CRKVA NIJE DADILJA

Piše: Mr. Krešimir Cerovac

Na misi, koju je slavio 17. travnja 2013. u kapeli Doma svete Marte, papa Franjo se upitao: „Jesmo li vjerni Duhu u naviještanju Isusa Krista svojim životom, svojim svjedočenjem i svojim riječima. Kad to ne činimo Crkva postaje ne majka, nego dadilja koja nastoji uspavati dijete. To je uspavana Crkva.“ A Thomas Merton u knjizi „Život i svetost“ kaže: „U punom smislu riječi, kršćanska vjera nije samo prihvaćanje istina o Kristu. Ona nije samo prepuštanje priči o Kristu s  njezinim moralnim i duhovnim implikacijama. Ona nije tek neka odluka po kojoj – barem u nekoj mjeri – Kristov nauk treba provesti u život. Svi ti oblici prihvaćanja mogu biti spojivi i s onime što nije Krist“. Sasvim je moguće, kaže on; „vjerovati u Krista“, u smislu mentalnog prihvaćanja istine da je živio na zemlji, umro i uskrsnuo od mrtvih, a ipak živjeti u tijelu „prema pravilima pohlepnog, nasilnog, nepravednog i pokvarenog društva, bez  da primijetimo bilo kakvu kontradikciju u nečijem životu.“

Slično je govorio i papa Benedikt Xvi. u apostolskom pismu „Porta fidei“ (Vrata vjere): „Nerijetko se događa da se vjernici više brinu za društvene, kulturne i političke posljedice svoga zauzimanja, dok na vjeru i dalje gledaju kao na nešto što se samo po sebi podrazumijeva u zajedničkom životu“. Neprijeporno je, međutim, da Krist od svakog vjernika traži da bude njegov djelatni svjedok „sve do kraja zemlje“, odnosno da pronosi njegovu Radosnu vijest posvuda i u svim vremenima. „Ispovijedati ustima, pak, znači da vjera podrazumijeva javno svjedočenje i djelovanje. Kršćanin nikada ne smije smatrati vjeru privatnim činom. … vjera, upravo zato jer je slobodan čin, zahtijeva također društvenu odgovornost za ono što se vjeruje“, piše papa Benedikt XVI.

Nakon što je svojim učenicima obećao da će Duh Sveti sići na njih, Krist uzlazi na nebo. A učenici tada, umjesto da se obaziru na Kristovu zapovijed da budu njegovi svjedoci, zure „napeto u nebo.” Tek kad ih „dva čovjeka u bijelom” zapitaju: „Galilejci, zašto stojite i gledate u nebo?” (Dj, 1:10-11), počinjushvaćatiznačenje i važnostKristovenaredbe. Mnogi, koji se danas izjašnjavaju vjernicima, na žalost, (pre)često zaboravljaju, a ponekad ni ne shvaćaju da su također, poput Isusovih učenika, također pozvani biti njegovisvjedociu svijetu. Zaboravlja se da Krštenje, Sveta potvrdaiprimanjeEuharistije daruju milost potrebnu da se postane Kristov učenik.

