PAPA FRANJO: SIROMAŠNU CRKVU ZA SIROMAŠNE

Piše: Mr. sc. Krešimir Cerovac

U apostolskoj pobudnici „Evangelii gaudium“ (Radost evanđelja) papa Franjo je napisao: „Za Crkvu je opredjeljenje za siromašne prije teološka nego kulturna, sociološka, politička ili filozofska kategorija. Bog svoje milosrđe „pokazuje najprije prema siromasima“ (citira riječi pape Ivana Pavla II.). … Crkva se odlučila na opredjeljenje za siromašne shvaćeno kao „osobiti oblik povlaštenosti u oživotvorenju kršćanske ljubavi, a o njemu svjedoči čitava crkvena predaja“ (citat preuzet iz enciklike „Socijalna skrb“ pape Ivana pavla II.). to je opredjeljenje, kao što je učio Benedikt XVI., „sadržano u kristološkoj vjeri u onoga Boga koji je postao siromašan za nas, da nas obogati svojim siromaštvom“ (citat iz jednog govora pape Benedikta XVI.). zbog toga želim siromašnu Crkvu za siromašne.“ Ovdje je ponajprije riječ o poniznosti.

Važnost načela posebne povlaštenosti za siromašne bio je osnovni moto već i u enciklici „Rerum novarum“ pape Lava XIII. iz 1891. godine i taj su pristup zadržale sve pape do danas. Inače, izraz „Crkva siromašnih“ u službeni (!) crkveni govor u novije doba je uveo papa Ivan XXIII. u jednoj radio poruci i to mjesec dana prije početka Drugoga vatikanskog koncila: „Crkva se predstavlja kao ono što želi biti, Crkva svih, a posebice (!) onih siromašnih.“ Kasnije su pojam „siromašna Crkva“ koristili i mnogi drugi pape. A u govoru na trećoj općoj konferenciji južnoameričkog episkopata 28. siječnja 1979. u Puebli papa Ivan Pavao II. je rekao: „Načelo opće namjere dobara zahtijeva da se s posebnom brigom pazi na siromašne, na one koji se nalaze u rubnim prilikama i, u svakom slučaju, na osobe čiji životni uvjeti sprječavaju prikladan rast. S tim ciljem treba ponovno upozoriti, i to svom njegovom snagom, na povlašteno opredjeljenje za siromašne.“

Što papa franjo stvarno podrazumijeva pod sintagmom „siromašna Crkva za siromašne“, a na koju se neki kod nas žestoko obrušili, jer je, navodno, u pitanju „kriptomarksizam“, pa čak i hereza (!)? U prvoj svojoj propovijedi, koju je izrekao nakon izbora, Papa je naglasio: „Možemo hodati kolikogod želimo, možemo izgraditi mnoge stvari, ali ako ne propovijedamo Isusa Krista, stvari kreću pogrješno. Možemo postati karitativna nevladina udruga, ali ne i Crkva, Gospodinova Nevjesta. Činjenica je da se Crkva, koja je zaista za siromašne mora brinuti o vremenitim potrebama, ali mora ponuditi i nešto vječno, koje prelazi granice pukog ljudskog djelovanja. Crkva je za siromašne u najdubljem smislu kad djeluje kao kanal za Božju spasiteljsku milost i postaje instrument njegova milosrđa.“ Dakle, “siromašna Crkva za siromašne” usmjerava vjernike svojim odabranim siromaštvom na djelo milosrđa, što u konačnici ukazuje na Božju milost. I u tome se dolazi do uvida što papa Franjo podrazumijeva pod “siromašnom Crkvom“. Sigurno se ne misli na Crkvu, koja je na rubu financijskog bankrota. Prije svega, niti papa Franjo tvrdi, niti misli da Crkva kao ustanova treba biti materijalno (!) siromašna, ili da je nekad to bila, pa se, eto, sad treba vratiti u stare dane, navodnog nekadašnjeg siromaštva. Crkva koja je za siromašne voli siromašne i pokazuje im milosrđe u tijelu i duši. Crkva koja je siromašna ponizna je pred siromasima i patnjama i tako oponaša Krista, koji se u svojoj milosti otvara ljubavi i ljubavi i od grješnika. Crkva, koja je siromašna i za siromašne, je Crkva, koja poznaje dubine Božje milosti i tako razumije da je neznanje siromašnih neznanje Krista. S tim u svezi je i sljedeće Papino motrište: „Draža mi je Crkva koja je doživjela nezgodu. Koja je ranjena i prljava zato što je izišla na ulice, nego Crkva koja je bolesna zbog zatvorenosti i komocije hvatanja za vlastitu sigurnost.“

