Vjera

ENCIKLIKA „FRATELLI TUTTI“ – IZAZOV ZA CRKVU I ČOVJEČANSTVO

Piše: Mr. Krešimir Cerovac

Papa Franjo je 3. listopada, nakon slavljenja mise, na grobu svetog Franje Asiškog potpisao, te time obznanio svoju treću encikliku „Fratelli Tutti“ o bratstvu i društvenom prijateljstvu. Riječ je o vrlo opsežnom dokumentu, koji sadrži 287 paragrafa i nemoguće ga je raščlaniti u jednom relativno kratkom tekstu. No odmah su se javili dežurni opozicionari papi Franji, posebice u SAD, i počeli obezvrijeđivati Papina razmišljanja. No, o tome više kad bude objavljen službeni prijevod na hrvatski jezik.

Pozivam sve na obnovu nade, jer nada nam govori o nečemu duboko ukorijenjenom u svakom ljudskom srcu, neovisno o našim okolnostima i povijesnim uvjetovanjima“. Papa se obraća svoj braći i sestrama u ovom „ranjenom svijetu“. Encikliku je napisao polazeći „od kršćanskog vidokruga“, ali je namjenjena također „kao poziv za dijalog između svih ljudi“. Papa ne misli „da nudi cjelovito učenje o bratskoj ljubavi, već da se razmatri njezin svestrani opseg, otvorenost prema svakom muškarcu i ženi“. Enciklika donosi i povezuje razne izjave, koje je Papa dao tijekom posljednjih sedam godina u svezi s temom ljudskog bratstva i socijalnog prijateljstva. Zapravo, čitajući encikliku, čini se da je njen velik dio poznat već od ranije. Naime, Papa se na mnogo mjesta poziva na razmišljanja svojih prethodnika, te na svoje enciklike i pobudnice. Ipak, ovdje je sve to obogaćen dubokim i novim uvidima, posebno, primjerice, u drugom poglavlju, naslovljenom “Stranac na putu“.

U tom poglavlju, papa Franjo gleda na suvremeni svijet kroz leću Isusove prispodobe o milosrdnom Samarićaninu, koja „rječito predstavlja temeljnu odluku, koju trebamo donijeti da bismo obnovili naš ranjeni svijet. Suočeni s toliko boli i patnje, naš je jedini put oponašati Dobrog Samarijanca.” Papa podsjeća: „Prispodoba je jasna i izravna, ali također dočarava unutarnju borbu, koju svatko od nas doživljava dok postupno upoznajemo sebe kroz naše odnose s braćom i sestrama. Prije ili kasnije, svi ćemo naići na osobu koja pati. Danas ih je sve više. Odluka da se uključe ili izuzmu ranjeni, koji leže uz cestu može poslužiti kao kriterij za ocjenu svakog ekonomskog, političkog, socijalnog i vjerskog projekta“.

Nažalost“, kaže Papa, „više nemamo zajedničkih obzorja koja nas spajaju“. Zapravo, dodaje, „u današnjem svijetu osjećaj pripadnosti jednoj ljudskoj obitelji blijedi, a san o zajedničkom poduhvatu za pravdu i mir čini se zastarjelom utopijom. Umjesto toga, vlada hladna, neugodna i globalizirana ravnodušnost“.

Kultura susreta“, suprotstavljena izolacionizmu i građenju zidova, smatra papa Franjo, mogla bi ponovo uspostaviti nadu i obnovu. Nažalost, moderne metode komunikacije dovele su do „digitalne kampanje mržnje i uništavanja“, te do „društvene agresije“, koja je „našla neusporedivi prostor za širenje putem računala i mobilnih uređaja“. Napominje da se „čak i u katoličkim medijima mogu prekoračiti ograničenja, i pojaviti klevete, koje mogu postati svakodnevica, te mogu napustiti svi etički standardi i poštivanje dobrog imena drugih.”

Razmatrajući i naglašavajući pitanje „solidarnosti“ Papa predlaže da se „preispita društvena uloga privatnog vlasništva“. Izjavljuje da „kršćanska tradicija nikad nije priznala pravo na privatno vlasništvo kao nešto apsolutno ili nepovredivo i isticala je društvenu svrhu svih oblika privatnog vlasništva.” Takvo motrište oštro su napali mnogi katolički (!) krugovi, a posebice u SAD. No, identično su razmišljanje iznosili i papa Ivan Pavao II. i papa Benedikt XVI. U svezi s tom problematikom Papa poziva na „novi način razmišljanja” o “vanjskom dugu” siromašnih zemalja.