„Možemo se kretati kolikogod  želimo, možemo izgraditi mnoge stvari, ali ako ne propovijedamo Isusa Krista, stvari kreću po zlu. Možemo postati dobrotvorna udruga, ali ne i Crkva, Zaručnica Gospodinova! … Ako ne ispovijedamo Isusa Krista, ispovijedamo đavolsku svjetovnost, demonsku svjetovnost“, rekao je papa Franjo prilikom jedne mise u Sikstinskoj kapeli slavljene pred kardinalima. Upozoravajuće su riječi pape Benedikta XVI. izrečene 30. svibnja 2012. pred članovima Papinskog vijeća za promoviranje nove evangelizacije. „Kriza kroz koju prolazimo nosi znakove isključivanja Boga iz života ljudi, opće ravnodušnosti prema kršćanskoj vjeri, pa čak i nastojanja da se ona marginalizira u javnom životu“. A u apostolskom pismu „Porta fidei“ naglasio je da „postoji potreba za snažnijim zauzimanjem Crkve za novu evangelizaciju“. Pritom, „nova evangelizacija nije neki osvajački pohod ili oživljavanje povijesno propalih modela, poput nekakvog kršćanskog Zapada. Radi se o tome da vjeru ponovno otvorimo u današnjici za sutrašnjicu i da ona s obnovom kršćanskog života bude kvasac za obnovu Europe i svijeta. Nova evangelizacija kršćanski je dakle odgovor na tu novu situaciju“, i ona je upravljena „u prvom redu onima koji su se, iako kršteni, udaljili od Crkve i žive kao da nisu kršćani“, poručio je njemački teolog kardinal Walter kasper. Nova evangelizacija želi pozvati modernog čovjeka i njegovu kulturu u odnos s Isusom Kristom i njegovom Crkvom, odnosno nastoji angažirati kulturu i pomoći ljudima da pronađu inspiraciju u Evanđelju. Ona, ponajprije, poziva sve katolike da budu sami evangelizirani, pa da se zatim okrenu prema daljnjoj evangelizaciji. Iako je usmjerena na sve ljude, nova evangelizacija se, kako kaže papa Ivan Pavao II. u enciklici „Redemptor missio“ (Otkupiteljska misija), posebice usredotočuje na one kršćanske zajednice, koje imaju katoličke korijene, ali su „izgubile životni osjećaj vjere, ili se čak više i ne smatraju članovima Crkve“. Slično je govorio i papa Ivan pavao II.: „Nova evangelizacija nema ništa zajedničko s onim što razne publikacije podvaljuju govoreći o restauraciji ili optužujući za prozelitizam.“ Nije dakle u pitanju nikakva nova poruka Crkve, jer je jasno da „evangelizacija ne može biti nova u svom sadržaju i njena je prva tema uvijek evanđelje u Isusu Kristu“. Nova evangelizacija može biti „nova u svojoj gorljivosti, metodama i izričajima“ i može biti prilagođena ljudima današnjice.Teolog Franҫois Roustang je još davne 1966. godine postavi zanimljivo pitanje: „Ako je katolički nauk uistinu tako dobro promišljen te se u današnje vrijeme naviješta, zašto ga oni koji su vani ne doživljavaju kao novu riječ? Zašto se takvima uvijek čini da u katoličkom nauku čuju odjek nekog narječja koje razumiju tek oni koji vjeruju i koji se za to već zanimaju?“ Od tada je prošlo 55 godina, ali dalje su aktualne misli spomenutog isusovca.

Na današnjim je kršćanima, koji se smatraju (praktičnim) vjernicima, da se prenu iz pogubnog religioznog drijemeža i da shvate da vjera uz osobnu i crkvenu ima i društvenu dimenziju. Potrebno je stalno osvajanje svijesti. U brojnim pozitivnim društvenim i drugim promjenama modernih vremena mnogi kršćani i „kršćanski svijet“ propustili su često odigrati ulogu na koju su, po naravi stvari, baš oni bili u prvom redu pozvani. Žalosno je, ali očito, da su mnogi čuli za krista, ali, čini se, da ga doživljavaju „kao puki obrazac ili vrijednost“, a ne i kao „živućeg Boga: Put i Istinu i Život“, rekao je sveti Ivan Pavao u pobudnici „Ulaskom u treće tisućljeće“. „Kršćanin često ne poznaje čak ni osnove svoje katoličke vjere, Vjerovanja, tako da ostavlja prostor određenom sinkretizmu, bez jasnog poznavanja istine u koju treba vjerovati i spasenjske jedincatosti kršćanstva. Nije danas tako daleka opasnost da se gradi, tako reći, jedna „uradi sam“ vjera. Moramo se, naprotiv, vratiti Bogu, bogu Isusa Krista, moramo otkriti poruku evanđelja, pustiti da ono uđe duboko u naše svijesti i u svakodnevni život“, upozorio je papa Benedikt XVI. u katehezi na općoj audijenciji 17. listopada 2012.  Aktualno je to danas i u Hrvatskoj. Koliko se katolici danas u Hrvatskoj zalažu za stvaranje novog humanijeg hrvatskog društva? Gdje se to vidi i osjeća?

„Neprijeporno je da je ljudima više nego ikad potrebna vijest o evanđelju da se ne bi ugušili u uspavljajućem konformizmu civilizacije masa“ (sveti Ivan Pavao u „Testament za treće tisućljeće“). Nova evangelizacija pruža naočale kroz koje ljudi doživljavaju Crkvu i svijet oko sebe. Potrebno je da si vjernici posvijeste da je nova evangelizacija u prvom redu duhovna aktivnost. Konačna je poruka: „Neka nas nikad ne obuzima pesimizam, ta gorčina koju đavao stavlja pred nas svaki dan. Nemojmo dozvoliti da nas obuzimaju pesimizam i obeshrabrenje“, poručuje nam na samom početku svog papinstva papa Franjo. Na misi u Domu svete Marte papa je upozorio: „Ponekad mislimo: mi jesmo kršćani, primili smo krštenje, krizmani smo, primili smo pričest … i time je osobna iskaznica u redu. Pa sada spokojno spavamo: kršćani smo. A gdje je snaga Duha koja tjera naprijed?“