JESU LI „NJEMAČKI KATOLIČKI BISKUPI“ JOŠ UVIJEK NORMALNI?

LOM SA SVETIM PISMOM

JESU LI „NJEMAČKI KATOLIČKI BISKUPI“ JOŠ UVIJEK NORMALNI?

Gerhard Ludwig kard. Müller

*******

Prijevod: Dr. fra Tomislav Pervan

******

Katolička teologija mora kritički preispitati rezultate i vrjednovanja znanosti glede njihovih svjetonazorskih predrasuda – uvjerenja je kardinal Muller

*****

Poluslužbeni katolički portal „katholisch.de“, što ga iz crkvenoga poreza financira njemačka Crkva, u vremenu prije Božića donio je kao udarnu vijest: „Biskupi u suglasju sa znanostima: Homoseksualnost je nešto normalno“. Zbiva se to u vremenu kad se njemačka Crkva sprema na dvogodišnji tzv. „sinodalni put“ na kome će se raspravljati i o tome pitanju, a u „agendi“ toga tzv. sinodalnoga puta gotovo i nema spomena o onome što im je napisao papa Franjo u svome pismu s kraja lipnja prošle godine, naime o nužnosti ponovne evangelizacije, obraćenja i produbljivanja vjere u duhu jednoga Bonifacija ili pak Petra Kanizija.

„Normalno“ – da se poslužimo i prihvatimo ključnu riječ toga revolucionarnoga prodora na spoznajnom području – bi bilo zacijelo kad bi biskupi ostali vjerni svomu obećanju što su ga dali u trenutku ređenja, naime, kako će biskup „naučavati samo ono što je predano, time što to po božanskome nalogu i uz pomoć Duha Svetoga odano sluša, sveto čuva i vjerno izlaže te iz ovoga jednoga pologa vjere crpi sve ono što kao Bogom objavljeno predlaže vjerovati“ (Dogmatska konstitucija II. Vat. sabora, Dei Verbum, 10).

Objava u stvaranju i povijesti spasenja

 Seksualni moral u svojim bitnim principima izvodi se iz objave u stvaranju i povijesti spasenja. Ne treba ga zamjenjivati s nekom od ljudi izmišljenom teorijom glede fenomena ljudske egzistencije, koju bi crkveno učiteljstvo silom nametalo, kao što primjerice diktatura relativizma ujarmljuje ljude pod jaram i prisilu mišljenja općega mainstreama, a ako se usprotiviš, onda te politički i pravno kažnjava i ušutka. Cijela Crkva te time i učiteljstvo dobivaju sigurnost svoga nauka u pitanjima vjere i morala bogobojaznim slušanjem Božje Riječi kao temelju pouzdana i vjerna navještaja (usp. Dei Verbum 2) te naučavanja u Ime Isusovo (Mt 28,19sl.).

Tri podpitanja spomenutog izvještaja puka su retorička pitanja koja dopuštaju samo jedan jedini te nužno obvezatni odgovor tzv. „sinodalnoga puta“. Pitanja su tako formulirana da je na njih moguće odgovoriti jedino s „da“ ili s „ne“. Sinodalcima preostaje aklamacijom odgovoriti na: „Je li sa strane učiteljstva zabrana prakticirane homoseksualnosti suvremena?“ Odgovor je: „Ne“. „Je li homoseksualnost normalno ljudsko seksualno ponašanje?“ Odgovor glasi: „Da“. „Je li seksualni odnos nakon rastave braka ‘teški grijeh’?“ Odgovor: „Ne više nakon ‘Amoris laetitia’“.

Udarni naslov s ciljano manipulativnim karakterom

Gornje spoznaje prema toj udarnoj vijesti zahvaljuju „katolički biskupi u Njemačkoj“ svojim ekspertima s područja medicine i teologije, od kojih su se dali savjetovati dok su se pripremali za „sinodalni put“. Informacije koje čovjek dobiva iz te „stručne konzultacije“ u tome prilogu nešto su diferenciranije, tako da prijelomna naslovna vijest ne može posve prikriti svoj ciljano manipulativni karakter.

