IN MEMORIAM – BLAŽENI ALOJZIJE STEPINAC

„Rase i narodi su Božje tvorevine“

Mr. sc. Krešimir Cerovac

Nakon što su 20. siječnja 1942. nacisti pod predsjedavanjem visokog SS časnika Reinharda Heydricha, zamjenika zloglasnog Heinricha Himmlera, održali u predgrađu Berlina tzv. Wannsee konferenciju „o konačnom rješenju židovskog pitanja“, te donijeli monstruozan plan o fizičkoj eliminaciji oko jedanaest milijuna Židova iz cijele Europe, zagrebački nadbiskup Alojzije Stepinac na blagdan Krista Kralja 25. listopada 1942. odlučno, bez zadrške i hrabro u Zagrebačkoj katedrali poručuje:

„Svi narodi i rase potječu od Boga. Stvarno postoji jedna rasa (!), a to je Božja rasa. … Pripadnici te rase mogu biti više ili niže kulture, mogu biti bijele ili crne boje, mogu biti odijeljeni oceanima, mogu živjeti na Sjevernom ili Južnom polu, ali bitno ostaju rasa. … svi oni bez razlike, bili pripadnici ciganske rase ili koje druge, bili Crnci ili uglađeni Europejci, bili omraženi Židovi ili ponosni Arijci imadu jednako pravo da govore: „Oče naš …“ ne može se istrijebiti s lica zemlje Cigane i Židove (!), jer ih se smatra inferiornom rasom. … nitko nema prava (!) da na svoju ruku ubija ili oštećuje pripadnike druge rase ili narodnosti“.

Vrijedno je ovdje spomenuti i kardinalov govor od 14. ožujka 1943. povodom krunidbe pape Pija XII.: „Svaki dalje čovjek, bez obzira kojoj rasi ili naciji pripadao, bez obzira, da li je svršio sveučilište u kojem kulturnom središtu Europe ili ide u lov za hranom u prašumama Afrike, svaki od njih jednako nosi u sebi pečat Boga Stvoritelja i imade svoja neotuđiva prava … Mi smo prošli tjedan imali više puta prilike da gledamo te suze i da slušamo uzdahe i ozbiljnih muževa i vapaje bespomoćnih žena, kojima prijeti slična pogibelj samo zato, jer se njihovo obiteljsko svetište ne poklapa s teorijama rasizma.“

Još mnogo ranije, 1938. godine u propovijedi na samu Staru godinu, Stepinac odlučno i hrabro istupa protiv rasizma:

„Kud ćete gorih dana nego li su oni u kojima pod utjecajem sile (!), hoće svijetu nametnuti nazor da je jedna rasa ljudi više vrijedna od druge. I milijuni ljudi moraju klimati pokorno glavom na tvrdnju, koju opovrgava sam Bog i koju opovrgava život. Opovrgava je sam Bog jer za sve rase jednako govori: „Prah si i u prah ćeš se pretvoriti!“. Opovrgava je Bog, koji na usta apostolova opominje: ‘Ne lažite jedan protiv drugoga, svucite staroga čovjeka s djelima njegovim, i obucite novog čovjeka koji se obnavlja za spoznanje po slici Onoga, koji ga je stvorio; gdje nema ni Grka, ni Židova, obrezana ni neobrezana, divljaka ni Skita, roba ni slobodnjaka, nego sve i u svemu Krist!“ opovrgava ovu tvrdnju i sam život, koji dokazuje, da su sve rase sposobne za napredak, kad im se dade mogućnost razvoja. Štoviše, da takozvane niže rase često puta iskazuju više poštenja i morala nego one, koje sebi umišljaju (!) da su stvorene da drugima gospodare!”

Govoreći studentima u ožujku te iste godine blaženi je Stepinac izravno i razvidno osudio rasne ideologije, koje su već itekako prevladavale u mnogim dijelovima Europe:

„Na kraju, u trenutku smrti, sve rasne razlike nestaju. Dakle, čovjek neće biti opravdan u Božjoj presudi zbog pripadnosti ovoj ili onoj rasi, već poštenim životom i dobrim djelima. Dakle, ako ljubav prema naciji prelazi granice zdravog razuma, onda to više nije ljubav, već strast, a strast nije ni od koristi, niti traje …. Zato ljubav prema vlastitoj naciji nije u suprotnosti s ljubavlju prema cijelom čovječanstvu; one se međusobno nadopunjuju. Svi narodi su djeca Božja.“

A 3. listopada 1938. godine Stepinac dopunjuje svoje razmišljanje: „Ljubav prema svojoj narodnosti ne smije čovjeka učiniti divljom životinjom, koja sve ruži i izazivlja osvetu, nego ga oplemenjivati tako da svome narodu pribavi poštovanja i ljubav od strane drugih naroda“. Ovdje je zanimljivo i Stepinčevo mišljenje o logorima izrečeno u ožujku 1940., dakle, prije uspostave NDH: „Mi se vraćamo u staro poganstvo. A s poganstvom se vraća i kruto ropstvo. Koncentracioni logori kao stalne ustanove; prisilni rad, na koji vode milijune ljudi, sve su to nova imena za vrlo staru stvar.“ U propovijedi održanoj 31. svibnja 1942. Stepinac razjašnjava svoje stajalište glede dvije ideologije: komunizma i fašizma:

