DR. SC. BOŽO SKOKO: ŽIVOTNI KARNEVAL I KORIZMENO ODRICANJE

Zimske su noći prilično duge i od pamtivijeka su ljudi tražili načina kako da ih sadržajno obogate te učine korisnima i zanimljivima. U davna vremena su se uz ognjišta pričale priče, vrijedne ruke su stvarale bogate rukotvorine, prijatelji i rodbina su se više posjećivali i družili kako bi jedni drugima skratili mrkle noći. Pritom je zajednička večernja molitva bila važan moment okupljene obitelji u gotovo svakom kršćanskom domu. U vremenima u kojim živimo naše duge zimske večeri, nažalost pokušavamo učiniti korisnijima uglavnom gledajući televiziju i njezinu sve šareniju, a sve stereotipniju ponudu – od neprekidnih turskih ili južnoameričkih serija, do glazbenih show programa ili političkih emisija. Držeći mobitele u ruci, a televizijske i druge zaslone ispred sebe, okruženi kojekakvim modernim tehnologijama, ili pak oslonjeni na automobile i večernje izlaske, zapravo nismo ni svjesni tih prirodnih mijena, ili bolje rečeno nismo ovisni o njima, kao što su bili naši pređi, koji su živjeli bez struje i drugih pomagala te potpuno u suglasju s njezinom voljom.

Ipak ti kratki zimski dani i duge mrkle noći ostali su nam, ne praktični, već više psihološki problem. Zato od Božića, kad je svjetlo pobijedilo tamu – i u doslovnom, i u simboličnom značenju, kad je novorođeni Isus došao kao Svjetlo svijeta, počinjemo brojati minute i sate – koliko se dan produljio? Jedva čekamo da proljetno svjetlo pobjedi tamu zimske noći. Zato su se u našim krajevima očuvali pokladni, odnosno karnevalski ili fašnički običaji, koji svojom zaigranošću pa i ludiranjem tjeraju zimu i studen, pa i sve one negativnosti koje nose, najavljujući novi ciklus u prirodi i njezino buđenje. A nakon te pokladne razularenosti, koja vuče svoje korijene još iz poganskih i pretkršćanskih vremena, dolazi nam Korizma, vrijeme odricanja i pripreme za najveći kršćanski blagdan – Uskrs. Posebno je zanimljivo vidjeti upravo taj prijelaz s vrhunca karnevala i fašnika, koji vrlo često završavaju ludim provodima i pijanstvima u našim gradovima – na Pepelnicu ili Čistu srijedu, kad se susrećemo s vlastitom krhkošću i smrtnošću. Trenutak je to smiraja i povratka u realnost, kad obično donosimo odluke o tome čega ćemo se odreći u tom četrdesetodnevnom razdoblju hoda kroz našu svakodnevnu životnu pustinju te kako ćemo se duhovno i tjelesno pripremiti za Uskrs.

Naši mediji početkom Korizme obično su prepuni izjava poznatih i manje poznatih osoba, koji dijele s nama svoje životne odluke o tome što će suvišno ukloniti iz svojih života, odnosno kakvim će odricanjem obilježiti ovogodišnju Korizmu. Iskreno, na većinu tih izjava i svjedočanstava možemo se samo nasmijati, gledajući s kršćanskog motrišta. Primjerice, prošle godine čitam izjavu jedne naše poznate pjevačice kako će u Korizmi prestati jesti slatkiše, jer joj je cilj smršavjeti do Uskrsa. Pritom, navodi kako je riječ o velikom odricanju budući da ne može zamisliti dan bez slatkoga. Jedna joj druga kolegica, također iz svijeta show-businessa, kaže kako će konačno početi vježbati, što odgađa još od božićnih blagdana… Je li to smisao korizmenog odricanja? Nije li to egoistično okretanje vlastitim potrebama i željama, a ne ubijanje vlastitog egoizma, koji je preduvjet korizmenog „čišćenja“, ili nasljedovanje Isusova primjera i početak žrtvovanja i življenja za druge!?

Korizma je trening vlastite duhovnosti, snage volje i naše tjelesne discipline. Zato je post toliko naglašavan u kršćanskoj tradiciji ali i duhovnosti. Ali post nije traganje za ribljim delicijama, kao što to često činimo, pod izgovorom posta i nemrsa. Post podrazumijeva tjelesno iskušenje, odricanje pa i borbu s vlastitim željama i htijenjima… U svakom slučaju post je sigurno jedna od ključnih asocijacija na Korizmu, no postoje i drugi načini da pokažemo našu vjernost i odanost, odnosno malo dobre volje da smo spremni koracati s Isusom kroz njegovu pustinjske izazove, agoniju na Maslinskoj gori ili krvavi Križni put. Zapitajmo se u čemu najviše uživamo i koliku smo žrtvu spremni prikazati za Isusa, odričući se toga. Pritom, ne gledajmo tu gestu kroz prizmu vlastite koristi poput spomenutih primjera. Nekima je to gledanje televizijskih sapunica, bez kojih im je nezamisliva večer, a nekome čašica žestokog pića o kojoj su postali ovisni. Oni koji nemaju vremena za druge i njihove probleme mogli bi pokazati kako se uistinu može živjeti za druge i pronaći vremena za one koji nas trebaju. Oni koji uživaju u vlastitom hedonizmu mogli bi početi suosjećati s onima koji nemaju i pokazati skromnost. Oni koji su naučili psovati ili ogovarati, također bi mogli okrenuti novu stranicu… Korizmeno odricanje se ne mjeri samo težinom žrtve, već i iskrenošću i pobožnošću s kojima pristupamo tom vremenu, koje nam predstoji a i uronjenosti u njegovu poruku. S tjelesne točke gledišta potrebno nam je to vrijeme pred-proljetnog čišćenja, nakon blagdanskog obilja, kako bismo se uskladili s prirodom za novi početak. U duhovnom smislu korizmeno vrijeme nam je neophodno da bismo napravili vlastitu inventuru i spremili se za novi početak. Korizma nam na najbolji mogući način može pomoći da u sebi pobijedimo tamu, baš poput prirode, kako bismo iznova uskrsnuli u uskrsno jutro, zajedno s Kristom.

Pietà – Rad ak. kipara Ilije Skočibušića