UZ 25. OBLJETNICU BEATIFIKACIJE – EVERGREEN:HRVATSKI CRNI I ZLATNI 3. LISTOPADA

HRVATSKI CRNI I ZLATNI 3. LISTOPADA

“Već mjesec dana radi se na tome da mi se skine glava. Ako to mora biti, neka bude. (…) Možete mi suditi, ali hrvatski narod ne ćete uvjeriti da je nadbiskup Stepinac ratni zločinac.” Prvi svršetku istrage nadbiskup je, odlučno i vedro kako navodi Benigar, izdiktirao u zapisnik i ovo: “Po Božjem, naravnom i međunarodnom pravu nijedno sudište me ne može osuditi za ono što vi meni pripisujete. Moja je krivnja u tome što nisam pao na koljena pred komunizmom koji vlada u ovoj zemlji. (…) Ako mi ne ćete vi dati pravo, povijest će mi ga dati.”

********

Opraštajući se od Ivana Meštrovića u Rimu svibnja 1943. pred povratak u Zagreb, nadbiskup Stepinac rekao mu je: “Zbogom, više se ne ćemo vidjeti. Ili će me nacisti ubiti sada ili komunisti kasnije.” Proročanski je predvidio svoju sudbinu, ne pokolebavši se, spreman na smrt radi vjere. Partizani su ušli u Zagreb 8. svibnja 1945., a Stepinac je već 17. svibnja odveden u pritvor. Pušten je 3. lipnja – nisu našli ništa što bi ga kompromitiralo. Sutradan 4. lipnja pozvan je na sastanak s Titom koji mu je iznio svoju naredbu: “Katolička crkva mora postati nacionalna crkva”. Stepinac odlučno odbija odvojiti se od Vatikana, Svete Stolice i zbog toga odmah počinju napadaji na njega, izrugivanje i blaćenje u novinskim člancima, karikaturama, na radiju, mitinzima. U Zaprešiću je kamenovan prolazeći autom. Na Kaptolu je kao u pritvoru. U Bakačevoj ulici nasuprot nadbiskupskoj palači policijska kola stoje danju i noću, udbaši nadziru svaki izlazak i ulazak. U vitrini Spomen-zbirke na Kaptolu izložen je akt Javnoga tužilaštva NR Hrvatske od 17. rujna 1946. s potpisom Jakova Blaževića: “Lišite odmah slobode dr. Alojzija Stepinca i stavite ga u pritvor. Uredovanju će prisustvovati referent Krivičnog odjeljenja Javnog tužilašta NR Hrvatske dr. Božidar Kraus.” Rano ujutro u pet i pol sati 18. rujna udbaši su provalili u Nadbiskupski dvor. Stepinac se u kapeli spremao za svetu misu. Nadbiskuup je ostavio pismeno svjedočenje: “Odveli su me u zatvor u malu ćeliju odakle je bio onemogućen svaki pogled na grad.” Nikada više, do smrti, nije vidio Nadbiskupski dvor, katedralu, Zagreb – punih 14 godina. Na prvom saslušanju poslije dva dana (istražitelji suci Dragutin Despot, Nedo Milunović i spomenuti već dr. Božidar Kraus) Stepinac je, prema službenom zapisniku izjavio: “Već mjesec dana radi se na tome da mi se skine glava. Ako to mora biti, neka bude. (…) Možete mi suditi, ali hrvatski narod ne ćete uvjeriti da je nadbiskup Stepinac ratni zločinac.” Prvi svršetku istrage nadbiskup je, odlučno i vedro kako navodi Benigar, izdiktirao u zapisnik i ovo: “Po Božjem, naravnom i međunarodnom pravu nijedno sudište me ne može osuditi za ono što vi meni pripisujete. Moja je krivnja u tome što nisam pao na koljena pred komunizmom koji vlada u ovoj zemlji. (…) Ako mi ne ćete vi dati pravo, povijest će mi ga dati.” Suđenje je počelo 30. rujna u gimnastičnoj dvorani škole u Kačićevoj ulici, kuda su ga dovodili svakog dana iz zatvora. Koncem rujna o.g. mogli smo čuti preko radija zabilježen na vrpcu njegov glas sa suđenja: “Možete me suditi sto puta, ali povijest će dokazati da je obraz zagrebačkog nadbiskupa čist.” A onda je došao 3. listopada 1946. godine. Nakon četverodnevnog ispitivanja dobio je dopuštenje da kaže svoju završnu riječ. Bio je to njegov glasoviti antologijski govor, posljednje što je u životu mogao javno izreći. Ozračje u sudnici on je kasnije u zatočeništvu opisao ovako: “Sve je učinjeno da mi klonu živci: dvorana posebno opremljena, brojni strani novinari, razni fotografi, karikaturisti, najmljena publika da uzvikuje parole…” Odjeven u skromni crni svećenički talar, blijed i izmučenog lica, ali miran i gord, on je govorio ovako: “Na sve tužbe protiv mene iznesene, odgovaram da je moja savjest mirna, makar se