„bilo bi neozbiljno govoriti o nekom novom poretku u svijetu, dolazio s ma koje strane, ako se u tom poretku ne bude poštivala ljudska ličnost, neumrla duša, koja ide iznad svih sistema (!), koja se ničim ne može izmijeniti, koja imade svoja neotuđiva prava, koja ni jedna ljudska vlast ne može i ne smije ograničiti.“

Zanimljivo je da su u duhu Stepinčevih istupa, primjerice, istupili i nizozemski katolički biskupi i usprotivili se deportacijama Židova, pa je nakon toga uslijedio nacistički čin osvete u kojem je u Auschwitzu, među ostalima, 9. kolovoza 1942. stradala i edith Stein, danas sveta Terezija Benedikta od Križa. U svojem su protestu nacističkim vlastima nizozemski biskupi, među ostalim, napisali i sljedeće: „Saznali smo s dubokom boli nove okolnosti, koje Židovima, muškaracima, ženama i djeci, nameću deportaciju u strane zemlje. … Iznimne patnje, koje ove mjere uzrokuju za više od 10.000 ljudi su u apsolutnoj suprotnosti s božanskim zapovijedima pravde i ljubavi.“ Tom se protestu, međutim, nisu pridružili protestantski biskupi, koji su se u zadnji čas povukli iz izjave, pa Židovi, koji su prešli na luteransku i anglikansku vjeru, nisu stradali. Zanimljivo je da se vrlo rijetko kritički govori o odnosu protestantskih crkava prema nacizmu. William Temple (1881.–1944.) anglikanski nadbiskup Canterburya u razdoblju 1942.–1944., veliki borac protiv antisemitizma, smatra da je protestantska crkva u Njemačkoj podupirala Hitlera. Iznimno se rijetko govori o šutnji protestantskih velikodostojnika općenito, a istodobno postoji nevjerojatna poplava tendencioznih radova u kojima se sustavno, primjerice, zbog navodne šutnje i nepoduzimanja akcije u osudi nacizma i fašizma, napadaju papa Pijo XII. i kardinal Stepinac, te neki drugi katolički biskupi.

Kardinal je Stepinac izrekao jasno formuliranu sustavnu kritiku rasizma, odnosno nacizma, i malo je onih koji su, pa čak i nakon završetka Drugog svjetskog rata, dali tako jasna stajališta. Tu nije potreban nikakav dodatni komentar. Što je Stepinac još nakon svega trebao kazati? Da je samo izrekao prethodno navedeno, bilo bi dovoljno, a nije samo na tome stao. Stepinčeve su propovijedi davale nadahnuće, a otpor je dolazio iz svih društvenih slojeva, od pripadnika redovne vojske i domobranstva, od Katoličke crkve te od običnih građana, od kojih su mnogi odlazili u hrvatske partizane. Treba imati na umu da je Stepinac mogao komunicirati s javnošću samo kroz propovijedi, jer mu mediji nisu bili dostupni, a neki tobože „katolički“ bili su pod patronatom režima. Blaženi Alojzije Stepinac postupao je prema Isusovom naputku: „Budite, dakle, mudri kao zmije, a bezazleni kao golubovi“, a pritom doživio ono što je Isus navijestio: „Čuvajte se ljudi, jer će vas predavati vijećima i po svojim će vas sinagogama bičevati“ (Mt. 10:16-17).

Ponašao se je hrabro i mudro, u vrlo suženom prostoru „između čekića i nakovnja“ idući po „rubu ponora“, a znajući da će tako moći, barem pokušati, spašavati ljudske živote. Kad se malo bolje sve sabere može se zaključiti da je blaženi Alojzije Stepinac zapravo „kriv“, jer je ostao živ. Trebao je, ispada, „vatrenim prosvjedom“ isprovocirati da ga ustaše ili nacisti ubiju, ili, da ga barem prisilno sklone iz javnosti i zatvore u neki samostan ili zatvor. Ili, je možda trebao otići u partizane? Rječju: budući da nije ubijen, od, inače uobičajeno nemilosrdnih i netolerantnih nacista i ustaša, zaključuje se, eto, da kardinal Stepinac nije bio na razini koja se od njega očekivala, odnosno da je popuštao vlastodršcima. Ako se je donekle (?), tvrde lažno neki Stepinčevi kritičari, i usprotivio ustašama, to se je zbilo tek krajem rata, kad je bilo očito da će tzv. NDH biti poražena i nestati. Stepinac je držao itekako oštre govore i pisao intervencije paveliću i ministrima i u vrijeme kad baš i nije bilo tako očito da Sile Osovine gube rat.

Blaženi Alojzije Stepinac bio je više nego jasan:

„Katolička crkva ne može priznati, da koja rasa ili narod, zato što je brojčano jači i bolje oboružan, smije počinjati nasilja nad brojčano slabijim i manjim narodom. Mi ne možemo odobriti da se ubijaju nevini ljudi zato što je možda tkogod iz zasjede ubio jednog vojnika, pa bio on i najplemenitije rase. Sistem strijeljanja stotina talaca radi zločina, kojem se ne može otkriti krivca poganski je sistem … . mi, osuđujući sve nepravde, sva ubijanja nevinih, sve paleže mirnih sela, sva zatiranja sirotinjskih žuljeva, … odgovaramo ovako: Crkva je za onaj poredak, koji je toliko star, koliko i deset zapovijedi Božjih.“