SVI SVETI ILI NOĆ DUHOVA (UZ NOĆ VJEŠTICA I SVE SVETE)

Piše: Dr. fra Tomislav Pervan

Svima nam je jasno: Smrt, odnosno umiranje ugoni ljudima strah. Ljudi se boje smrti i tome strahu nitko ne može umaknuti. Svatko tko ima zdrav razum razmišlja o rađanju i umiranju, postanku i nestanku, smrti. Rađanje i smrt, smrtnost i besmrtnost, život i vječni život – sve su to pitanja koja se čovjeku nameću kad se pita spram smisla vlastitog života. Odgovor se nameće kako se prolaznost može potvrditi samo u obliku besmrtnosti, beskonačnosti. Konačnost svršava u beskonačnosti, vrijeme se slijeva u vječnost. Materijalizam kao religija mrtve stvarnosti, mrtve materije, u svim svojim pojavnim oblicima nije ništa drugo nego pokušaj da čovjek odvrati svoj pogled od vlastite prolaznosti, puke vremenitosti. Materijalizam je zapravo stečaj razuma te svjesni otklon od samoga sebe i svoje duhovne datosti.

Materijalist pokušava ispuniti vrijeme, ali mu to ne uspijeva. Zato on svoj materijalizam redovito začinja s više-manje ciničnom ironijom, sa znanim mehanizmima potiskivanja. Silom odgoni od sebe strah koji mu leži u kostima. Međutim, ni to mu ne uspijeva. Stoga se zatvara u sebe, svoje zidove, a u društvu se predaje pijanstvu, orgijanju i samozaboravu, do besvijesti. Nisu li gotovo redovito za svih životnih čvornih točaka ili razdjelnica, za prijelaza iz stare u novu godinu, za svih prigoda osobnoga života – rođendana ili iskoraka – orgijanja do besvijesti samo značajka i pokušaj da čovjek pobijedi strah, ono što ga čeka?

U posljednje je vrijeme u modi tzv. Noć vještica, noć duhova, opet nešto na nesreću uvezeno iz Amerike (ondje: Halloween). Pojam posve stran ovim prostorima, našem kulturnom ozračju. Riječ je anglosaksonskog podrijetla, izvorno dolazi od “All Hallows Eve” – predvečerje Svih svetih, jer prema crkvenom bogoslužju svetkovina započinje bdjenjem, Prvom večernjom. U staroj keltskoj, poganskoj Irskoj 31. listopada bijaše posljednji dan ljeta, početak zime, hladna razdoblja, ujedno i zadnji dan godine. Dani bijahu obilježeni raznim obredima ovladavanja duhovima. Rimljani koji su pokorili Irsku i Britansko otočje preuzeli su mnoge običaje u svoje kultove plodnosti. U kršćanskom su se ozračju kršćanska i keltsko-rimska predaja pretopile u spomen svih svetih i svih pokojnih. U devetnaestom stoljeću irski su iseljenici prenijeli Halloween u Ameriku, a na kraju dvadesetog stoljeća vraća se taj običaj u svoju postojbinu. Očišćen od bilo kakve simbolike taj spomen postaje blagdanom potrošačkog društva koje je potisnulo Boga iz svoje svijesti i svijeta te se jedne noći kuša poigrati s duhovima – i nesvjesno sa svime onim što golica maštu. Oduvijek je mračno i magijsko bilo privlačno za čovjeka, a u svijesti mnogih to je zbiljnost nezbiljnoga.

Noć vještica preplavljuje Europu posljednjih godina. Stotine milijuna eura izdaju se za rekvizite, preoblačenja, za demonske obrazine – za djecu i odrasle. Ljudi pokušavaju na zabavama i provodima pobijediti strah, smrt, duhove. Grozomorne maske, izbušene bundeve nalik demonskim obrazinama u kojima gore svijeće i nesvjesno ugone strah. Poganski i neopoganski običaj koji ništa nema zajedničkoga s kršćanstvom. I tako postupno, nametnički, ulazi zlo u naše domove. Šutke, prešutno, s odobravanjem odraslih i roditelja. Pitamo se, nije li to na pomolu povrat starih, prognanih poganskih bogova i božanstava?

