Upoznajmo duhovne velikane

KARDINAL SARAH: OKRENIMO SE SVI ZAJEDNO GOSPODINU

Preveo za MIportal: Dr. fra Tomislav Pervan

 

 

Kardinal Robert Sarah, pročelnik Kongregacije za bogoslužje i disciplinu sakramenata, pozvao je da duboko promislimo tajnu euharistije. Poziva sve, i svećenike i vjernike, okrenuti se prema Istoku, prema Gospodinu. U svibnju 2016. dao je intervju francuskom katoličkom časopisu “Famille chrétienne” (28.05.2016. br. 2002), a intervju je vodio Aymeric Pourbaix.

 

Eminencijo, prije nekoliko tjedana izrazili ste želju vidjeti ponovno „sakrament nad sakramentima“, euharistiju „u samome žarištu“. Koji je razlog tomu?

Htio bih potaknuti veliko promišljanje spram toga pitanja kako bismo ponovno stavili euharistiju u žarište svoga života. Mogu konstatirati kako mnoga naša bogoslužja nose u sebi karakter kazališnih predstava. Svećenik ne slavi više Kristovu ljubav, znak Kristove ljubavi među nama, nego je to susret prijatelja, zajednička gozba, trenutak bratskoga zajedništva. Nastojanjima otkriti ili izumiti kreativna ili svečana bogoslužja rađa se opasnost da bogoslužje preraste u čisto ljudski kult koji bi bio na visini naših želja i aktualnih modnih trendova. Korak po korak udaljuju se vjernici od Otajstva koje nam daje ŽIVOT. Za kršćane euharistija je pitanje života i smrti.

Kako staviti Boga ponovno u središte?

Bogoslužje su naše dveri za sjedinjenje s Bogom. Kad euharistijska slavlja prerastu, kad se pretvore u ljudsko samoslavlje, prijeti neposredna i golema opasnost, jer se gubi, jer se izgubio Bog. Moramo početi s time da ponovno stavimo Boga u središte bogoslužja. Ako je njezino središte čovjek, onda i Crkva postaje čisto ljudska zajednica, puka nevladina udruga kako se izrazio papa Franjo. A ako je naprotiv Bog u srcu bogoslužja, onda Crkva nalazi ponovno svoju životnu snagu i svoj nutarnji polet. „U našem odnosu prema bogoslužju odlučuje se o sudbini Crkve i vjere“, pisao je na proročki način kardinal Ratzinger.

Koji spasonosni lijek preporučujete?

Ponovno priznanje bogoslužja kao autentično, kao samoga Božjeg djela pretpostavlja istinsko obraćenje srca. Drugi vatikanski sabor naglasio je bitnu točku: U području bogoslužja bitno je ne ono što mi činimo, nego što sam Bog čini. Nikakvo ljudsko djelo ni nastojanje ne može nikada ozbiljiti ono što se nalazi u srcu svake svete Mise: naime, žrtvu križa!

Bogoslužje nam omogućuje nadići zatvorenost u zidine i utvrde ovoga svijeta. Da bismo ponovno otkrili sakralnost i ljepotu bogoslužja, treba nam velika truda oko obrazovanja laika, svećenika i samih biskupa. Riječ je o nutarnjem obraćenju.

Da bismo smjestili Boga ponovno u središte bogoslužja, trebamo i tišinu, mir. Sposobnost za šutnju kako bismo mogli čuti Boga i njegovu riječ. Prisnažujem i tvrdim, Boga možemo susresti jedino u tišini, u promišljanju njegove riječi u dubinama svoga srca.  

Kako se to treba konkretno odvijati?

Obraćenje znači okrenuti se Bogu. Duboko sam u to uvjeren kako i naše tijelo treba imati udjela u tome obraćenju. Zacijelo, najbolje je sredstvo i za svećenika a i za vjernike slaviti bogoslužje tako da smo svi zajednički okrenuti u molitvi u smjeru Gospodina koji dolazi. Pri tome nije riječ, kako se često zna čuti, slaviti bogoslužje okrenut leđima ili licem prema narodu. Problem nije u tome. Riječ je o tome da se zajednički okrenemo licem prema apsidi koja simbolizira istok, gdje stoluje, gdje je na prijestolju križ Gospodina uskrsloga.

