Vjera

FR. FRANO PRCELA: KRIŽ VELIKOG PETKA

Križ Velikog petka i križevi kroz povijest čovječanstva, i u ovo naše vrijeme, jesu činjenica! Zasigurno, današnji liturgijski obredi otkrivanja križa i klanjanja križu bili bi u potpunosti krivo shvaćeni ako bismo time htjeli ublažiti gorčinu i patnju izazvanu tako raznolikim i preteškim životnim križevima.

Kako se zapravo odnositi prema križu? U svakom slučaju, događaj Velikog petka, ako ga uzmemo u cijelosti, trebao bi za nas značiti da se nipošto ne zaustavimo samo kod križa. Misterij blagdana Velikog petka traži od nas da se uputimo do Raspetoga. Nema slavlja Velikog petka ako ne uspijemo doći do Isusa. Odlučujuće u tome jest između ostalog da ne fiksiramo svoj pogled i svoje razmišljanje isključivo na križ, nego da svoje oči (i one unutarnje) upravimo k onom koji je pretrpio križ.

To mi se čini, očima vjere promatrano, jedino stvarno i uopće prihvatljivo otkrivanje križa, pa i križeva naših dana. Dakle, riječ je o tome da se ne zadubimo i doslovce buljimo u patnju i križ, nego da to otkrivamo u svjetlu Raspetoga. Time nećemo brisati bolno i patničko kod križa, a tako nećemo ni jeftino ili naivno tješiti drugoga, naprotiv!

Već je iz osoba ispod križa vidljivo kako se različito ljudi ponašaju: beznadna ljutnja zastajkivanjem pred križem ili pak s druge strane pogled nade upravljen Raspetome na križu. Dakle, već dvojica razbojnika pokazuju najveću moguću različitost gledanja na križ odnosno shvaćanje Velikog petka i križa.

Jedan od razbojnika stavlja se u red podrugljivaca. On u Golgoti vidi potpuni kraj i stoga se prema Isusu odnosi vrlo cinično: „Ako si Mesija, što sam kažeš da jesi, pokaži ako možeš i siđi s križa…“ Taj razbojnik Isusa ne shvaća ozbiljno. On vidi samo bezizlaznu činjenicu strašne smrti na križu – takvim razmišljanjem spriječen je put do Raspetoga. Križ se iskorištava kako bi se s njim izigralo i ismijalo Isusa.

Drugi razbojnik također prolazi put smrtnog straha i mučeničkog umiranja. No, on se ne zaustavlja kod proklinjanja križa, nego se odvažio uputiti k Isusu, suraspetome, kad kaže: „Meni se događa ono što sam zaslužio, no, ovaj nije učinio nikakvu nepravdu“. S jednom takvom izjavom zasigurno nije mogao sa sebe skinuti svoju patnju, ali ne želi ni izigrati Isusa upravo njegovim križem. On kroz vlastiti križ uspijeva doći do Isusa… i dobiva sve: „Danas ćeš već sa mnom biti u raju“.

Biti s Isusom i pouzdati se u Raspetoga, unatoč (i našem!) Velikom petku križa i patnje, zaigrati na kartu Isus, to je ono od čega zavisi i prekretnica – i u našem životu.

Veliki petak znači za Isusa užas umiranja i smrtni strah. Od ničega nije bio pošteđen, ni bolnog poniženja niti izrugivanja do najsramnijeg načina umiranja na križu. Za čovjeka Isusa to je značilo i posljednju samoću u nemoći i bespomoćnosti, kao i napuštenost zbog bjega njegovih učenika, apostola – osim nekoliko hrabrih žena. K tomu još osjećaj ubijajuće i demoralizirajuće napuštenosti i od Boga. Do kraja je iskusio patnju, napuštenost i oduzeta mu je mogućnost obrane. Sav njegov život, sva njegova čudesa i dobrota čini se u prvi mah kao da se pretaču u nama tako čestu riječ: „A što ćeš?!“ Njegovo naviještanje Kraljevstva Božjeg i njegov poziv na obnovu srca, čini se na Golgoti kao da su bili uzalud.

Veliki petak nekoć, prije skoro dvije tisuće godina i ovi današnji, nisu prvi i nažalost neće biti ni posljednji. Kako je nekoć nevin ubijen, kroz spletke i pritisak moćnika, slično se i danas svakodnevno ponavlja.

Kako u Isusovo vrijeme tako i danas „Veliki petci“ uglavnom kulminiraju u pitanju: „Gdje je Bog?“ Da, zašto Bog dozvoljava da ljudi jedni drugima čine toliko zla? Zašto se ne umiješa i ostvari pravdu, učini red i omogući dobro?

Čini mi se da je pitanje „kako može Bog dozvoliti da se toliko zla događa?“ krivo postavljeno pitanje. Jer prema Novom zavjetu nije Bog onaj tko dozvoljava da se zlo dogodi, nego je i on sam žrtva zla – na Golgotskom križu, gdje u svom Sinu za nas umire. Ne. Bog ne promatra kako ljudi pate, već pati s njima.

Bog ide i s tobom skupa, poštovani čitatelju, kroz patnju, da ne moraš sam nositi muku i bol, i on to tako čini da postaje suputnikom i supatnikom mučenih, prognanih, bolesnih, obespravljenih,…

Ne, Bog nije nikakav promatrač zla i patnje, nego njegova bit se sastoji upravo u supatnji, u ljubavi do smrti, smrti na križu. Ne sjedi Bog u nekoj udobnoj fotelji gore na nebesima i tako promatra što se to s nama događa, bezbrižan prepuštajući nas zlu, nepravdi, nego itekako se aktivno uključuje u sve naše patnje, hodi s nama, sam pati zbog naših nepravdi. Tako Isus moli za vojnike koji „ne znaju što čine“. Raspeti se i u situaciji vlastite nemoći, napuštenosti i patnje zauzima za drugoga.

Križ je posljednja konsekvenca Isusova života. Svemogući križem postaje bespomoćni. Time slama našu mudrost, njegova mudrost jest ludost križa. I to je taj božanski skandal križa, koji nas uči ne tražiti opravdanje patnje nego traženje smisla izvan patnje.

Jer patnja sama po sebi nema smisla, ni Isusova patnja Velikog petka, ona je skandal Božje ljubavi za nas!

 

 

13 komentara

Zanima nas Tvoje mišljenje!