DR. FRA TOMISLAV PERVAN: RAZMIŠLJANJE UZ DANAŠNJE EVANĐELJE
ŽARKO SAM ŽUDIO SLAVITI S VAMA OVU PASHU
Mt 26,14-25
Današnja nas bogoštovna čitanja pripremaju za predstojeće velike dane, za sveto Trodnevlje. Juda ne gubi vrijeme. Ugovara sa židovskim glavarima cijenu za Isusovu glavu: Trideset srebrnjaka – cijena jednoga roba u to doba! Ili pak današnja mjesečna plaća radnika na južnoameričkim plantažama.
Ni Isus ne miruje. Ispunjava Božju volju: Moje je vrijeme blizu! – Započeo je svoje djelovanje pozivom: Ispunilo se vrijeme – približilo se kraljevstvo Božje: Obratite se i vjerujte. A ovdje jasno govori: Vrijeme je blizu – tj. staro vrijeme, staro prestaje, novo sve nastaje. Oni s Isusom ne shvaćaju o čemu to on zbori. Tek nakon uskrsnuća posložit će se sve kockice u predivni mozaik, u kome sve ima svoje mjesto, i svjetlo i tama. Cijelo je ozračje i prostor nabijen i zastrt Judinom izdajom. Isus međutim ide na križ ne zbog Judine izdaje, nego jer to bijaše Očeva volja – da spasi svijet i otkupi čovjeka.
Božji se plan ostvaruje
Isus je posljednji put sa svojima, na okupu. S njima je u životu računao, s njima se družio, s njima je dijelio sve svoje. S njima jeo i pio, njima se povjeravao, postao im prijatelj. I sad ga ne razumiju, u trenutku kad su mu upravo oni najpotrebniji. Jedan je posvema zalutao – Juda. Ne neki stranac, neznanac, nego upravo jedan od prijatelja, i to je ono što Isusa duboko boli. Tuđi su napadaji bolni, ali ako dolaze od prijatelja, onda stostruko bole. Pogađaju u srce.
Ovaj uvodnik u Isusovu muku i smrt jest postupno ispunjenje onoga što je već najavljeno u Starom zavjetu, naime, ispunjenje volje Božje. Ono se ozbiljuje u ovim presudnim trenutcima. Izvješće o Isusovoj muci započinje Posljednjom večerom, pashalnim objedom, gdje se Isus svojima predaje u prilikama kruha i vina. Prethodno je riječ o Judinoj izdaji.
Juda iz Judeje – u Isusu razočaran
Možemo se pitati zašto se Juda odlučio na taj korak. On je vjerojatno bio jedini učenik iz Judeje, iz južnoga područja Svete zemlje, dok su svi ostali bili Galilejci. Vjerojatno je on iz druženja s Isusom uvidio koliko je toga Isus tražio od svojih sljedbenika. Isus – bez kompromisa, bezuvjetan. Isus koji traži toliko toga od svojih sljedbenika, koji je stavio cijeli jedan poredak pod znak upitnika, koji je srušio tako reći cjelokupnu predaju Staroga zavjeta svojim postupcima. Mislio je vjerojatno da će se Isus pred Velikim vijećem opravdati zbog svoga novoga nauka, iznijeti svoju obranu. Nije međutim ni slutio da će po Isusa sve to svršiti u strahovitoj tragediji i katastrofi. Noćni sudski kratki postupak, Isusova osuda, prijeki sud, i mora u smrt, kao prevratnik, smrt na križu. Najteži oblik rimske kazne u ono doba za prevratnike, revolucionare.
Kad je Juda spoznao da je sve otišlo u nepovrat, strmoglavce, nije mu drugo preostalo nego konopac. Nakon čina izdaje dolazi do kajanja. Najednom se na njega sručilo sve ono što je u tom trenutku s Isusom izgubio, prošlost i prijateljstvo, ali i cijela budućnost. Tri mu je godine služio, bio uz njega, Isusovo sve dijelio, ali se iznutra otuđio. Dolazi natrag u Hram. I što susreće? Cereća i cinična hladna lica onih kojima je (po)služio, kojima je izdao svoga Učitelja. Baca novac u hramsku blagajnu, život mu više nema smisla, nemoguće je popraviti nanesenu nepravdu Učitelju i ide u dragovoljnu smrt. Kidan je on i (ras)trgan iznutra i izvana svojim demonima, ostavljen, izoliran, odbačenik u svojoj krivnji. Sve me je besmisleno. Stvorio si je svojim činom pakao u duši, i ostatak života mu je samo jedno, konopac i pakao.
Tajna slobode i zla
Jednostavno, suočeni smo s tajnom slobode i zla u svijetu. Božja je volja da Isus ode u smrt. Ona se nužno ostvaruje preko ljudi. Odgovornost je na čovjekovoj slobodi. Bog čovjeka ne obezvrjeđuje niti mu oduzima odgovornost, a naše slobodne prosudbe ne mogu u konačnici upropastiti svijet. Bog djeluje i piše i preko krivih crta. Zla će uvijek biti u svijetu. Ali jao onima po kojima dolaze zlo i sablazni u svijet! Statistika i veličina te količina zla u svijetu ne opravdava ono zlo koje nosimo u sebi i s kojim živimo. Svatko ima svoju odgovornost.
A kako je i što je s nama danas? Ne bismo smjeli misliti kako su Isusovi mučitelji o kojima govori Evanđelje bili lošiji od nas. Svi su oni imali najbolje nakane: Spasiti narod od Rimljana, daljnjega krvoprolića. Radili su u interesu javnosti, radili su posve mirne savjesti. Ubili su Isusa – mirne savjesti. Krv njegova na nas i na djecu našu!
A što je s nama?
Između nas i Isusa razastire se isto maglovito područje, isti sloj ravnodušnosti, pa nekada i nepodnošljivosti. U svakome od nas negdje u dubini duše počiva otpor prema Bogu i onome što Bog nudi. Čovjek odbacuje onoga Boga koji se usudio biti posve drukčiji nego ga čovjek zamišlja. Želimo Boga moćnoga, silnoga, velikoga, strašnoga, a ono on: maleni, neznatni, ponizni, poniženi, crv. Ubijen na križu. Time je postao za sve nas vjerodostojan.
Kako se odnosimo mi prema Isusu? Povjerenje – nepovjerenje? Dokle seže moja spremnost da ga slijedim? Koliko tereta mogu podnijeti? Kako je s mojim srcem? Što se u njemu odvija? Prisjetimo se. Petar je bio svjedok preobraženja, Isusove slave, bio povlaštenik. Isus ga je proglasio Stijenom-Petrom, dao mu ključeve. Ali kad se oko njega stegla omča, kad je bio u dvorištu, pokleknuo je pred običnom sluškinjom. I to bijaše teška izdaja, ali on nije potonuo u svojoj izdaji i očaju, nego se trgnuo, podignuo kroz pokoru i obraćenje i iskusio je oprost i Božju milost. Juda je samo vrhunac svih zatajenja i izdaja koje imamo u toj sudbonosnoj noći i na Veliki petak.