Tim načinom slavljenja i u svome tijelu možemo doživjeti primat samoga Gospodina i klanjanja. Shvaćamo kako je liturgija naše sudjelovanje u savršenoj žrtvi križa. Osobno imam to iskustvo: Slaveći na taj način vjernička zajednica zajedno sa svećenikom kao svojom glavom i predvodnikom u trenutku pretvorbe i podizanja privučeni su misterijem križa.

Je li, međutim, taj oblik dopušten?

Naravno, on je zakonit te odgovara slovu i duhu Koncila. Kao pročelnik Kongregacije za bogoslužje i disciplinu sakramenata htio bih dozvati u sjećanje kako je slavljenje euharistije versus orientem autorizirano u rubrikama misala koje određuju i utvrđuju trenutke kad se celebrant treba okrenuti prema puku. Da bismo slavili okrenuti prema Gospodinu, ne trebamo nikakva posebna dopuštenja. U tom smislu sam predložio u jednome komentaru objavljenu u „Osservatore Romano“ u lipnju 2015. da se svećenici i vjernici barem za vrijeme pokorničkoga čina, Gloria, molitava i euharistijske molitve okrenu prema istoku.

U svijesti mnogih okretanje oltara prema puku povezano je s Drugim vatikanskim saborom. Je li to istina?

Dakle, više od pedeset godina prošlo je od završetka Drugoga vatikanskog sabora te je prijeko potrebno ponovno iščitavati njegove tekstove! Koncil nikada nije tražio slavljenje euharistije prema puku. Konstitucija Sacrosanctum Concilium nije se uopće bavila tim pitanjem. Naprotiv, saborski su oci htjeli naglasiti nužnost svih uključiti se djelatno u sudjelovanje slavlja Otajstva. U godinama koje su uslijedile nakon Sabora Crkva je tražila načina i sredstva kako provesti u djelo tu intuiciju.

Tako je slavlje euharistije okrenut prema puku jedna mogućnost, ali nije obveza. Služba riječi opravdava okrenutost čitača i slušatelja jednih prema drugima, dijalog i pedagogiju između svećenika i njegove zajednice. Ali od trenutka kad se okrećemo i usmjerujemo prema Gospodinu, dakle, od prikazanja-ofertorija, bitno je da se i svećenik i vjernici zajedno okrenu prema istoku. To u cijelosti odgovara onomu što su koncilski oci htjeli.

Stoga držim nužnim povratak tekstovima samoga Sabora. Neke prilagodbe lokalnoj kulturi zacijelo nisu dovoljno sazrele. Pritom mislim na prijevod Rimskoga misala. U nekim zemljama ispušteni su bitni elementi, napose u trenutku ofertorija-prikazanja. U francuskom je prijevod Orate fratres unakažen. Svećenik bi morao reći: „Molite, braćo, da moja i vaša žrtva bude ugodna Bogu Ocu svemogućem“. Puk i vjernici trebali bi odgovoriti: „Primio Gospodin žrtvu iz tvojih ruku na hvalu i slavu svoga Imena, te na korist nama i cijeloj svetoj Crkvi“. (U hrvatskom je prijevod dobar, odgovara latinskom izvorniku). Za audijencije koju sam imao 2. travnja ove godine Sveti Otac mi je potvrdio kako novi prijevodi Rimskoga misala trebaju bezuvjetno poštivati latinski tekst.

Što Vama znači aktivno sudjelovanje vjernika?

Sudjelovanje vjernika krajnje je značajno. Ono se sastoji prije svega u tome da nas Krist uključi, uvuče u Otajstvo svoje smrti i svoga uskrsnuća. „Na svetu Misu ne ide se da bi se sudjelovalo u nekakvoj predstavi. Na Misu se ide da bi čovjek sudjelovao u Božjem otajstvu“ dozvao nam je nedavno u pamet papa Franjo. Okrenutost sabrane zajednice prema Gospodinu jedno je jednostavno i konkretno sredstvo kojim se promiče istinsko sudjelovanje svih u liturgiji.

