Vjera

PROMIŠLJANJE U ADVENTU: SPE SALVI

U razdoblju Došašća vjernici bi trebali mnogo više razmišljati i govoriti o nadi na način kako govori papa Benedikt XVI. i usto zapitati: „Što mogu učiniti da i drugi budu spašeni i da i drugima osvane zvijezda nade? To je iznimno bitno, jer „tada će učiniti najviše i za svoje spasenje“, poručuje papa na samom kraju enciklike „U nadi spašeni“.

*****

Piše: Mr. sc. Krešimir Cerovac

 

Za katolike, prava nova godina ne počinje 1. siječnja, već prve nedjelje Došašća, danom kad Crkva započinje svoj novi godišnji ciklus čitanja i štovanja Svetoga pisma. Razdoblje Došašća ima dvostruku svrhu: ponajprije, da bi se vjernici podsjetili na Isusovo rođenje u Betlehemu, te na sve što je ono nagovijestilo glede spasenja svijeta, a zatim da bi se pripremili za Kristov drugi dolazak na kraju vremena kao Kralja i Suca stvaranja. Došašće je, poput Korizme, vrijeme pripreme, te na neki način i pokajničko razdoblje, ali ne na tako strogi način kao u vrijeme Korizme. Došašće je, više od bilo kojeg drugog godišnjeg razdoblja, ukorijenjeno u vrlini nade.

A ono je najbolja prilika da se vjernici podsjete na velebnu encikliku „Spe salvi“ (“U nadi spašeni“) pape Benedikta XVI., čiji je geslo uzeto iz Pavlove Poslanice Rimljanima: „Ta u nadi smo spašeni“. Papina je namjera bila da se enciklika upravo pojavi u adventskom razdoblju (30. studenoga 2007.), kao poticaj za razmišljanje pred Božić, koji je veliki blagdan Utjelovljenja, te tradicionalno shvaćen kao vrijeme kršćanske nade. Nada, koja donosi radost, je temeljni duhovni stav Došašća. Došašće gleda u budućnost. Ako Bog nedostaje u našim životima, nedostaje nada, a ako nada nedostaje, nedostaje radost. Enciklika podsjeća da kršćanima vrlina nade omogućuje da se suoče s tereton svakodnevnog života i poručuje vjernicima da „sadašnji trenutak ma koliko težak bio, može se živjeti i prihvatiti ako vodi ka nekom cilju, ako u taj cilj možemo biti sigurni i ako je taj cilj tako velik da opravdava trud koji je uložen u prijeđeni put.

Temeljna misao enciklike jest da je „svijet bez Boga svijet bez nade. Samo Bog može učiniti pravdu. A vjera nam daje sigurnost da On to i čini. Slika Posljednjeg suda nije u prvom redu slika užasa već slika nade; za nas možda čak slika nade od presudnog značenja.“ Nadalje: „Nada je, ustvari, ključna riječ u biblijskoj vjeri – toliko da se u nekoliko odlomaka riječ „vjera“ i „nada“ čine zamjenljivima“, poručuje Papa. Samo kršćansko shvaćanje nade, tvrdi papa Benedikt XVI. može spasiti svijet od uništavajuće moći ideologija i od nemogućih mesijanskih očekivanja od politike i znanosti. Vjera u Isusa Krista vodi do nade za vječni život: „Onaj koji ima nadu živi drukčije: dan mu je novi život.“ Temelj kršćanskog života čini dakle božanska nada. A današnja kriza vjere, upozorava Papa, „prije svega kriza je kršćanske nade.

Kad se razmišlja o budućnosti, današnje se stanje u svijetu može činiti vrlo depresivnim: globalno zagrijavanje, terorizam, rat, ekonomska nesigurnost, nezaposlenost, bolest, starost, smrt. Ali poruka Došašća je poruka nade – spasenje je pri ruci! Pravda će pobijediti. Uspostavit će se mir. Kršćanskom životu pripadaju duboki optimizam i radost. Ako kršćanin želi biti Božji i Kristov svjedok, on mora pokazati bližnjemu kako na ovome svijetu još uvijek postoje nada, radost i sreća, te kako je život dobar i da se isplati. Nažalost, čini se da se tjeskoba pomalo uvlači i među vjernike. Kršćani su uvijek gledali naprijed u budućnost: nada i očekivanje bitne su oznake vjere. Kršćanska nada je krepost koja je usmjerena prema budućem dobru.