Papa Franjo smatra da je potreban jedan “bolji način politike“, koji je snažnije i učinkovitije usmjeren na ljudsko dostojanstvo i opće dobro. Govoreći o ekonomiji upozorava da „tržište samo po sebi ne može riješiti svaki problem“, kao što je to pokazala trenutna pandemija. Štoviše, teorija neoliberalne ekonomije o prelijevanju bogatstva „ne rješava nejednakost koja dovodi do novih oblika nasilja koji prijete tkivu društva“. Financijska kriza 2007. – 2008., smatra Papa, „pružila je priliku za razvoj nove ekonomije, pažljivije prema etičkim načelima“, ali „odgovor na krizu nije uključivao preispitivanje zastarjelih kriterija koji i dalje vladaju svijetom.” Budući da “transnacionalni gospodarski i financijski sektori nastoje prevladati nad političkim“, papa Franjo zaključuje da je „bitno osmisliti jače i učinkovitije organizirane međunarodne institucije“, uključujući one koje se bave međunarodnim financijama.

Zanimljivo je Papino razmišljanje, koje donosi pod naslovom „Oprostiti, ali ne zaboraviti“. Među ostalim navodi: „Opraštati neznači zaboraviti. … Suočeni s nečim što se iz bilo kojeg razloga ne može zaboraviti, ipak uvijek možemo oprostiti. … Oni koji uistinu opraštaju ne zaboravljaju. Umjesto toga, odlučuju ne prepustiti se istoj razornoj sili koja im je nanjela zlo. Prekidaju začarani krug, zaustavljaju napredovanje sila zla. … Osveta ništa ne rješava.“

Pozivajući na rješavanje sukoba pregovorima i na temelju Povelje Ujedinjenih naroda, upozorava da se vojnu agresiju često opravdava „svim vrstama, navodno, humanitarnim, obrambenim izgovorima ili mjerama predostrožnosti.“ Zbog razvoja nuklearnog, kemijskog i biološkog oružja, upozorava Papa, „više ne možemo razmišljati o ratu kao o rješenju, jer će njegovi rizici vjerojatno uvijek biti veći od navodnih koristi. S obzirom na to, danas je vrlo teško pozvati se na racionalne kriterije razrađene u ranijim stoljećima koji govore o mogućnosti “pravednog rata“.“

Pri kraju enciklike Papa šalje važnu poruku u svezi s religijskom slobodom: „Mi kršćani tražimo da nam se u onim zemljama u kojima smo manjina zajamči sloboda, kao što mi promoviramo tu slobodu za nekršćane na mjestima u kojima su manjina.” Zapravo: „Jedno temeljno ljudsko pravo ne smije se zaboraviti na putu prema bratstvu i miru. To je vjerska sloboda za vjernike svih religija.”

Enciklika „Fratelli Tutti“, kao i gotovo sve moderne enciklike, zahtjeva nekoliko čitanja. A većina kritika, koje su se pojavile već drugi dan nakon objave enciklike, temeljena je na nedovoljnom iščitavanju i vrlo zlonamjernom promišljanju što Papa želi kazati. U ovom razmatranju mnogo toga nije dotaknuto iz sadržaja enciklike, primjerice, poput Papinih razmišljanja o smrtnoj kazni, vjerskom fanatizmu, nacionalizmu i pitanju migranata. Potreban je vrlo velik prostor za jednu temeljitiju raščlambu enciklike, koja sadrži čak 288 natuknica (tzv, fusnota). Možda su neke stvari već ranije kazane, ali sad je mnogo toga sustavno uređeno na jednom mjestu.

Fratelli tutti” treba i čitati i moliti se, jer je to način za ponovno čitanje i življenje Evanđelja za današnje doba. Nudi poučavanje posvećeno konceptima bratstva i socijalnog prijateljstva na primjeru svetog Franje Asiškoga, koji je „kamo god otišao … sijao sjeme mira i hodao uz siromašne, napuštene, nemoćne i izopćene, najmanje svoje braća i sestre“. Ako sadašnja pandemija ne izbaci čovječanstvo iz kulturne, moralne i duhovne letargije, onda je pitanje što uopće može do toga dovesti? Papa Franjo u tom smislu baca Crkvi i cijelom svijetu pojas za spasavanje. Hoće li ga čovječanstvo prihvatiti?