Sudjelovanje vjernika ne bi se trebalo shvatiti kao nužnost, činiti „bilo što“. U toj smo točci iskrivili i unakazili nauk Sabora. Naprotiv, riječ je o tome, dati se Kristom zahvatiti, povezati se s Njegovom žrtvom. Promatranje natopljeno kontemplativnom vjerom sačuvat će nas od poimanja, da od liturgije stvorimo neku vrst predstave gdje bi svatko trebao igrati svoju stanovitu ulogu. Euharistijom stupamo u Isusovu molitvu, Isusovu žrtvu, jer jedino On je kadar klanjati se u Duhu i istini.

Koje značenje pridaje Crkva tom pitanju spram usmjerenja, orijentacije, za bogoslužja?

Ponajprije treba kazati kako nismo mi jedini koji poznaju orijentaciju („oriens“–istok; „orijentacija“–istočenje, prim.prev.) za vrijeme molitve. Židovski hram i židovske sinagoge uvijek su okrenute prema istoku. Ponovnim otkrićem toga „istočenja“ možemo se vratiti svojim izvorima, početcima. Također mogu konstatirati kako i nekršćani, napose muslimani, za molitve zauzimaju točno određenu orijentaciju (tj. mole okrenuti u točno određenom zemljopisnom smjeru, usmjereni prema Meki, prim. prev.).

Za nas je Isus Krist svjetlo. Svaka je crkva usmjerena, „orijentira“ se prema Kristu. Ad Dominum. Crkva kružnice zatvorene u sebi izgubila bi smisao svoga postojanja. Naša referencijalna točka jest sam Gospodin! Znamo da je među nama živio i da je uzišao k Ocu istočno od Jeruzalema, na Maslinskoj gori. Znamo da će i na taj način ponovno doći. Ostati usmjeren prema Gospodinu znači svakodnevno Gospodina iščekivati. Gospodin se ne smije trajno žaliti: „Trajno mi okreću leđa, a ne lice“ (Jer 2,27).

Ne izriče li se time također i eshatološka dimenzija, način kako se usmjeriti i okrenuti prema budućnosti?

Euharistija je anticipacija ponovnog, eshatološkoga dolaska Kristova na ovaj svijet. Ona anticipira što ćemo biti, ona nas usmjeruje prema dolazećem, kad će Bog biti sve i u svemu. Krist je, međutim, već ovdje kad svećenik izgovara „Ovo je moje tijelo“! Time anticipiramo ono zajedništvo koje ćemo živjeti u nebu. Zemaljska liturgija priprava je za nebesku liturgiju, gdje će nam se darovati promatranje Boga, licem u lice, bez koprene.

Mislim kako nije bitno gledati u svećenika, nego usmjeravati zajednički pogled u Gospodina. Nije tu više riječ o dijalogu, nego o zajedničkom klanjanju, o našem zajedničkom putovanju i hodu prema Onome koji dolazi. Kao što je kardinal Ratzinger istaknuo, zatvoreni krug nije prikladan izraziti zajednički hod, kretanje, kakvo se očituje u zajedničkom usmjerenju, okrenutosti za vrijeme molitve. Na nesreću, položaj svećenika u odnosu na okupljenu zajednicu na mnogim mjestima je uzrokom da se molitvena zajednica zatvara sama u sebe. Ona nije više otvorena ni za budući svijet ni prema nebu. Bila bi prava katastrofa kad bi svećenik postao centrom, glavnim protagonistom u euharistijskom slavlju.

Pa koji onda ima smisao okretati se prema istoku, kad se može posvuda klanjati Ocu u Duhu i istini?

Naravno da možemo posvuda moliti. Ali, mi nismo čisti duhovi. Imamo i tijelo. U bogoslužju Krist nam dolazi ususret sa svojim tijelom. Ne usmjerujemo se prema nekoj ideji, prema nečemu apstraktnome, nego se okrećemo prema jednoj osobi koja se utjelovila, koja je vidljiva, i koja ostaje među nama. Na križu nam otkriva Isus Božje Lice. Moja je obveza kao svećenika pozivati svakog kršćanina odvratiti se od zemaljskih idola te dopustiti da nas Krist gleda, pogleda. Uprimo stoga svoj pogled prema Križu!