Na početku svjesne europske povijesti kršćanstvo je ‘pomelo’ poganstvo, a poganskim svetkovinama dalo kršćanski biljeg i značajku. Sad se nezaustavljivo ali tiho, kao kod osmoze, vraćaju otjerani duhovi i demoni. Poganstvo je među nama i ponaša se slavodobitnički. Jasno, narod koji je izgubio svoju baštinjenu vjeru, stvara novu vjeru, nove svetkovine, pada u praznovjerje, priziva sve moguće sile. A duhovi se vraćaju među nas s nesmanjenom žestinom i okrutnošću. Nemoguće je i neodgovorno biti gluh i slijep pred svim tim ludovanjem s kojim smo suočeni. I nije bezazleno to poigravanje s emocijama, strahom, duhovima; sve to u konačnici ulazi u svijest i nastanjuje se u duši. Na kraju se i nehotice pitamo: Nije li sve vezano uz Halloween – Noć vještica sa svim tim maskama i poigravanjem s mračnom stranom stvarnosti, jedna vrst slavljenja čovjekove sklonosti prema sotonskom, demonskome?

Crkva slavi svete i svetost

Čovjeka je oduvijek privlačila osjenjena, zatamnjena, mračna strana života. Daje oduška mašti, svemu što je u radikalnoj opreci svagdanu. U takvu surječju ne čudi oduševljenje za malog čarobnjaka Harryja Pottera te milijunskih naklada njegovih dogodovština. Filmovi o njemu pune kina. Harry Potter i njegovi mali čarobnjaci opčinjavaju djecu budući da djeca kategorijalno ne dijele niti razlikuju osjetno od nadosjetnoga, za njih je sve to dio njihova svijeta i odrastanja. Problem nastaje u trenutku kad se za to zanose odrasli. U tome trenutku halloween prerasta u grozu, strah prerasta u jezu, a svetost za koju je čovjek stvoren, nedostiživa želja. Duši obučenoj u demonske kostime preostaje samo opijanje, kad je već svjetlosne godine udaljena od svetosti za kojom u biti žudi.

Crkva upravo slavi tu svetost. Slavi je i u predvečerje Svih svetih, slavi na sami dan Svih svetih, sjeća se pokojnih na Dušni dan, Crkva je zapravo u sebi sveta i može biti samo sveta. Slavi njihovu blizinu, slavi ih kao već ostvarene ljude. Pokojni je Papa stalno naglašavao mladima da se ne boje krenuti putem svetosti, da se ne plaše postati svecima trećeg tisućljeća. Papa se obraćao i zapućivao mladima izravno. Nije stvarao pastoralne projekte, nego je u programski spis Nadolaskom trećeg tisućljeća zacrtao svetost kao cilj. Htio je mlade povesti i dovesti onamo kamo su pozvani, na što je pozvan svaki kršćanin. Za Ivana Pavla II. svetost je ishodište, cesta te krunišna točka kršćanskog ozbiljenja istinskog, punog života.

Sveci su one herojske veličine koje možemo suprotstaviti mraku, očaju, smrti. Sveci su neugodni, zahtjevni, nikada pomodni. Njihov životni i odlučni da Bogu jest istodobno i korjeniti da svijetu. Sveci su nesmiljeni protivnici bilo kakva relativizma, slobodarstva, nijekanja života u začeću ili smrti, oni su protivnici svakog materijalizma, oni unose svjetlo u tamu svijeta. Stoga je pokojni Papa – da bi pokazao svijetu smisao i dostiživost svetosti – podignuo na čast oltara više od 480 svetaca te preko 1250 blaženika. Pomodnim uzorima trajnoga ponavljanja i života u začaranu krugu nudi Papa bliski uzor tih pozvanika, izabranika.

Na što je čovjek pozvan? Biti dobar? Imati dobru volju? Lijepe nakane i odluke? Živjeti dostojno čovjeka? Ne, to nije dovoljno! Nema ljudskog dostojanstva bez Boga, bez Boga nema ni čovjeka. Nema zajedništva bez upućenosti prema nečemu i nekomu. Usmjerenost prema zajedničkom cilju temelj je svakog zajedništva. Svetkovine i svečanosti nema bez slavljenika. Temelj je slavlja i svetosti euharistijski Krist. On je izvor snage, on je odgovor na ljudska pitanja. Klanjati se – biti u poklonstvenu stavu, klanjati se Presvetomu – izvor je i kruha sveta. Nema puta naokolo.

