VJERA I VELIKI ZNANSTVENICI

John Galbraith Simmons pomno je proučavao biografije najvećih znanstvenika svijeta i iznio podatak da su među dvadesetoricom najvećih vrhunskih znanstvenika u povijesti, petnaestorica bili vjernici (među njima su četvorica bili pristaše deizma), a samo dva znastvenika su agnostici, a samo tojica ateisti. Među tom dvadesetoricom je više katolika (petorica) negoli agnostikâ ili ateistâ, dok su petorica pripadala drugim kršćanskim denominacijama. Stoga – zaključak je jasan – čak polovica najutjecajnijih znanstvenika u povijesti bili deklarirani kršćani.

Sir Isaac Newton, primjerice, koga Simmons smatra najznačajnijim znanstvenikom koji je ikada živio, u svojim je nastojanjima uživao veliku potporu svojih uvjerenja vezanih uz uređeni svemir kojega je stvorio Bog reda. Zahvaljujući tome, mogao je napisati: „Savršenstvo se djela Božjih sastoji u tome što su sva redom načinjena s najvećom jednostavnošću. On je Bog reda, a ne pomutnje.“ Isaac Newton nije pronašao nikakvu nespojivost između svoje kršćanske vjere i čistoće svoje znanosti, budući da je jedno drugo nadopunjalo. „U nedostatku ikakva drugog dokaza, već bi me i sam palac uvjerio u postojanje Boga“, napisao je.

Jasno je da  niti jedna kasta, niti pak svjetonazor, nemaju monopol na mudrace. U životu se može naići na okorjele umove među kršćanima, židovima, ateistima i muslimanima, baš kao što se u u svim tim kategorijama mogu susresti i čestiti umovi. Ne smije nas zaslijepiti prazna i lažna sofisticiranost naše umne elite i njihova umišljena nadmoć. Često je iskren i vrijedan radnik daleko bolji i konstruktivniji negoli samozadovoljan akademik. Na koncu: nemaju samo veliki umnici monopol na istinu, jer ona je dostupna svima koji je iskrena srca traže. (L)