M. D. O’BRIEN: BORBA PROTIV STRAHA

Borba protiv straha možda će potrajati čitav život, no svejedno se ne smijemo brinuti tjeskobno. Gdje se, ako li ne u zastrašujućim situacijama, možemo naučiti hrabrosti. Gdje se, ako li ne ondje gdje se sve oko nas ruši, možemo naučiti potpunome pouzdanju?

*****

Začuđuje li nas što većina ljudi danas nastoji uspješno živjeti uz stanovit osjećaj “tihog očaja”? Udoban život, pod strogim racionalnim nadzorom, može odgoditi trenutak velike milosti i temeljit susret s vlastitom osobnošću. Jer, tko želi bol i što nedostaje lijepome životu? Baš ništa – sve dok za njim ne idete pod svaku cijenu. Baš ništa – sve dok ga ne nastojite očuvati uklanjajući s puta druge ljude. Baš ništa – sve dok ostaje u granicama onoga što je jednostavno, razumno te odgovara dostojanstvu ljudske osobe. No, život proveden u izbjegavanju neugodnosti može nas uvelike izopačiti, a da toga nismo niti svjesni. Posve neprimjetno, možemo postati nesposobni za svakodnevnu žrtvu i služenje te, što je još gore, nesposobni čuti istinu.

Isus veli kako će nas istina osloboditi. Kaže i kako je bogatašu teže ući u Kraljevstvo Nebesko negoli devi proći kroz iglene uši. Tvrda je to besjeda! Puno je vrsta bogatstva te ljudi koji su u materijalnome smislu siromašni nisu iz ovoga isključeni. Istina nas oslobađa onda kada pristanemo osiromašiti do same srži svoga bića. Kada možemo pogledati u tminu, vjerujući kako Isus već boravi ondje, vjerujući kako se ondje, u samome središtu naših strahova, ne krije ništavilo, već On, Ljubav sama, čekajući da se s Njime susretnemo. Da se s Njime susretnemo upravo ondje. Ondje u posvemašnjem siromaštvu naših ljudskih prilika. Sve dotad, dok se ne naučimo istinski pouzdavati u Boga, ili ćemo i dalje birati različita sredstva za bijeg, ili ćemo se polako naviknuti na osjećaj gorčine. Ili ćemo stati prihvaćati urođenu bijedu ljudskoga stanja, ili ćemo naposljetku postati žrtve duha bijesa i pobune. Ako odbijemo naučiti ovu odista bitnu životnu lekciju, tiho će se očajavanje postupno pretvoriti u čisti, otvoreni očaj.

Pouzdanje predstavlja izbor. Ne možemo uvijek vladati svojim osjećajima. No, zato možemo svojom voljom. Kada smo iscrpljeni i očajni, u tami, bolesti i dvojbama, možemo svjesnim izborom pohrliti Gospodinu u naručje. Valja nam moliti – donijeti svjesnu odluku kako ćemo moliti – osobito onda kada nam je najmanje do molitve. Možemo u sebi donijeti odluku pouzdati se u Božju providnost, osobito kada se sve oko nas pretvara u ruševine. Kada napast pokuca na naše srce, možemo pohitati Gospodinu u sakramentima, sakriti se u Njegovo Presveto Srce, zavapiti Mu podno križa. Otkrit ćemo kako On uvijek daje milosti koje su nam potrebne kako bismo mogli nastaviti nositi svoje križeve. Korak po korak, malo-pomalo, uvidjet ćemo kako je Bog beskrajno strpljiv –– i velikodušan –– s onima koji Ga traže iskrena srca. Borba protiv straha možda će potrajati čitav život, no svejedno se ne smijemo brinuti tjeskobno. Gdje se, ako li ne u zastrašujućim situacijama, možemo naučiti hrabrosti. Gdje se, ako li ne ondje gdje se sve oko nas ruši, možemo naučiti potpunome pouzdanju?