Fra Ivica Vrbić: “Znaš li kako su protekli posljednji sati života padra Pija?”

Sjećanje na odlazak svetog Pia iz Pietrelcine

Nakon devet sati navečer 22. rujna 1968. godine, kada je otac Mariano otišao iz sobe broj četiri, a ja sam tek ušao u nju, otac Pio me s kućnog telefona pozvao u svoju sobu. Ležao je u krevetu, ispružen na desni bok i upitao samo u koliko će sati zazvoniti budilica koja se nalazila na njegovom noćnom ormariću. Obrisao sam nekoliko suza s njegovih crvenih očiju i vratio sam se u sobu broj četiri, gdje se nalazio kućni telefon koji je uvijek bio uključen. Otac Pio me pozvao još pet ili šest puta, sve do ponoći, a oči su mu neprestano bile crvene od plača, smirenog i spokojnog plača. Poput uplašenog djeteta, zamolio me u ponoć: „Ostani sa mnom, sine moj“ i nekoliko me puta upitao za raspored idućega dana. Gledao me pogledom punim molbe, držeći me čvrsto za ruku. Nakon toga, kao da je zaboravio na raspored pa me ponovno upitao kada je misa. Odgovorio sam mu sa smiješkom: „Duhovni Oče, sada je prerano za misu“. A on mi je odgovorio: „Dobro, sutra ćeš služiti misu za mene“. A ja sam odgovorio: „Ali svakoga ju jutra služim prema vašim željama“. Nakon toga se želio ispovijedati, a nakon ispovijedi mi je rekao: „Sine moj, ako me sada Gospodin pozove k sebi, zatraži u moje ime oprost od sve braće zbog svih neprilika i smetnji i zamoli svu braću da izmole jednu molitvu za moju dušu“. Odgovorio sam: „Duhovni Oče, siguran sam da će vam Gospodin podariti još dug život, ali ako ste u pravu, mogu li vas zamoliti da posljednji put blagoslovite svu braću?“. A on je odgovorio: „Neka svi budu blagoslovljeni i neka Svevišnji podari i meni ovaj posljednji blagoslov“. „A Pia, Ettoruccio (nećaci) i njihove obitelji i sestra Pia – što da kažem njima?“. „Oni znaju koliko sam ih volio“, odgovorio mi je kroz suze, „sve ih blagoslivljam, sve ih blagoslivljam“.

Na kraju je želio obnoviti svoje posvećenje Bogu. Bio je jedan sat nakon ponoći kada me upitao: „Sine moj, ovdje u krevetu ne mogu disati dobro. Dopusti mi da se podignem. Na stolcu ću bolje disati“. Jedan sat, dva sata, tri sata – u to se vrijeme inače budio da bi se pripremio za svetu misu i obično bi prošetao hodnikom prije nego što bi sjeo u naslonjač. Te je noći, na moje veliko čuđenje, hodao uspravno i hitro poput mladića tako da nije bilo potrebno pridržavati ga. Kada je došao do ulaza u svoju sobu, rekao je: „Idemo malo na balkon“. Pratio sam ga, držeći ga za ruku ispod ramena. Sam je upalio svjetlo, a kada je došao blizu naslonjača, sjeo je i znatiželjno gledao cijelu terasu, činilo se kao da nešto traži. Nakon nekoliko minuta želio se vratiti u sobu. Želio je ustati, ali je rekao: „Ne mogu“. Zapravo se preopteretio. „Ne brinite, Oče“ – želio sam ga ohrabriti. Brzo sam uzeo invalidska kolica koja su bila u blizini, primio sam ga ispod pazuha i podigao s naslonjača u kolica. On je sam podigao noge s poda i stavio ih na papučicu. Kada smo se vratili u sobu i kada sam ga smjestio u naslonjač, pogledao je kolica i rekao: „Odnesi ih van“. Kada sam se vratio u sobu, primijetio sam da je postao bljeđi, a na čelu je imao hladan znoj. Prestrašio sam se kada sam vidio da su mu usne postale modre. Neprestano je ponavljao: „Isuse, Marijo!“ a glas mu je postajao sve slabiji. Želio sam pozvati nekog od braće, ali on me zaustavio rekavši: „Nemoj nikoga buditi“.

Svejedno sam otišao, ali zaustavio sam se ispred njegove sobe kada sam čuo da me ponovo zove. Kad sam se vratio natrag u njegovu sobu, opet mi je rekao da nikoga ne zovem. Odgovorio sam, moleći ga: „Oče, pusti me da idem“. Trčao sam prema sobi oca Mariana, ali kada sam vidio da su otvorena vrata fra Guglielma, ušao sam u njegovu sobu, upalio svjetlo i protresao ga: „Otac Pio je loše!“. Istog je trena fra Guglielmo došao u njegovu sobu, a ja sam trčao da bi telefonirao doktoru Sali. Došao je nakon desetak minuta. Čim je vidio u kakvom je stanju Otac Pio, počeo je pripremati sve potrebno da bi mu dao injekciju. Kada je sve bilo spremno, fra Guglielmo i ja smo ga pokušali podići, ali nismo uspjeli, pa smo ga morali položiti na krevet. Doktor mu je dao injekciju, a zatim nam je pomogao staviti ga u naslonjač. Za to je vrijeme Otac Pio neprestano ponavljao sve slabijim glasom: „Isuse, Marijo!“.

Ubrzo su došla i ostala braća koju sam pozvao – otac Guardino, otac Mariano i ostala braća, a došli su i Mario Pennelli (nećak), doktor Gusso i doktor Giovanni Scarale koje je pozvao doktor Sala. Dok su mu liječnici davali kisik, otac Paolo mu je dao sakrament Bolesničkog pomazanja, a ostala braća su molila na koljenima. Oko dva sata i trideset minuta je lagano nagnuo glavu na prsa i izdahnuo.

San Giovanni Rotondo
29 rujna 1968
In fede (s vjerom)
Otac Pellegrino Funicelli