Svjetlo koje odgoni strah

Klanjati se, biti u poklonstvenu stavu pred Presvetim, biti u šutnji. Kateheza u šutnji, kateheza na koljenima jest najučinkovitija, najsnažnija. I najvećma zbori! Sjetimo se ljetos milijunskoga mnoštva i Pape na koljenima pred Presvetim, u zanijemjelosti, šutnji, pred Euharistijom. Tu je odgovor na pitanja na čemu počiva naša vjera i kršćanstvo. Tu je odgovor za koga su to išli u smrt milijuni mučenika. Tu je odgovor u čemu je kršćanstvo te što znači vjerovati.

Kršćanin nije privatna osoba, ne pripada nikakvu klubu ili udruzi. Kršćanstvo nije ezoterično, zatvoreno u sebe, nego egzoterično (grčki ekso-vani), okrenuto prema vani. U jezgri svoje otvorenosti imamo Kristovo tijelo kao mjerilo i početak. Crkva je mistično tijelo Kristovo u kome se klanjamo stvarnom Kristovu tijelu u Euharistiji, po kome život postaje osmišljenim životom. To je pak posve jednostavno. Mi slavimo kršćanski halloween, upravo ono što samo ime kaže, a to je predvečerje Svih svetih. Svi su kršćani pozvani biti sveti. Pozvani slaviti svjetlo svetih koje je pobijedilo tamu straha i smrti, vlast paklenih sila.

Današnja zadaća vjernika

Moramo donositi svjetlo u tamu, svjetlo u mračna razdoblja. Bacimo malo pogled u prošlost. Ime je redovito i program. Prisjetimo se nekih povijesnih nadnevaka i podudarnosti. Sveti Benedikt god. 429. podiže svoj Novi Rim, Monte Cassino, kolijevku europske kulture. Iste se te godine zatvara Platonova Akademija u Ateni. Slučajna podudarnost? Ne. U Providnosti nema slučajnosti. Nad znamenom stare antičke znanosti i misli, utjelovljenja mudrosti te promišljanja svijeta i čovjeka, spušta se zastor, zatvaraju se dveri, dok se istodobno otvaraju vrata kršćanske akademije, prosvjetljenja Europe snagom Evanđelja, u osobi Isusa Krista.

Na jednoj strani ubrzano propadanje Rimskoga Carstva, stalni ratovi, gospodarska kriza, društveni neredi, zapadanje u mrak barbarstva. Kulturološka i civilizacijska dostignuća Platonove Akademije nestala bi netragom, upravo kao i tolika druga dostignuća čovječanstva (primjerice kultura Maya u Americi) da nije bilo osoba poput Benedikta i njegovih redovnika koji su bitne elemente grčke i rimske kulture sačuvali preobražavajući pogansku civilizaciju biblijskim poimanjem čovjeka kao osobe, zajedništva, čovjekovih korijena i njegova cilja. Čuveni bijahu diljem Europe benediktinski skriptoriji, prepisivališta, gdje su se skupljala, prepisivala i pohranjivala u knjižnice blaga antike.

Iz stapanja Atene i Rima s Jeruzalemom rodilo se ono što nosi ime Europa, Zapad. Bijaše to kolosalni uspjeh, golemo dostignuće. Succisa virescit – Obrezano ponovno zeleni! Bijaše to novi zamah nakon propasti stare civilizacije. Prigoda, kairos za novi početak. Klasična kultura nije samo sačuvana nego je transformirana u slobodu, prema Isusu Kristu.

Danas se nalazimo pred jednakom opasnošću. Zapad riskira pad u poganstvo, u ono što je davno nadiđeno, u relativizam, u subjektivizam prema krilatici, moja je istina za mene, a tvoja za tebe. Čovječanstvo mora braniti svoja dostignuća, jednakost pred zakonom, snošljivost, slobodu vjere, savjesti, demokraciju.

Danas treba odvažnih pojedinaca i kreativnih zajednica, zahvaćenih Kristovim Duhom – upravo kao nekoć nakon Duhova – kad je sve također moglo ispasti drukčije da nije bilo onih prvih odvažnih učenika i sljedbenika Isusa Krista koji su svojom nadom, odvažnošću i vjerom, a poglavito jedinstvenošću i mučeništvom pobijedili nadmoć svojih protivnika. Idimo prema onome za čim svatko od nas iskonski i istinski žudi – a to je Bog u osobi Isusa Krista te u konačnici naša osobna svetost.