VRHUNAC CIVILIZACIJE – KRŠĆANSKA I EUROPSKA ULJUDBA!?

Novi „poganin“ je biće koje se razlikuje od staroga, klasičnoga pretkršćanskoga poganina, koji je preko svojih mitova i filozofija pokušavao isplivati iz tame prema udaljenom svjetlu (pogledajte film „Quo vadis!). Novi je „poganin“ ili ljepše rečeno „tražitelj istine“ još zbunjeniji i izgubljeniji stvor, jer se želi (unatoč milenijskim spoznajama) vratiti natrag u sumnjiv duhovni prostor, destrukciju koja se čini umjetničkom kreacijom i – malo papra – jednostavno u tamu. Nažalost, u svome nesnalaženju neki egoisti žele povući čitavu jednu uljudbu, a koja je ljepša i plemenitija od ove naše kršćanske i europske?

++++++

Katolička Crkva osobito kroz svakodnevnu euharistiju i liturgijska čitanja poziva svakog tkz. laika na puninu spasenja, da se snaži svetim sakramentima kao darovima na tom riskantnom putu. Dobar je to savjet i uputa jer čovjek samo tako može naći svoj kontekst u vječnosti, ocrtati svoje duhovne i umne koordinate u sadašnjosti. Jednostavno, pozicionirati se kao osoba u vidljivu i stvarnom svijetu, kao i u onom transcendentalnom. Bez te vage u kojoj Crkva snažnim iskustvom održava ravnotežu između zemnih želja i potreba u zrcalu vječnog života i onostranosti život bi sigurno bio za duše pogibeljniji. Naša Crkva je Crkva Utjelovljenja, stoga je katolik pozvan, ali i sposoban žarko ljubiti sve stvoreno, jer je ono lijepo, dobro i istinito – odraz svojega Stvoritelja. Za razliku od umišljenih oholica koje gaze po pločama svijeta prezirući stvoreno i Stvoritelja, katolik se stvorenoga ne plaši, niti ga zanemaruje. Za razliku od poganina (a u tu kategoriju se u nekom postotku svi možemo svrstati!), nema potrebe klanjati se stvorenome, niti ga izbjegavati niječući stvarnost. Kršćanstvo je trezveno i razborito, jer pronalazi onostranost u potpunosti analizirajući stvoreno, uz želju da se svakodnevno vraća u izvorno jedinstvo, nastojeći ga ljubiti onako kako ga ljubi Bog. Cilj je tako pobožne duše da Božje skriveno lice postane vidljivo po svemu stvorenome, a Njegova slika u ljudskoj duši stalno osvježenje. Budući, da je ta slika znatno narušena u duši suvremenog čovjeka, kršćanin ga zbog toga ne smije plitko prezirati, niti nad njime očajavati. Sigurno je – tu istinu potvrđuju stoljeća – da će slika Božja i u onima koja ga vrijeđaju ostati živa.

Novi „poganin“ je biće koje se razlikuje od staroga, klasičnoga pretkršćanskoga poganina, koji je preko svojih mitova i filozofija pokušavao isplivati iz tame prema udaljenom svjetlu (pogledajte film „Quo vadis!). Novi je „poganin“ ili ljepše rečeno „tražitelj istine“ još zbunjeniji i izgubljeniji stvor, jer se želi (unatoč milenijskim spoznajama) vratiti natrag u sumnjiv duhovni prostor, destrukciju koja se čini umjetničkom kreacijom i – malo papra – jednostavno u tamu. Nažalost, u svome nesnalaženju neki egoisti žele povući čitavu jednu uljudbu, a koja je ljepša i plemenitija od ove naše kršćanske i europske? ®