Emile Zola: Monstranca od užarenog zlata…

Pierre i Marie su ostali sami u tamnom kutu. Šutke su gledali kako procesija polako silazi klizeći bez zastajanja.

Nalikovala je na divovsku živicu posutu treperavim zvijezdicama: pojavljujući se iza lijevoga ugla bazilike, sada je prolazila veličanstvenim zaobljenim stubištem. Na toj se udanjenosti ni sada nisu vidjeli hodočasnici koji su nosili svijeće, nego samo putujuća, pravilno poredana svjetla što su se ocrtavala u tami kao usporedne crte. I same su zgrade, obavijene plavim plaštem noći, u gustom mraku imale nejasne, jedva vidljive obrise. Malo-pomalo, kako je rastao broj svijeća, osvjetljavane su arhitektonske crte: vitki bridovi bazilike, divovski svodovi stubišta, teško i spljošteno pročelje crkve sv. Krunice. S tom neprekinutom rijekom živih svjetala što je bez žurbe tekla kao nezaustavljivi val koji preplavljuje obalu i ništa ga više ne može zaustaviti, kao zora je nadolazio gust i svijetao oblak koji se rađa i koji će, napokon, cijeli obzor okupati u svom slavlju.

– Gledajte, gledajte, Pierre – zanosno je ponavljala marie obuzeta djetinjom radošću. – To ne prestaje, neprestano dolaze novi!

I doista, i dalje su se gore mala svjetla naglo pojavljivala mehaničkim slijedom, kao da se ta svjetleća prašina izlijeva iz nekog neiscrpnog nebeskog izvora. Početak procesije upravo je dosegao vrtove na uzvisini Okrunjene Djevice tako da je dvostruka crta svjetala osvjetljavala samo kosinu krovova kuća na Trgu sv. Krunice i veliko pristupno stubište. A približavanje mnoštva osjećalo se po gibanju zraka, po živome dahu što je dolazio izdaleka. Glasovi su se pojačavali, sve se glasnije čula Bernadettina tužaljka, kao plima je nadirala graja što su je uzdizali pripjevom Zdravo, zdravo, zdravo Marijo, gibajući se u ritmu sve glasnije i glasnije.

– Taj pripjev – promrmljao je Pierre – ulazi pod kožu. Čini mi se da će na kraju zapjevati cijelo moje tijelo.

Marie se ponovno nasmijala svojim djetinjim smijehom.

– Uistinu, i mene posvuda prati: čula sam ga prošle noći u snu. A večeras me ponovno obuzeo, osjećam se kao da lebdim iznad zemlje.

Prekinula se i primjetila:

– Evo ih pred nama, s druge strane livade!

(…) Nekoliko se puta učinilo da su se crte sudarile, prekinule i da će se raspasti; ali ponovno se usposvio red i puzanje se nastavilo sporom pravilnošću. Činilo se da na nebu ima manje zvijezda. Kumova slama pala je odozgo prosipajući svemirsku prašinu i nastavljajući svoje zvjezdano kruženje na Zemlji. Budila se plavkasta svjetlost i sve se pretvorilo u nebo; palače i krošnje drveća poprimile su izgled sna u tajanstvenoj osvijetljenosti tisuća svijeća čiji je broj neprekidno rastao.

Marie se oteo prigušeni uzdah divljenja. Nije nalazila riječi, neprestano je ponavljala:

– Kako je to lijepo, Bože, kako je to lijepo!… Gledajte, Pierre, kako je to lijepo!

(…) Marie je podigla pogled. Gore je, na lijevom uglu bazilike, doista vidjela kako se pokazuju svjetla, krećući se mehanički, polako i bez prestanka pa se činilo da nikad neće prestati.

– Ah! –reče ona. – Koliko napaćenih duša! Svaki od ovih plamičaka je duša koja trpi i iskupljuje se, zar ne? (…)

Iznenada se pojavio gospodin de Guersaint.

– Djeco, nisam se više htio gore zadržavati: dvaput sam se morao probijati kroz procesiju da bih stigao ovamo… kakav prizor! To je sasvim sigurno prva lijepa stvar kojoj prisustvujem otkad sam ovdje.

I počeo im je opisivati kako se vidjela procesija s vrha Kalvarije.

– Zamislite, djeco, drugo nebo kao odraz onoga gore, ali nebo sastavljeno od samo jednog divovskog zviježđa. To naviranje zvijezda izgleda kao da se gubi vrlo daleko, u tamnim dubinama; a plameni tok predstavlja monstrancu, pravu monstrancu čije je podnožje ocrtano stubištima, držak dvama usporednim alejama, a hostija okruglom tratinom koja se kruni. To je monstranca od užarena zlata koja na tamnoj pozadini noći gori u neprekidnom svjetlucanju zvijezda koje se kreću. Nema ničeg drugog osim nje, ogromne i valdajuće… Uistinu, nikad nisam vidio ništa ljepše, ništa veličanstvanije!

Gestikulirao je; bio je izvan sebe, u njega su navirali osjećaji umjetnika.

Emile Zola (Lourdes, Nakladnik: Slovo, Zagreb, 2004.)