„Katolički biskupi u Njemačkoj odbacuju bilo kakav oblik diskriminacije homoseksualno sklonih pojedinaca“ – ponavlja se to kao trajna mantra u molitvenom mlinu, a da se pritom ne bave pitanjem, što bi to uopće značio pojam „diskriminacija“, te koji su kriteriji kod činjenja toga nedjela (naime, diskriminacije) te njegova shvaćanja i poimanja, te na koga spada definirati dosege toga poput gume rastezljiva paragrafa „diskriminacija“ i njegovih pravnih posljedica. Čini se kako ti biskupi još uvijek nisu primijetili da se promijenilo vrijeme. Jer, u stvarnosti se diskriminiraju kao kriminalni širitelji govora mržnje, kao homofobi, kao farizeji te svi oni zaostali „retardi“ koji nisu uhvatili korak sa stanjem znanosti, koji jednostavno priznaju naravnu istinu kako je Bog stvorio čovjeka kao muško i žensko te kako je Krist učinio sakramentalni brak između muža i žene nerazrješivim savezom, koji u vidljivu znaku predstavlja Kristovo jedinstvo s Crkvom te djelatno posreduje svoju milost bračnim drugovima.

Vjera pretpostavlja duhovno-moralnu narav čovjeka

Zapravo je prijeko potreban dijalog teologije – ukoliko je ona tumač Božje riječi u vjeroispovijedi Crkve – s prirodnim, povijesnim i humanističkim znanostima, u savezu s filozofskim spoznajnim dosegom čovjekova samorazumijevanja i poimanja svijeta. Vjera, naime, pretpostavlja čovjekovu duhovno-moralnu narav, čisti je od onečišćenosti Adamovim grijehom i osobnim grijesima te je podiže prema njezinu nadnaravnom i vječnom cilju u ljubavnom jedinstvu s Bogom u istini i životu. Katolička teologija, međutim, mora rezultate i vrjednovanja svih znanosti kritički preispitivati spram njihovih svjetonazorskih predrasuda. Jer još uvijek postoji znanstveni materijalizam i znanstveni ateizam, štoviše, postoji i znanstveno drapirani, umotani rasizam. Papa Pio XI. razotkrio i odbacio već u enciklici „Mit brennedner Sorge“ još god. 193. kao pseudoznanost taj nauk, koji je prezirao čovjeka, a izdavao se kao „moderan“. Učinio je to na temelju naravnoga, tj. u čovjekovu razumu utemeljena moralnoga zakona te općih ljudskih prava koja rezultiraju iz toga zakona.

Međutim, filozofska spoznaja Božje egzistencije te vjera u Boga Stvoritelja, Otkupitelja i Pomiritelja čovječanstva na temelju samoobjave u Kristu ne zavise od slike svijeta prirodnih znanosti te se ne mogu dovoditi pod znak pitanja njihovom ideološkom zloporabom. Nadnaravna vjera na temelju dara Duha Svetoga ne može se putem znanosti niti dokazati niti pobijati. Vjera je, naime, čin slobodnog i razumskoga pristanka uz Boga koji nam se objavio u svojoj objavljenoj Riječi te nas ljubi u svome – u naše srce izlivenom Duhu Svetome – i želi da ga i mi uzljubimo.

Stvoreni na Božju sliku i priliku

Na temelju objave sigurno znamo da nas je Bog stvorio na svoju sliku i priliku pa je stoga čovjek jedino biće koje je stvoreno samo zbog sebe te da je svaki čovjek koji egzistira individualno, kao jedinka, osoba koja je neposredno upućena na Boga. Na čovjekovu bit spada njegova duhovno-tjelesna egzistencija kao muškarac ili žena te njihov međusobni cjeloviti odnos koji u braku postaje slobodno prihvaćena konkretna realnost sa svima njihovu biću svojstvenim pravima i obvezama.

Prema podatcima navedenoga priloga u „katholisch.de“ najnovija bi znanstvena spoznaja bila, da bi erotska privlačnost među osobama istoga spola spolne čine između tih osoba činila neproblematičnima, dopuštenim pa posljedično iz toga proizlazi apsolutno pravo na zadovoljenje čovjekova nagona. Iz toga slijedi da se ogrješuju o sreću svih onih koji to prakticiraju svi oni pojedinci koji se pozivaju na prirodni moralni zakon te objavljene Božje zapovijedi spram homoseksualnih čina – potom sve druge seksualne čine izvan zakonitoga braka – kao protuslovlje svetoj Božjoj volji, dakle, tko bi se usudio označiti ili imenovati tu praksu kao grijeh. Tu crkveno učiteljstvo već podliježe optužnici, spočitavajući mu zabranu takvih tobože usrećujućih čina. Izvan je zrenika činjenica kako od Boga potječu Božje zapovijedi te zabrana grijeha te da crkveno učiteljstvo ima zadaću „naučavati zdrave riječi Isusa Krista, Gospodina našega te pobožan nauk naše vjere“ (1 Tim 6,3) te da papa i biskupi ne raspolažu nikakvom ovlasti prilagoditi objavu ljudskim željama i prohtjevima. Sukladno tomu mišljenju glede normalnosti homoseksualnih čina kojima se ne podastire nikakav zdrav dokaz, nego se jedino ostaje pri tvrdnjama, morali bismo vjeru u Božju riječ nadomjestiti ili zamijeniti vjerom u znanost te u slijepu odanost autoritetu modernih znanstvenika.