Papa Franjo sintagmom „siromašna Crkva za siromašne“, ne svodi Crkvu, kako ga neki optužuju, na samo jednu paradigmu: siromašna Crkva za siromašne ljude, a što bi onda valjda trebalo značiti da za Papu, primjerice, ljudi izvan južnoameričkih favela nisu vrijedni pozornosti i brige. Papa Franjo, ne plasira populistički sliku „siromašne Crkve za siromašne“ kao jedino autentično kršćanstvo. Papa Ivan XXIII. govorio je „o Crkvi svih i posebice Crkvi siromašnih“. To su dva gledišta koja ne proturječe jedno drugome, nego tvore plodno i napeto jedinstvo. Ograničavanje na jedno od njih izgubila bi se oba. Ipak, treba imati na umu da kad se govori o Crkvi siromašnih da je riječ o ogromnoj većini kršćana u današnjem svijetu. Međutim, bez obzira na tu činjenicu, neprijeporno je da je u viđenju pape Franje Crkva okrenuta spasenju svih ljudi bez obzira na rasu, klasu, spol, duh, dob ili socijalni status. Crkva, koja je istinski za siromašne, mora se baviti vremenskim potrebama, ali mora nuditi i nešto vječno što prelazi granice pukog ljudskog djelovanja. Ona je u najdubljem smislu za siromašne onda, kad djeluje kao kanal za Božju spasonosnu milost i postaje instrument milosrđa. To znači da preferencijalna opcija za siromašne, koja je izražena u Socijalnom nauku Crkve, prvenstveno treba biti shvaćena u smislu očuvanja Kristova djelovanja kroz njegovu Crkvu.

Potpuno je jasno da papa Franjo svojim viđenjem ne nudi nikakvu herezu ili povijesni falsifikat, kako neki tvrde, izrastao iz teologije oslobođenja. A, uostalom da i je sve i izraslo iz teologije oslobođenja, što je u tome prijeporno? Ponajprije, potrebno je razjasniti o kojoj se teologiji oslobođenja govori. Postoji mnogo različitih teologija oslobođenja. Čak i dokumenti Kongregacije za nauk vjere, koji su osamdesetih godina prošlog stoljeća vrlo kritički raščlanjivali neke oblike teologije oslobođenja, govore da je ispravno oblikovana teologija oslobođenja u srcu evanđelja. Dakle, rasprava se ne odnosi na teologiju oslobođenja nego o tome kako razumjeti teologiju oslobođenja. Donedavni pročelnik Kongregacije za nauk vjere kardinal Gethard Ludvig Mȕller, koga se ne može optužiti da je tzv. modernist, već dapače suprotno, u knjizi „Siromaštvo – Izazovi za vjeru“ je napisao: „zapravo je teologija oslobođenja, ako ju se ispravno shvaća u njezinu polazištu, najbolji odgovor u praksi i teoriji na marksističku kritiku religije. … teologija oslobođenja ne poziva se na novi objavu. Ona želi samo naznačiti novi način na koji kršćani trebaju surađivati u Božjoj praksi koja mijenja svijet.“ A papa Ivan Pavao II. je u svom pismu Brazilskoj biskupskoj konferenciji iz 1986. rekao da ispravno shvaćena teologija oslobođenja „nije samo primjerena nego je i korisna i nužna“.

„Opredjeljenje za siromašne uključeno je u zadaću evangeliziranja“, rekao je papa Benedikt XVI. na 5. općoj skupštini episkopata Latinske Amerike i Kariba održanoj u svibnju 2007. u Aparceidi. Tada je rekao i ovo: „Crkva je odvjetnica pravednosti i siromaha“.

Svaka dobronamjerna osoba uočit će da poimanje pape Franje glede siromaštva i siromašnih ide daleko izvan uobičajenih svjetovnih razumijevanja tih subjekata. On ne govori o apstraktnom siromaštvu, već o siromaštvu, koje je tijelo siromašnoga Isusa, a kojega se prepoznaje u gladnom djetetu, u onomu koji je bolestan, te u nepravednim društvenim strukturama. Nema sumnje o svježini i utjecaju papinih pogleda, ali to proizlazi upravo zato što su ti pogledi temeljito ortodoksni i duboko ukorijenjen u društvenom nauku Crkve. Iako je izražena u novom, šarenom i angažiranom jeziku pape Franje, ta se doktrina nalazi u mnogim crkvenim dokumentima poput „Rerum Novarum“, „Gaudium et Spes“, „Populorum Progressio“, „Centesimus Annus“ i „Caritas in Veritate“. U svima njima sadržana je poruka iz pobudnice „Radost evanđelja“: „Osigurajte da se u svakoj kršćanskoj zajednici siromašni osjećaju kao kod kuće!“