publika tome smijala. Ne kanim se braniti niti apelirati protiv osude. Ja sam za svoje uvjerenje sposoban podnijeti ne samo ismjehivanje, prezir i poniženje, nego – jer mi je savjest čista – pripravan sam svaki čas i umrijeti. Stotinu puta je ovdje ponovljen izraz ‘optuženi Stepinac’. Ali nitko nije tolik naivan da ne bi znao da iza toga ‘optuženoga Stepinca’ sjedi ovdje na optuženičkoj klupi nadbiskup zagrebački, hrvatski metropolita i predstavnik katoličke Crkve u Jugoslaviji. Sami ste toliko apelirali na kler da keže da je samo Stepinac kriv. Obični Stepinac ne može imati taj utjecaj, nego samo nadbiskup Stepinac. 17 mjeseci već se vodi protiv mene borba u štampi i javnosti, inače 12 mjeseci podnosio sam faktičnu internaciju u nadbiskupskom dvoru (…)” A onda hrabro, bez straha baca u lice sudu i vlastima istinu o pravima porobljenoga hrvatskog naroda: “Nisam bio persona grata ni Nijemcima ni ustašama. Nisam bio ustaša, niti sam položio njihovu zakletvu, kako su učinili vaši činovnici koji su ovdje. Hrvatski se narod plebiscitarno izjasnio za hrvatsku državu i ja bih bio ništarija, kad ne bih osjetio bilo Hrvatskog Naroda koji je bio rob u bivšoj Jugoslaviji. (…) Što sam govorio o pravu Hrvatskog naroda na slobodu i nezavisnost, sve je u skladu s osnovnim principima saveznika, istaknutim u Jalti i Atlantskoj povelji. Ako prema ovim zaključcima svaki narod ima pravo na svoju nezavisnost, zašto bi se to onda branilo samo Hrvatskom Narodu? Sveta Stolica je toliko naglašavala da i mali narodi i narodne manjine imaju pravo na slobodu. Zar katolički biskup i metropolita ne bi o tom smio ni pisnuti? Ako treba, past ćemo, jer smo vršili svoju dužnost (…)” Govor je završio izjavom: “A što se mene tiče i moga suđenja, ja ne trebam milost, savjest mi je mirna.” Tako je, vođen svojom savješću, svijesno sebi potpisao smrtnu presudu. Taj 3. listopada 1946. crni je, prebolan dan povijesti hrvatskoga naroda. Ali, to je, iako pun suza i krvi, i dan zahvalnosti Bogu što ga je obdario takvim uzoritim nadbiskupom. Desetljećima Stepinac je porobljenome svome narodu bio, kao Sluga Božji, njegov zagovornik kod Oca. A sada smo dočekali zlatni pobjednički hrvatski 3. listopada 1998.: “Papa Ivan Pavao II. u najvećem našem marijanskom svetištu proglasio je službeno blaženikom našeg mučenika, naš ponos – kardinala Alojzija Stepinca. Rijeke vjernika, onih sretnika koji su uspjeli dobiti ulaznice za svečanost, počele su se slijevati sa svih strana Lijepe nam Naše u Mariju Bistricu već dan prije. Na suncem okupanom Svetištu, poslije niza tmurnih kišnih dana, Svetog Oca dočekalo je petsto tisuća vjernika. Podmukli klevetnici našeg mučenika pokušali su u zadnji čas zagorčati veliko slavlje i sreću hrvatskog naroda, suludo se nadajući da oni mogu spriječiti Petrovog nasljednika da obavi čin beatifikacije. Sretni i presretni, čak i s ponekom suzom radosnicom, hrvatski vjernici slušali su riječi Svetoga Oca: “Mi, udovoljavajući želji Našeg brata zagrebačkog nadbiskupa Josipa Bozanića te druge brojne braće i mnogih vjernika, pošto smo razmotrili mišljenje Zbora za proglašenje svetih, Našom apostolskom vlašću dopuštamo da se časni sluga Božji Alojzije Stepinac od sada naziva blaženim i da se svake godine na dan njegova rođenja za nebo, 10. veljače, može slaviti njegov spomendan na mjestima i na način kako je određeno kanonskim propisima. U ime Oca i Sina i Duha Svetoga.” Dne 3. listopada 1998. dan je pobjede mučenika Stepinca nad silama zla, dan pobjede izmučenoga i oklevetanoga hrvatskog naroda, dan priznanja Svete Stolice za sve pale u borbi za slobodu naše nevine žrtve, dan objave Ivana Pavla II. urbi et orbi istine o Hrvatskoj, njezinoj Crkvi, vjerničkom hrvatskom puku. Dirljive tople riječi Svetoga Oca upućene “miloj Hrvatskoj” i “dragom hrvatskom narodu” melem su na duboke, još nezacijeljene naše rane. Što reći nego: “Hvala Ti, Pape!”

Ljubica Štefan (Hrvatsko slovo, 9. listopada 1998.)