Vjera

KATOLIČKO BLAGO KROZ KORIZMENE LEĆE: CRKVA EUHARISTIJE

Piše: mr. Krešimir Cerovac

Sv. Ivan Pavao daje prekrasnu poruku: „U skromnim znakovima kruha i vina, pretvorenima u njegovo tijelo i u njegovu krv, Krist kroći s nama, kao naša snaga i naša podudbina, i osposobljava nas da postanemo, za sve, svjedoci nade.“
**********

 

„Euharistija, Isusova spasiteljska prisutnost u zajednici vjernika i njezina duhovna hrana, nešto je najdragocjenije što Crkva ima na svome povijesnom putu“, napisao je sveti Ivan Pavao u enciklici „Ecclesia de Eucharistia“ („Crkva Euharistije), koju je objavio na Veliki četvrtak 17. travnja 2003. godine. Korizma, a posebice razdoblje Velikog tjedna, prikladno je vrijeme za čitanje i meditaciju o jednoj prekrasnoj temi, koja je, sadržajno gledajući, često suženo prikazana, a i pomalo zanemarena u teološkoj literaturi. Prva rečenica enciklike, u kojoj je, na neki način, sve sažeto, glasi: „Crkva živi od Euharistije. … Presveta Euharistija naime sadrži svekoliko duhovno dobro Crkve, to jest samoga Krista, naš Vazam i živi Kruh.“

iako relativno kratka, enciklika „Ecclesia de Eucharistia“ iznimno je značajna zbog teoloških, disciplinarnih i pastoralnih Papinih gledišta. Na početku Papa objašnjava žrtvenu prirodu Euharistije, koja kroz svećeničku službu, omogućuje na svakoj misi sakramentalnu nazočnost tijela i krvi Kristove: „To je žrtva križa koja se ovjekovječuje tijekom stoljeća.“ Slavljenje Euharistije nije samo uprisutnjenje otajstva Kristove muke i smrti, već također otajstvo uskrsnuća u kojem ta žrtva nalazi svoj vrhunac: „S Euharistijom blagujemo „tajnu“ uskrsnuća“, kaže papa Ivan Pavao II., te citira svetog Ignacija Antiohijskog, koji „naziva Euharistijski kruh lijekom besmrtnosti, protuotrovom za smrt“. Ukratko: „Kada Crkva slavi Euharistiju, spomen smrti i uskrsnuće svojega Gospodina, taj središnji događaj spasenja stvarno se uprisutnjuje i vrši se djelo našeg otkupljenja“. Pritom „Kristova žrtva i žrtva Euharistije samo su jedna žrtva.“

Papa skreće pozornost na nešto što se često zaboravlja, a to je da slavljenje Euharistije podrazumijeva i „osjećaj odgovornosti prema sadašnjoj zemlji“ u kojoj slabi, bespomoćni i siromašni očekuju pomoć od onih koji im, svojom solidarnošću, mogu dati razloge nade. Drugim riječima, „moramo također postati osobito osjetljivi na sve ljudske patnje i bijedu, na sve nepravde i nepravilnosti, te tražiti način da ih učinkovito ispravimo. … Osjećaj Euharistijskog otajstva vodi nas ka ljubavi prema bližnjemu, prema ljubavi prema svakom ljudskom biću.

Među mnogim snažnim razmišljanjima, papa Ivan Pavao II. u prvom poglavlju enciklike objašnjava također što je zapravo sveta misa: „Misa uprisutnjuje žrtvu križa, ne pridodaje joj se niti je umnožava.“ Njome se „otkupiteljska žrtva uvijek posadašnjuje u vremenu.“ Ona je „istodobno i nerazdruživo žrtveni spomen-čin u kojem se ovjekovječuje žrtva križa, i sveta gozba pričesti Tijelom i Krvi Gospodnjom“.