U Hrvatskoj danas ima mnogo siromašnih i nezaposlenih, riječju ugroženih. Uočavaju sve više simptomi bolesnog društva kakvi već postoje na Zapadu: porast asocijalnog ponašanja, kriminalitet i razbojstva, konzumiranje droga, rastakanje obitelji, zanemarivanje etike rada, korupcija, socijalne nepravde isl., a usto se javlja i ozbiljno pitanje demografske slike, te iseljavanja, uglavnom mladih. Kod mnogih je vidljiv gubitak nade glede budućnosti Hrvatske, pa i svijeta. Postavlja se pitanje: Ima li uopće kršćanske nade u hrvatskih katolika? Papa Benedikt XVI. daje upozorenje i odgovor: „Ako se ne možemo nadati ničemu višem od onoga što se može u ovom ili onom povijesnom trenutku postići i što nam nude i obećavaju vlastodršci (!) i krojači ekonomskih prilika, u našem će se životu ugasiti svaka nada. Važno je znati da se uvijek mogu nastaviti nadati, čak i onda kada se čini da u mome osobnom životu ili u danom povijesnom trenutku nema mjesta nadi.“ No, često se zanemaruje da su kršćani uveliko odgovorni što današnjica u svijetu, pa tako i u Hrvatskoj, s društvenog i gospodarskog motrišta ima ponekad nehuman i nesocijalan izgled. Polazeći od kršćanskog shvaćanja nade, upozorava papa, „nužna je samokritika suvremenog doba“, ali s tom samokritikom „mora ukorak ići samokritika (!) suvremenog kršćanstva, koje se mora uvijek iznova propitkivati o tome kako ono samo sebe shvaća imajući uvijek pred očima svoje izvorišne osnove.“ Često se to zanemaruje. Osim toga, kršćani su pozvani da budu „poslanici nade i za druge“, te da razmišljaju o nadi kao o nečemu što nije samo osobno pitanje već ima i širi domašaj. „Nada u kršćanskom smislu uvijek je i nada za druge. To je aktivna nada, u kojoj se borimo … da stvari pođu prema svjetlijem i humanijem svijetu“. Prema riječima enciklike „trpjeti s drugim, za druge: trpjeti iz ljubavi prema istini i pravednosti: trpjeti poradi ljubavi i radi toga da postanem osoba koja stvarno ljubi – to su temeljne sastavnice čovječnosti i njihovo zabacivanje vodi čovjekovu uništenju.“

Nada je izbor, samonametnuta disciplina povjerenja u Boga, odnosno oblik samopouzdanja nadahnut i ojačan Božjom milošću. “Najviši je oblik nade“, rekao je francuski pisac Georges Bernanos (1888.- 1948.), “nadvladani očaj“. Isus Krist je rođen u štali i na kraju umro brutalnom smrću na križu, ne zato da bi učinio svijet dobrim, čak ni boljim, nego da po cijeni svoje krvi spasi slomljeni svijet od sebe samoga. Takav je stvarni svijet, svakodnevni svijet, svijet kršćanske nade, svijet o kome govori enciklika „Spe salvi“ kad kaže da se „mjera čovječnosti određuje na osnovi odnosa prema trpljenju i onima koji trpe.“

U razdoblju Došašća vjernici bi trebali mnogo više razmišljati i govoriti o nadi na način kako govori papa Benedikt XVI. i usto zapitati: „Što mogu učiniti da i drugi budu spašeni i da i drugima osvane zvijezda nade? To je iznimno bitno, jer „tada će učiniti najviše i za svoje spasenje“, poručuje papa na samom kraju enciklike „U nadi spašeni“.

15 komentara

Zanima nas Tvoje mišljenje!