna ta uloga unutar Crkve. Biskup, dakle, mora imati mnogo vještina. Mora znati voditi, upravljati, organizirati i znati se nositi s ljudima. Ali ako bih morao istaknuti jednu osobinu iznad svih ostalih, to je da mora naviještati Isusa Krista i živjeti vjeru tako da vjernici u njegovu svjedočanstvu vide poticaj da žele biti sve aktivniji dio Crkve koju je sam Isus Krist utemeljio. U samo nekoliko riječi: pomoći ljudima da upoznaju Krista kroz dar vjere.

Nekoliko sati nakon što ste imenovani kardinalom, koji biste rekli da su glavni izazovi s kojima se Crkva danas suočava u širenju Evanđelja u sve manje vjerujućem društvu?

Poslanje Crkve isto je već 2000 godina, kada je Isus Krist rekao: “Pođite dakle i učinite mojim učenicima sve narode krsteći ih u ime Oca i Sina i Duha Svetoga i učeći ih čuvati sve što sam vam zapovjedio” (Mt 28,19). Moramo naviještati Radosnu  vijest o Kraljevstvu Božjem istovremeno s razumijevanjem što je Crkva u svojoj univerzalnoj stvarnosti. To je jedna od stvari koje sam naučio dok sam bio generalni prior augustinaca i zasigurno je bila sjajna osnova za ulogu koju sada imam. Postoje mnoge različite kulture, mnogi različiti jezici, mnoge različite okolnosti diljem svijeta u kojima Crkva živi i djeluje. Dakle, kada nabrajamo svoje prioritete i važemo izazove pred nama, moramo biti svjesni da prioriteti Italije, Španjolske, Sjedinjenih Država, Perua ili Kine, na primjer, gotovo sigurno nisu iste osim u jednoj stvari: temeljnom izazovu koji nam je Krist ostavio da propovijedamo Evanđelje i da je to isto posvuda. Prioriteti pastoralnog rada uvijek će se razlikovati od mjesta do mjesta, ali prepoznavanje velikog bogatstva raznolikosti unutar Božjeg naroda izuzetno je korisno jer nas čini osjetljivijima kada dođe vrijeme da bolje pružimo ruku i odgovorimo na ono što oni očekuju od nas.

Kako možemo provesti “Novu evangelizaciju” – temu koju promiču posljednji pape – posebno na Zapadu, gdje su zvanja u kolapsu, a mladi se čine sve oduđenima od onoga što im Crkva nudi?

Vratimo se na Svjetski dan mladih u Lisabonu. Tamo sam imao čast pratiti papu Franju i mogao sam vidjeti tisuće mladih ljudi koji traže iskustva koja bi im pomogla živjeti svoju vjeru. Prije svega, naš prioritet ne može biti traženje zvanja. Naš prioritet mora biti živjeti Radosnu vijest, živjeti Evanđelje, dijeliti entuzijazam koji se može roditi u našim srcima i u našim životima kada istinski otkrijemo tko je Isus Krist. Zvanja će doći i dolaze kada ostanemo u hodu s Kristom, u zajedništvu jedni s drugima, u prijateljstvu s Gospodinom i razumijevajući koliko je veliko primiti taj dar. Istina je da u nekim dijelovima svijeta upravo sada, iz raznih razloga, ima manje zvanja nego u prošlosti. I premda je to, naravno, briga mnogih, ne mislim da je glavna. Ako naučimo bolje živjeti svoju vjeru i naučimo pozivati i uključivati i druge u život Crkve, posebno mlade, zvanja će nam i dalje dolaziti. Štoviše, mislim da laike moramo gledati kao laike. To je jedan od mnogih darova koji su se razvili tijekom posljednjih nekoliko godina: otkriće da laici imaju vrlo važnu ulogu u Crkvi.

 „Potonji gube iz vida činjenicu da se od samog stvaranja svijeta, dar prirode, dar ljudskog života, dar toliko različitih stvari koje zapravo živimo i slavimo, ne može održati izmišljanjem vlastitih pravila i djelovanjem samo na svoj način.“ Kardinal Robert Francis Prevost OSA

Sve dok, kako kaže papa Franjo, ne preuzmu ulogu klera i ne postanu klerikalni, nego žive vlastiti krsni poziv o tome što znači biti dio Crkve, počinjemo živjeti s većom jasnoćom. Vjerujem da svjedočanstvo redovničkog života i redovnika, makar ih u budućnosti može biti manje, i dalje ima kapitalnu vrijednost zbog onoga što znači živjeti taj aspekt posvećenja, potpunog predanja vlastitog života Gospodinu i služenju drugima. Svećeništvo ima i nastavit će imati vrlo važnu ulogu u životu Crkve i svih vjernika. Stoga bih rekao da razvijanje potpunijeg razumijevanja Crkve i nastavak življenja te službe – službe svećeništva – s njenom golemom mudrošću, može nam pomoći da se bolje nosimo s problemima koji bi mogli biti pred nama i da ojačamo uvjerenje da još uvijek idemo naprijed, da Gospodin ne napušta svoju Crkvu. Ni jučer, ni danas, ni sutra. Osobno živim tu stvarnost s velikom nadom.

