DAG HAMMARSKJÖLD: JA SAM POSUDA, A BOG NALIJEVA NAPITAK!

Kroz svjedočki kršćanski život nasljedovao je Isusa Krista, a svoje misli i meditacije zapisivao je u svoj Duhovni dnevnik. Svjetska javnost za sve to saznala je tek nakon dvije godine poslije Dagove smrti kad su njegovi tekstovi objavljeni. Svijet je dobio pravo duhovno bogatstvo, a u kršćanskoj javnosti počelo se govoriti o Hammarskjöldu kao proroku i mistiku.

Valja nam se spomenuti 57. obljetnice smrti pomalo zaboravljenog velikana prošlog stoljeća, drugoga Glavnoga tajnika UN-a, švedskog političara i velikog kršćanskog svjedoka, Daga Hammarskjölda (Hamaršelda). Rođen je 29. srpnja 1905. u uglednoj obitelji luteranske vjeroisovijesti. Na međunarodnu scenu stupio je kao Glavni tajnik UN-a 10. travnja 1953. prisegom u New Yorku. Tragično je, u nerazjašnjenim okolnostima, stradao u zrakoplovnoj nesreći 18. rujna 1961 u Kongu.

Kroz svjedočki kršćanski život nasljedovao je Isusa Krista, a svoje misli i meditacije zapisivao je u svoj Duhovni dnevnik. Svjetska javnost za sve to saznala je tek nakon dvije godine poslije Dagove smrti kad su njegovi tekstovi objavljeni. Svijet je dobio pravo duhovno bogatstvo, a u kršćanskoj javnosti počelo se govoriti o Hammarskjöldu kao proroku i mistiku. U svakom slučaju, posvjedočio je da se uspješna karijera može stvoriti i graditi na autentičnom evanđeoskom duhu, a onda poput kvasca jačati ekumenski duh, povezujući vjere i narode, pomažući svima da nasljeduju Krista, te čovječanstvo učine plemenitijim i boljim. Za sve zasluge posmrtno je 10. prosinca 1961. Dag Hammarskjöld odlikovan Nobelovom nagradom za mir.

Uz dužno i zahvalno sjećanje ovom velikanu, promislimo i zaronimo u ovaj mali izbor njegovih njegovih misli i duhovnih bisera.

– Kako bi ti htio sačuvati sposobnost slušanja, ako sam nikada ne slušaš.Smatraš posve naravnim kako Bog treba imati vremena za tebe, dok misliš da ti sam ne moraš imati vremena za Boga… Što budeš vjernije osluškivao sebe unutra, bolje ćeš čuti što se događa oko tebe. Samo onaj tko sluša, sposoban je govoriti.

– Bog ne umire onoga dana kad mi više nismo kadri vjerovati u osobnoga Boga, nego mi umiremo onoga dana i od onoga dana otkad naš život nije više prožet trajno novim sjajem onoga čuda, onim izvorima svjetla onkraj svakoga razuma.

– Ja sam posuda, a Bog nalijeva napitak. Bog je onaj koji žeđa. A da put poziva završava na križu – to zna svatko tko se pokorava sudbini – makar taj put vodio kroz genezaretsko klicanje te jeruzalemska trijumfalne dveri. Biti slobodan, ustati, sve ostaviti – ne obazirući se ni jednim pogledom natrag…

– Sam ti položaj kao takav nikada ne daje pravo nešto naređivati. Dužan si tako živjeti da drugi mogu prihvatiti tvoju zapovijed, a da istodobno ne budu poniženi.

– Naše djelo mira mora započeti unutar osobnoga svijeta svakoga pojedinoga od nas. Da bismo sagradili za čovjeka svijet bez straha, sami moramo biti bez straha. Da bismo sagradili svijet pravde, moramo sami biti pravedni. I kako se možemo boriti za slobodu, ako sami nismo slobodni u svojim dušama? Kako možemo tražiti od drugih da se žrtvuju, ako nismo sami spremni na žrtvu? Samo u istinitu i iskrenu predanju zajedničkome interesu možemo dosegnuti onu snagu i neovisnost, ono jedinstvo nakane, onu jednakost prosudbe koji su potrebni, želimo li se pokazati dorasli svojoj zadaći za budućnost, kao ljudi jednoga naraštaja komu je podarena mogućnost graditi u vremenu svijet mira.

– Podari nam duha čistoće da bismo te vidjeli,

duha poniznosti da bismo te čuli,

duha ljubavi da bismo ti služili,

duha vjere da bismo te živjeli –

ti – koga još ne poznajem,

komu pak pripadam.

ti – koga ne razumijem,,

koji si me pak posvetio

mojoj sudbini.

Ti…

Dr. fra Tomislav Pervan