Sabor nas podsjeća kako je Krist među nama prisutan u svojoj riječi, u osobi svećenika te u okupljenoj molitvenoj zajednici. Da bismo zapazili tu prisutnost, bitno je stupiti u tajnu samoga Boga. Vrijedi dati se nositi misterijem, boraviti u misteriju.

Neke crkve nisu zbog praktičnih, građevinskih razloga okrenute prema istoku. Takav primjer imamo u Sv. Petru u Rimu. U tim je konkretnim slučajevima papa Benedikt XVI. tražio da se nasred oltara postavi veliki križ kako bi svi, i svećenik i vjernici, usmjeravali pogled na križ, a ne na svećenikovo lice. Poželjno je da posvuda gdje je to moguće imamo prikaz Gospodina raspetoga i uskrsloga u apsidi. Da Isus Krist bude na prijestolju kao „duhovni Istok“, koji našim bogoslužjima i crkvama podaruje smisao, kao cilj prema komu se svi moramo okretati i usmjeravati.

Nemate straha da bi se to moglo shvatiti kao korak unatrag?

Nije nikakav korak unatrag činjenica okrenuti se prema Istini… Vjerujem, trebamo postupati pedagoški i senzibilno, s osjećajem. Ali u svemu tome mislim kako ne može škoditi podvući jednom napokon bilancu: Je li naš način slavljenja euharistije urodio rastom vjere u stvarnu Božju prisutnost u euharistiji? Jesu li kršćani zbilja uznapredovali u svojoj ljubavi prema Bogu, te jesu li se napokon vratili u Crkvu oni koji su se odalečili? Uvjeren sam kako je liturgija u opasnosti. Čovjek pokušava zauzeti Božje mjesto. A liturgija srlja u rizik da postane čisto ljudskom igrom, skazanjem.

Zašto se ne vratiti saborskoj intuiciji: U svemu dati prednost Bogu? To mi se činim tim značajnijim što upravo mnogi mladi ljudi traže veće strahopočitanje pred Svetim. Žele ponovno otkriti puni smisao liturgije.

Koji bi se plodovi mogli očekivati okretanjem oltara (naime, misli se da svećenik moli pred oltarom, pogledom usmjerenim prema oltaru i prema istoku, odn. apsidi)?

Papa ističe kako smo mi na Zapadu izgubili smisao za klanjanje budući da Bog nije više u središtu naših bogoslužja. Tomu nasuprot, u bogoslužju Istoka u srčici, u srcu svake kretnje, svake geste, imamo Božju Slavu – Kabod Jahve. Središnjost samoga Boga bitni je uvjet želimo li ponovno otkriti smisao i okus za klanjanje. Duboko sam u svojoj intimi osvjedočen kako je liturgija mistična realnost. Onaj tko stupa licem u lice pred Gospodina, iskusit će u sebi duboku i zbiljsku promjenu. Kad Mojsije razgovara s Bogom, licem u lice, božanski sjaj utiskuje se u njegovo lice. Obilježen je Božjom slavom. Koža njegova lica zrači Božjim svjetlom. Njegov će nas sjaj prožeti jer je Crkva poput mjeseca. U njoj je svjetlo ako u sebe prima zrake sunca. Riječ je o našoj sposobnosti donijeti Kristovo svjetlo ljudima. Bez duha klanjanja nema ni evangelizacije, nego je sve jedna puka, isprazna, prazna, svjetovna radinost.

Naravno, Kristovo svjetlo nije naprosto izvanjsko. To svjetlo mora prožimati našu svijest i našu dušu kako bi proizvelo nutarnju preobrazbu i promjenu. Ne postanemo li mistici i svetci, kako će Crkva uopće živjeti i preživjeti?

Je li to tema koja posebice se tiče svećenika?