Po vašem mišljenju, kako se jedinstvo može postići unutar same raznolikosti?

To je pravi izazov, posebno kada je polarizacija postala način djelovanja u društvu koje, umjesto da traži jedinstvo kao temeljno načelo, ide iz krajnosti u krajnost. Ideologije su stekle veću moć od stvarnog iskustva čovječanstva, vjere, stvarnih vrijednosti po kojima živimo. Neki pogrešno tumače jedinstvo kao uniformnost: “Moraš biti isti kao i mi.” Ne. To ne može biti. Niti se raznolikost može shvatiti kao način života bez kriterija ili reda. Potonji gube iz vida činjenicu da se od samog stvaranja svijeta, dar prirode, dar ljudskog života, dar toliko različitih stvari koje zapravo živimo i slavimo, ne može održati izmišljanjem vlastitih pravila i djelovanjem samo na svoj način. To su ideološki stavovi. Kada ideologija postane gospodar mog života, tada više ne mogu razgovarati ili se angažirati s drugom osobom jer sam već odlučio kako će stvari biti. Zatvoren sam za susret i transformacija se, kao rezultat toga, ne može dogoditi. A to se može dogoditi bilo gdje u svijetu o bilo kojem pitanju. To očito čini vrlo izazovnim biti Crkva, biti zajednica, biti braća i sestre.

Kako vam lik svetog Augustina pomaže u svakodnevnom životu?

Kad razmišljam o svetom Augustinu, njegovoj viziji i razumijevanju što znači pripadati Crkvi, jedna od prvih stvari koje mi padaju na pamet jest ono što kaže o tome kako ne možete reći da ste sljedbenik Krista, a da niste dio Crkve. Krist je dio Crkve. On je Glava.

Dakle, ljudi koji misle da mogu slijediti Krista “na svoj način” a da nisu dio tijela, nažalost žive iskrivljenu sliku onoga što je zapravo autentično iskustvo. Augustinova učenja dotiču se svakog dijela života i pomažu nam da živimo u zajedništvu.

Jedinstvo i zajedništvo bitne su karizme života Reda i temeljni dio razumijevanja što je Crkva i što znači biti u njoj.

Što biste poručili bogoslovima koji u svom formativnom razdoblju mogu doživjeti trenutak slabosti ili sumnje u svoj poziv?

Pretpostavljam da bih najprije rekao riječi koje je Krist toliko puta ponovio u Evanđelju: “Ne bojte se.” Gospodin zove – i njegov poziv je zbiljski, istinit. Ne bojte se reći Da. Ne bojte se otvoriti svoje srce mogućnosti da vas Gospodin poziva u redovnički život, ili u svećeništvo, ili na druge oblike služenja u Crkvi. Sjećam se kad sam bio novak, posjetio nas je stariji fratar i jednostavno rekao jednu riječ koja mi još uvijek odjekuje: Ustrajte. Moramo moliti za tu ustrajnost jer nitko od nas nije izuzet od teških trenutaka, bilo da smo u braku, samci ili redovnici. Ne možemo odustati pri prvoj teškoći jer inače, i to je važno, nikada u životu ne ćemo nikamo stići. Ustrajnost je veliki dar koji nam je Gospodin spreman ponuditi. Ali moramo naučiti prihvatiti je i učiniti je dijelom svog života, biti jaki. To je jedan od onih darova koji se s vremenom gradi, u malim početnim kušnjama koje nam pomažu da budemo jači, da možemo nositi križ kada postane teži. Pomaže nam da krenemo naprijed, a zatim nas održava u hodu naprijed.

Za kraj, što voliš raditi kada imaš slobodna vremena?

Smatram se prilično amaterskim tenisačem. Otkad sam napustio Peru, imao sam malo prilika za trening, pa se radujem povratku na teren [smijeh]. Ovaj novi posao do sada nije mi nudio mnogo slobodnog vremena za to. Također jako uživam u čitanju, dugim šetnjama i putovanjima – razgledavanju i uživanju u novim i raznolikim mjestima. Volim se opuštati s prijateljima i upoznavati široku lepezu različitih ljudi. Različiti ljudi mogu uvelike obogatiti naše živote. I, istini za volju, kao augustincu bio mi je jedan od najvećih darova koje sam dobio u ovom životu imati bogatu zajednicu izgrađenu na sposobnosti da s drugima podijelimo ono što nam se događa, da budemo otvoreni jedni prema drugima. Dar prijateljstva vraća nas samomu Isusu. U životu je predivno biti sposoban razvijati autentična prijateljstva. Bez sumnje, prijateljstvo je jedan od najdivnijih darova koje nam je Bog dao.

Izvor:

https://www.augustinianorder.org/post/interview-with-cardinal-robert-prevost-osa-above-all-a-bishop-must-proclaim-jesus-christ

Preveo i priredio

Fra  Tomislav Pervan OFM

10. svibnja 2025.