Vjera

Posljednja kraljica Bosne

bl. Katarina Kotromanić: Posljednja kraljica Bosne počiva uz oltar crkve u Rimu – središtu Katoličke crkve

Foto: Ina Vukić, by Charles Billich

U crkvi Ara coeli (Nebeski žrtvenik), na samom Kapitolu u Rimu, nalazi se grob katolkinjne Katarine Kosače-Kotromanić, posljednje kraljice Bosne. Prije smrti, stvari iz svoje dvorske kapele poklanja hrvatskoj crkvi Sv. Jeronima u Rimu, a svetačke moći namjenjuje crkvi Sv. Katarine u kraljevskom stolnom gradu Jajcu. 

Najstariji stanovnici Bosne, katolički Hrvati, darovali su toj zemlji slavne vladare, od kojih je posljednja bila Katarina Kotromanić. Hrvatske žene u Kraljevoj Sutjesci, gdje je stolovao kralj Bosne, i danas nose crne marame kao znak žalosti za svojom katoličkom kraljicom.

 

Za vjerski odgoj kraljice Bosne Katarine Kotromanić brinuli su se franjevci. Papa Eugen IV. poslije vjenčanja iste godine dao je dozvolu da sama po svojoj želji izabere dva kapelana među bosanskim franjevcima. Katarina, zajedno sa svojim mužem Stjepanom Tomašem, sagradila je po Bosni mnoge crkve, među kojima su crkva Presvetog Trojstva u Vrlima, crkva Sv. Katarine u Jajcu, crkva Sv. Tome u Vranduku, kao i najveću započetu crkvu u gradu Bobovcu 1461. godine.

Katarina je Stjepanu Tomašu rodila dvoje djece – Žigmunda i Katarinu, a imala je i pastorka Stjepana Tomaševića, vanbračnog sina njenog muža i krstjanke Vojače.

Kralj i kraljica su stolovali u Kraljevoj Sutjesci, hrvatskom mjestu u srednjoj Bosni.

Katarinin muž umire 10. lipnja 1461. godine i ona njegovom smrću prestaje biti bosanska kraljica. Nasljednik njenog muža, Stjepan Tomašević, dao joj je titulu kraljice majke i Katarina je nastavila živjeti na dvoru kraljice Mare, supruge Stjepana Tomaševića.

Prilikom turskog osvajanja Bosne svibnja i lipnja 1463. Katarina se spasila bijegom u Dubrovnik, dok su joj djecu Turci zarobili i odveli sa sobom iz Bosne tako da ih više nikad nije vidjela.

Tijekom druge polovice 1464. Katarina dolazi u Rim gdje je, uživajući papinsku zaštitu, boravila do smrti listopada 1478. Iako u tuđini, bez muža, djece i kraljevstva, Katarina je dostojanstveno podnosila svoje nedaće. Uvijek se očitovala kao zakonita nasljednica porobljenog kraljevstva. Talijanska i rimska javnost s poštovanjem je gledala na njezinu nezavidnu sudbinu. Nekoliko vijesti govore o njezinim tadašnjim javnim nastupima i njezinom kraljevskom držanju, kao prilikom prijenosa kostiju sv. Bernardina Sijenskog 1472. u gradu Akvili. Tom prilikom, pored markantnog lika kraljice obučene u crno, posebnu je pozornost privukla njezina pratnja.

Teže od svega ostalog, kraljici je padala razdvojenost od njezine djece koja su u međuvremenu primila islam. Godine 1470. zatražila je od milanskog kneza Galeazza Sforze pomoć u cilju oslobađanja svoje djece. Istu molbu kraljičino je poslanstvo u Milanu ponovilo 1474. godine. Sve to, kako je poznato, ostalo je bez pravoga odjeka.

Kad je osjetila da joj se bliži posljednji čas, a smatrala se jedinom zakonitom predstavnicom bosanskoga kraljevstva, dala je 20. listopada 1478. godine – uz prisuće sedmorice franjevaca – potanko napisati svoju posljednju volju. Među ostalim, nadarila je franjevačku crkvu Araceli, gdje će biti pokopana.

Stvari iz svoje dvorske kapele poklanja hrvatskoj crkvi Sv. Jeronima u Rimu, a svetačke moći namjenjuje svojoj crkvi Sv. Katarine u Jajcu. Srž je njezine oporuke i njezino povijesno značenje: Imenuje papu Siksta IV. i njegove nasljednike baštinicima bosanskoga kraljevstva, s tim da ga predaju njezinu sinu Sigismundu, odn. njezinoj kćeri Katarini ako se s islama vrate katoličkoj vjeri. Inače, Sveta stolica ostaje vlasnicom bosanskoga kraljevstva.

U posljednjim je desetljećima XX. stoljeća njezin grob postao dragom hrvatskom hodočasničkom postajom. Iz dubine povijesti ponovno među nama izranja njezin lik kao oličenje vjekovne sudbine tolikih hrvatskih i bosanskih izbjeglica i prognanika sve do naših dana koji i u svom izbjeglištvu nastavljaju živjeti dostojanstveno i sveto. I u narodu je ona zapamćena kao veliki domoljub što gine i vene za domovinom, željna «pšenice sa Liješnice, ribe iz Bukovice i vode s Radakovice» – sve s okolja kraljevskoga grada Bobovca.

Izvor: narod.hr

13 komentara

Zanima nas Tvoje mišljenje!