Čovjek je po svome duhovno-tjelesnom biću muškarac ili žena

Čovjek je po svome duhovno-tjelesnom biću muškarac ili žena. Spolno sjedinjenje njihovih i anatomski jednoga na drugo usmjerenih bića te jedino između muškarca i žene ostvarivo najintimnije prijateljstvo i jedinstvo u duši i tijelu omogućuje tjelesnu i duhovnu plodnost kojom Bog čovjeka čini dostojnim sudjelovati u njegovoj stvarateljskoj moći.

Drugo je pitanje gdje je uzrok erotske privlačnosti prema istome spolu koja po sebi nije grijeh, za razliku od svih spolnih čina između muškarca i žene izvan zakonitoga braka. I sama država zadire u tuđe pravo štiteći zakonski kao jedino važeće samo jedno tumačenje među mnogim drugim znanstvenim tumačenjima toga fenomena te sve druge legitimno etičke pozicije smatra kažnjivima.

Hegemonija političkih, socioloških i psiholoških modela mišljenja, ne obazirući se i ne slušajući Božju riječ te bez jedinstva s Bogom u molitvi, bez vjernosti Vjerovanju Crkve sa sigurnošću će rezultirati time da Sinodalni put skonča u katastrofi pustošeće samosekularizacije. Nova evangelizacija Njemačke, koju prizivlje papa Franjo, može se dogoditi jedino i samo u duhu svetoga Bonifacija i svih drugih velikih muževa i žena koji su utisnuli neizbrisivi biljeg kršćanskoj kulturi naše domovine te osvjedočenih kršćana u njihovu svagdanu.

Vlastita želja ne smije biti rodozačetnik hermeneutike

I formalno i sadržajno totalno je pogrješno postavljena tvrdnja dvojice biskupa na tome sastanku kako postsinodalni spis „Amoris laetitia“ „seksualni odnos nakon rastave i ponovne ženidbe paušalno ne vrjednuje i nadalje kao teški grijeh“. Treba tekst točno čitati i iščitati te se ne bi smjelo vlastite želje pretvarati u rodozačetnika vlastite hermeneutike.

Riječ je samo o tome da se u mnogim slučajevima ne može jednostavno i unaprijed odgovoriti na pitanje valjanosti crkveno sklopljena braka spram vrjednovanja njegove sakramentalne realnosti – u duhovno ćudorednoj dezorijentaciji postkršćanskih društava. Mnogi kao dokaz svoje – objektivno dakako pogrješne interpretacije – vide u činjenici da i sam papa Franjo protežira biskupe koji to tako shvaćaju, dok omalovažava ili preskače te izolira one koji to tumačenje odbacuju kao nespojivo s objavljenom istinom Crkve.

Iz naravi je samoga sakramenta braka evidentno, u Božjoj riječi pozitivno utemeljeno a crkvenim učiteljstvom trajno potvrđivano i naviještano, kako sakramentalno sjedinjenje s Kristom u svetoj pričesti pretpostavlja jedinstvo s Kristom u vjerovanju Crkve te u ćudorednom načinu života. Preljub je objektivno uvijek teški grijeh čije štetno djelovanje – kao i kod svih drugih teških grijeha koji isključuju iz kraljevstva Božjega (1 Kor 6,10) – ne dobiva niti prima oprost od velikodušnih biskupa koji ne uzimaju Božju riječ ozbiljno ni doslovno, nego samo kajanjem i obraćenjem, sakramentalnom ispovijedi i sakramentalnim odrješenjem. Crkva izriče svoj sud preko svećenika u sakramentu pomirenja glede vanjskih čina – sukladno Božjim i crkvenim zapovijedima – ali nikada ne donosi sud spram čovjekove intime, gdje je jedino Bog sudac.

Prijevod – fra Tomislav Pervan

Izvor: https://www.die-tagespost.de/kirche-aktuell/aktuell/Der-Bruch-mit-der-Schrift;art4874,203820