Euharistija izgrađuje Crkvu: „Iz trajnog ponavljanja žrtve križa u Euharistiji i iz zajedništva s tijelom i krvlju kristovom Crkva crpi nužnu duhovnu snagu za ostvarenje svog poslanja.“ Sveti Otac nadalje naglašava da tijekom Euharistijske žrtve doživljavamo “puno sudjelovanje” u sakramentalnom zajedništvu: „Možemo reći da ne samo da svaki od nas prima Krista već da također Krist prima svakog od nas.“ Posvećeni kruh i vino su sile koje proizvode crkveno jedinstvo. No, nije samo misa čin povezanosti s Euharistijom: „Štovanje Euharistije izvan mise također je neprocjenjiva vrijednost u životu Crkve.“ Na žalost na nekim mjestima „bilježi se gotovo potpuno napuštanje bogoslužne prakse Euharistijskog klanjanja“, a uočava se i „krajnje ograničavajuće shvaćanje Euharistijskog otajstva.“

Kao što puna stvarnost Crkve ne postoji bez apostolskog nasljeđivanja, tako ne postoji istinska Euharistija bez biskupa. Naime, kako kaže papa Ivan pavao II. „u temelju Euharistije su apostoli, ne zato što taj sakrament nije ukorijenjen u samom Kristu, već zato što ga je Isus povjerio apostolima te su ga oni i njihovi nasljednici prenosili sve do nas.“ Svećenik, koji slavi Euharistiju djeluje u ime Krista; on ne posjeduje Euharistiju kao njen vlasnik, već je njen sluga za dobro i spas zajednice. Zato „Euharistijsko otajstvo u nekoj zajednici može slaviti samo zaređeni svećenik“, koji taj dar „prima po biskupskom nasljeđu koje potječe od apostola“. Proizlazi da kršćanska zajednica ne posjeduje Euharistiju, već ju prima kao dar. A „Euharistija je apostolska, jer se slavi po vjeri apostola“.

Euharistijsko slavlje ne može biti polazište zajedništva; ona naime pretpostavlja da već postoji to zajedništvo, koje je potrebno učvrstiti i usavršiti“. A „sakrament je izraz te sveze zajedništva bilo u nevidljivoj dimenziji, koja nas, u Kristu i po Duhu Svetom, povezuje s Ocem i među sobom, bilo u vidljivoj dimenziji, koja uključuje zajedništvo u apostolskom nauku, u sakramentima i u hijerarhijskom redu.“ Stoga se, upozorava Papa, „istinska Euharistijska zajednica ne može zatvoriti u samu sebe, kao da bi bila samodostatna, već mora ostati u skladu sa svim ostalim katoličkim zajednicama“. Usto treba imati na umu, da se „svako slavlje Euharistije vrši u jedinstvu ne samo s vlastitim biskupima već također s papom, s biskupijskim redom, s cijelim svećenstvom i čitavim narodom“. A danas je posebice aktualno papino upozorenje: „Tko god prima otajstvo jedinstva, a ne čuva veze jedinstva, ne prima otajstvo na svoju korist, već kao svjedočanstvo protiv sebe“. Poruka je to mnogima u Crkvi!

Vjera Crkve u Euharistijsko otajstvo nije označena samo nutarnjim stavom pobožnosti, već „također nizom izvanjskih izraza, koji imaju za cilj dozvati u svijest i istaknuti veličinu slavljenog događaja.“ Stoga je slavljenje Euharistije označeno i vanjskim znacima namijenjenim da se naglasi radost koje skuplja zajednicu oko tog nemjerljivog dara. U tom smislu „razvila se također bogata umjetnička baština“, pa su „arhitektura, kiparstvo, slikarstvo, glazba, potaknuti kršćanskim otajstvom, našli u Euharistiji, izravno i neizravno, izvor velikog nadahnuća.“ Ponekad se zaboravlja da je Euharistija oblikujući Crkvu i duhovnost, također „snažno utjecala na „kulturu“, a osobito na umjetnost“. Papa Ivan Pavao II. zahvaljuje posebice za „doprinose što su ga kršćanskoj umjetnosti dala velika arhitektonska i slikarska djela grčko-bizantske tradicije i cijelog zemljopisnog područja označenog slavenskom kulturom.“ Naglašava da je na Istoku „sveta umjetnost na jedinstven način sačuvala snažan osjećaj za otajstvo“. Istodobno daje upozorenje današnjim stvarateljima da se umjetnost „mora isticati po svojoj sposobnosti da na primjeren način izrazi otajstvo zahvaćeno u punini vjere Crkve.“

