UBOJSTVO KATEDRALA

Piše: Dr. fra Tomislav Pervan

Jedan je američki autor napisao knjigu o suvremenim crkvenim zdanjima i naslovio je: Ugly as a Sin – Ogavne kao grijeh. Krajnje neukusne, bez duše i Duha. Danas se crkve ubijaju, prenamjenjuju, poglavito na Zapadu.

*****

Živimo u vremenu koje ne gradi prvostolnice, katedrale kao u Franjino vrijeme, vrijeme visoke gotike, silnih zdanja koja sežu u nebo te čovjekov pogled vuku u visine. Jedan je američki autor napisao knjigu o suvremenim crkvenim zdanjima i naslovio je: Ugly as a Sin – Ogavne kao grijeh. Krajnje neukusne, bez duše i Duha. Danas se crkve ubijaju, prenamjenjuju, poglavito na Zapadu. Smisao i svrha svih bogoštovnih mjesta u kršćanstvu jest slavlje pobjede života nad smrću, milosti nad grijehom, slobode i oslobođenja nad svakim oblikom zarobljenosti. U njima se slavi Bog i Božje djelo kroz povijest.

Prije jednoga stoljeća veliki francuski pisac Marcel Proust digao je alarm u francuskoj javnosti svojim člankom objavljenim u pariškom Le Figaro (16.8.1904.), a naslovio ga neobičnim naslovom: Ubojstvo katedrala. U članku upozorava na sve veći laicizam u kulturi i cijelome životu. Ništa više nije sveto, sve je plošno, jednodimenzionalno. Obredi se lišavaju svoga smisla, simbolika umire, čovjek postaje pred Bogom obični njemak. On veli, da, započelo je s ubijanjem, lišavanjem i pražnjenjem smisla obreda i bogoštovlja.

A posljedice? “Gubitak simbolike, utrnuće smisla za obred, ceremonije, čovjekova nesposobnost da se izdigne iznad sebe, da sebe transcendira. Nikada se čovjeku nije nudio sličan ili približno sličan prikaz ili uprizorenje, toliko silno zrcalo znanosti, duše i povijesti ljudskim pogledima i zrenjima. Slična simbolika zahvaća i samu glazbu koja se sluša u glavnim lađama, prostranstvima tih zdanja. Sedam gregorijanskih napjeva koji opijevaju sedam kreposti, sedam epoha svjetske povijesti. Slobodno možemo reći, ni najveličajnije uprizorenje Wagnerovih opera u Bayreuthu nije ništa u usporedbi s jednim pontifikalnim slavljem u katedrali u Chartresu.”

Potom Proust opisuje bljutavi svijet bjelosvjetskih snobova koji negdje u budućnosti žele oživjeti i uprizoriti u katedrali latinsku pontifikalnu liturgiju s glumcima, da bi u tome uživali kao u umjetničkom djelu i inscenaciji. Za njega je to ravno bogohulnom oskvrnuću!

Marcel Proust je podignuo svoj glas protiv zakona o odvajanju Crkve od države koji je predviđao i otuđenje crkava i katedrala od njihove prvotne namjene. To je otuđenje, veli on, daleko opasnije i opakije od pustošenja i razaranja. Katedrala kao vizualna summa cjelokupne skolastike, oživljavanje srednjovjekovne umjetnosti, katedrala kao summa znanja iz Svetoga pisma, aritmetike, geometrije i matematike, glazbe u kamenu, gdje je sve do posljednjega detalja predviđeno i oduhovljeno, upravo kao i liturgija koja se u njoj odvija. U srednjem vijeku svaki je oblik, svaka forma odjeća mišljenja. Čovjek dolazi na pomisao kako to mišljenje još uvijek djeluje u srcu one mrtve tvari i oblikuje je. Za Prousta umjetnost bijaše nešto najzbiljskije što postoji, najstroža škola života, istinski posljednji sud. Sve je ispisana knjiga, hijeroglifi koje tek treba odčitati.

U francuskom jeziku ista se riječ rabi za podizanje zgrade kao i za šivanje dijelova u odijelo. Jedinstvo knjige, odjeće, katedrale. Bez perspektive vječnosti i besmrtnosti sve gubi osnovicu.”Ne bude li se u katedralama slavila žrtva Kristova tijela i krvi, ostat će bez života”, piše on u spomenutom eseju protiv planova o prenamjeni svetih prostora u profane. Crkva je s-rođena s bogoslužjem. A onda nastavlja: “Danas nema nijednoga socijaliste od ukusa koji ne oplakuje unakazivanje kipova, razbijanje svih onih oslikanih vitraja što ih je revolucija počinila i nanijela našim katedralama. Ah, još uvijek je bolje crkvu i opustošiti nego je lišiti njezina smisla. Dokle god se u njoj slavi i jedna sveta Misa, krije ona, ma koliko bila opustošena, nešto od svoga života. Onoga dana kad je otuđena od svoga smisla, ona je mrtva, pa čak ako se zaštiti kao historijski spomenik – ona nije ništa više od obična muzeja”. Prema njemu antiklerikalizam potiče na najgore gluposti. Otuđiti katedralu njenu smislu po njemu je zločin i ubijanje njihova nutarnjeg života…

I na kraju svoje obrane živih katedrala Proust daje riječ blistavim sjajnim vitrajima u kojima su se njihovi naručitelji ovjekovječili. “Pred nama izranjaju ne samo kraljica i kneževi s ordenjem i znakovljem, krunom ili zlatnim lancem. Tu su zlatari i draguljari koji mjere kakvoću zlata, krznari što prodaju svoja krzna…, mesari koji kolju volove, vitezovi sa svojim grbovljem, kamenoklesari koji klešu i obrađuju zaglavlja stupovlja…”

“Nakon takva gubitka čovjek zanijemi. Sve je zavijeno u smrt, na koju nema odgovora. I najednom s prozora katedrale u Chartresu promatraju nas svi oni obrtnici, podrumari i  bačvari, krznari, sitni trgovci i hodočasnici, ratari i oružari, tkalci i kamenoresci, mesari i korpari, obućari i mjenjači: silna nijema demokracija, vjernici s čvrstom odlukom i voljom da sudjeluju u bogoslužju, koje su oporučno za svu budućnost ugradili u svoje zdanje, kadli najednom: nema više njihove omiljele svete mise. A uložili su sve svoje najdragocjenije, svoje najblistavije kovanice i dragulje u gradnju toga zdanja. I kolika čuda, pokojnici ne predvode više žive. A živi, u svome zaboravu, ne slijede više niti ispunjavaju zavjete ni oporuke svojih predaka koji su tu nalazili utjehu i mir.”

Tko će, izgubi li se vjera, ispraviti povijesnu nepravdu nad žrtvama? Tko će popraviti nanesenu štetu, nema li života nakon smrti, iščezne li vjera, nema li uskrsnuća? Minula je patnja nepovratna, zauvijek je iščeznulo ispred naših očiju sve ono zlo i nepravda nanesena nevino zlostavljanima, obeščašćenima, ubijenima. Izgubljena vjera i nada u uskrsnuće ostavlja iza sebe zjapeću prazninu – tako se izrazio njemački filozof Habermas, koji za sebe kaže kako je ‘religiozno nemuzikalan’, nakon 11. rujna 2001. Čovjek ne može ispraviti nepravdu, čovjek sam po sebi ne može dati zadovoljštinu za ono što je počinio kroz povijest. Pravda se mora moći protegnuti na sve, ili je uopće nema. Zato je došlo vrijeme da se vratimo svojim korijenima te vjeri u vječnost, u uskrsnuće mrtvih.