Mnogi svećenici trpe od toga da više ne znaju što tvori njihovu dubinsku bit! Mnogi od njih gube ustrajnost i oduševljenje jer nemaju nikakva nutarnjeg života niti poveznice prijateljevanja s Isusom. Oni doduše iskreno čuvaju svoju funkciju, ali bez čvrste poveznice s Bogom. Izložen očima svijeta na oltaru te svojim govorom narodu svećenik srlja u opasnost da se osjeća kako je on osobno u središtu pozornosti. Međutim, okrenutost prema Gospodinu zajedno s pukom omogućilo bi mu ponovno otkriti vlastiti identitet, koji se sastoji u tome da vodi puk k Bogu, a da sam iščezne u sjeni Isusa Krista. Svećenici moraju biti transparentni kako bi propuštali Kristovo svjetlo kroz sebe. Moramo postati poput hostije, dopustiti izvesti u sebi „transsubstancijaciju“, postati Kristova slika i prilika. Svećenik je onaj tko se zadržava pred Bogom, tko usmjeruje svijet prema Bogu. On je posrednik, on je sredstvo u Njegovim rukama, nikakav protagonist u liturgiji. Vjerujem također da slavljenje bogoslužja okrenutošću prema Bogu omogućuje ponovno otkrivanje značenja molitve pred tabernakulom, pred Presvetim.

A što se tiče vjernika, oni se nisu sabrali, nisu došli da bi razgovarali sa svećenikom, nego s Bogom. Preko svećeničkih ruku žrtva i prinos njihova života, njihove patnje i njihove radosti, uzlaze k Bogu.

U čemu se sastoji bit i značenje liturgijske obnove za cijelu Crkvu?

Nismo ostali vjerni Koncilu jer nismo konkretno učinili svetu Misu vrutkom i vrhuncem svoga života, okrenuti prema Gospodinu! (Conversi ad Dominum! – prim.prev.). Tijekom tjedna laici su zauzeti svojim aktivnostima. Ne pruži li im se mogućnost da se susretnu s Bogom za vrijeme svete Mise, odlaze kući i nalaze se ponovno pred svim svojim istim problemima: ništa se nije u biti promijenilo. I što je još gore, vraćaju se u jedan okrutni svijet, nemilosrdan i bez Boga, svijet koji ih čini sve slabijima, svijet koji ih kljuka jedino materijalnim dobrima i hranom na štetu duhovne protežnice.

Vjera će Crkve ponovno početi rasti kad dopustimo rast sakralne dimenzije euharistije. Da bismo to omogućili, uklonimo sve što škodi. Poimence, za velikih obreda ili u turističkim crkvama fotografe i fotografiranje koji posreduju dojam kao da je riječ o baletu na pozornici. Tad ćemo ponovno otkriti smisao Crkve i smisao čovjeka. Osvjedočen sam, cjelokupna kriza kroz koju Crkva prolazi – kriza religijske prakse, doktrinarna kriza, moralna i duhovna kriza – dolazi otuda što ne zapažamo, ne doživljavamo Božju prisutnost u euharistiji, to će reći, ona se u praksi negira. Okrenimo se ponovno Bogu!

Postoji li liturgijski odgoj za mlade ljude?

Nikada ne mogu zaboraviti primjer misionara u mome rodnom selu. Mladi ljudi trebaju zbilja duhovne svećenike kao uzore. Sv. Ivan Pavao II. reče, ishodeći iz svoga osobnoga iskustva istoka: „Budućnost Crkve i misija ovisi o kontemplativnim osobama“. Vjerujem kako liturgija mora postati mističnom školom, put kako ponovno otkriti misterij Boga. Kao Afrikanac htio bih predati mladosti naše radosno strahopočitanje pred Svetim, naše oduševljenje stajati pred Božjim licem.

Nedostatno je provoditi na intelektualni ili teološki način utemeljenje liturgijske reforme. Nužno je da nam svetci pomognu stupiti u Misterij koji slavimo. Pogledajte samo kako su slavili svetu Misu Arški župnik ili Padre Pio. „Gledao sam ga kako je više puta prolijevao suze dok je slavio žrtvu svete Mise“, reče netko o Arškom župniku. „S vremena na vrijeme bio bi do te mjere ganut da su to vjernici mogli primijetiti. U njegovu je pogledu gorio tako snažan oganj!“

 

 

Prijevod – dr. fra Tomislav Pervan

Međugorje,  15. rujna 2018.

  

  

 

 

Zanima nas Tvoje mišljenje!