U poglavlju „U školi Majke Marije, žene Euharistije sveti Ivan Pavao iznosi izvorno razmišljanje glede iznenađujuće povezanosti između Euharistije i Majke Božje, koja je, nošenjem u svom tijelu nerođenog Isusa, postala prvo „svetohranište u kojem Sin Božji, još uvijek nevidljiv ljudskim očima, dopušta Elizabeti da mu se klanja“. Marija je, kaže papa, „cijelim svojim životom  preuzela žrtvenu dimenziju Euharistije“. Crkva zato slijedi Marijin duh, koja u srcu čuva i nudi svijetu Kristovo tijelo i krv: „Euharistija je dana vjernicima tako da njihov život može postati trajno veliča!“ Papa zaključuje: „u Euharistiji Crkva se potpuno sjedinjuje s Kristom i njegovom žrtvom, preuzimajući Marijin duh.“

U enciklici „Ecclesia de Eucharistia“ papa Ivan Pavao II. na vrlo poetski način „ispovijeda“ i svoj osobni pogled na Euharistiju, odnosno važnost koju je ona imala u njegovoj svećeničkoj službi: „Kad razmišljam o Euharistiji, i promatrajući pritom svoj život svećenika, biskupa i Petrova nasljednika, samo od sebe navire mi sjećanje na brojne trenutke i mnoga mjesta u kojima mi je bilo dano slaviti je. Sjećam se župne crkve u Niegowicu, gdje sam obavljao svoju prvu pastoralnu službu, kanoničke crkve svetog Florijana u Krakowu, bazilike svetog Petra u Rimu i mnogih drugih bazilika i crkava diljem svijeta i Rima. Slavio sam svetu misu u kapelicama u planinama, na obalama jezera i mora, slavio sam je na oltarima postavljenima na stadionima i na gradskim trgovima. Taj tako šarolik prizor mojih Euharistijskih slavlja daje mi snažno kušati njezin sveopći, i da tako kažem, kozmički značaj. Da, kozmički! Jer kad se slavi i na malom oltaru neke seoske ckve, Euharistija se uvijek slavi, u određenom smislu, na oltaru svijeta. Ona spaja nebo i zemlju.“

Na kraju papa skreće pozornost, da oni, koji žele slijediti put svetosti, ne trebaju izmišljati neke nove programe: „Program već postoji: to je onaj koji oduvijek proizlazi iz evanđelja i žive predaje. On u konačnici ima središte u Kristu kojega treba upoznati, ljubiti, nasljedovati …“. A ostvarenje tog procesa prolazi kroz Euharistiju. To se može vidjeti iz svjedočenja svetaca, koji su u svakom trenutku svoga života utaživali svoju žeđ na neiscrpnom izvoru tog misterija (otajstva) i izvlačili iz njega duhovnu snagu potrebnu da bi u potpunosti živili svoj krsni poziv. Ovdje je uputno sjetiti se blaženog Ivana Merza, koji je u svojem dnevniku zapisao:

Jako volim tišinu, mir; mogu razmišljati, mogu misliti na misterij Euharistije, zapadati u nepomično čuđenje, mogu se dugo moliti. (…) Ljepše je u samoći, ljepše je zavući se u tamnu crkvicu i pri treptanju vječne svjećice, za posljednjih traka sunca tiho moliti krunicu i diviti se, vječno se diviti Euharistiji, tome sjaju, toj veličini, toj neizrecivoj Ljubavi.

Papa poziva vjernike da krenu u „školu svetaca, koji su bili veliki tumači pobožnosti prema Euharistiji“. U njihovom se životu zrcali teologija Euharistije u svojoj veličanstvenosti življene stvarnosti. Ecclesia de Eucharistia“ nije samo Papino nastojanje da vjernike podučava o važnosti Euharistije i o njenom odnosu prema Crkvi, već je i učinkovita pastoralna smjernica kako treba svakodnevno doživljavati i živjeti veliko otajstvo Euharistije. Ukazao je prekrasno na povezanost Dvorane Posljednje večere, kao „mjesta ustanovljenja toga presvetog sakramenta“ s „kozmičkim značajem“ Euharistije.

Pri kraju enciklike sveti Ivan Pavao daje prekrasnu poruku:

U skromnim znakovima kruha i vina, pretvorenima u njegovo tijelo i u njegovu krv, Krist kroći s nama, kao naša snaga i naša podudbina, i osposobljava nas da postanemo, za sve, svjedoci nade.“

 

14 komentara

Zanima nas Tvoje mišljenje!