DJELA DOISTA PROIZLAZE IZ VJERE

Piše: o. Vatroslav Halambek

DJELA DOISTA PROIZLAZE IZ VJERE

Sveta Majka Tereza

(1910. – 1997.)

 Majka Tereza rođena je 27. kolovoza 1910. kao Agnes Gonxha Bojaxhiu u Skopju. Skopje je tada pripadalo Kraljevstvu Slovenaca, Hrvata i Srba. Gonxha (jezgro cvijeta) rasla je u dobrostojećoj albansko-katoličkoj porodici. Roditelji su je dobro vjerski odgojili.   Kada joj je bilo deset godina, njen otac je iznenada umro, nakon čega se ona još više posvetila vjeri. Već se s 12 godina odlučila za redovnički  život. Pod duhovnim vodstvom patra Franje Jambrekovića, isusovca, svoju je želju ostvarila ušavši u Irskoj u red Gospe od Loreta. Taj je red angažiran u Bengalu/Indija napose u školstvu. Godine 1928. napustila je Skopje i krenula u Irsku. Već nakon dva mjeseca bilo joj je dozvoljeno da ispuni svoju želju i da ode u Bengal. U Kalkuti je položila svoje prve zavjete. Potom je 17 godina bila zaposlena u školi Svete Marije u Kalkuti, nakon čega je imenovana ravnateljicom. Tijekom jedne od mnogobrojnih vožnji 1946. godine kroz Kalkutu, osjetila je Božji poziv da pomaže siromašnima.  S. Tereza živjela među najsiromašnijima od svih siromašnih. Godine 1949. postala je Indijkom i 1950. osnovala je red “Misionarki ljubavi”.  Tereza se sa članovima svog reda brinula, prije svega, o umirućima, siročadi i bolesnima, posebno gubavcima, a u posljednje vrijeme o oboljelima od side.  Danas preko 3000 sestara i 500 braće u više od 100 zemalja svijeta pripadaju redu Majke Tereze. Za svoj nesebični rad dobila je mnogobrojne nagrade. Najznačajnija od njih je svakako Nobelova nagrada za mir 1979. godine. više indijsko civilno odličje “Bharat ratna” iz 1980. godine za njen humanitarni rad, počasno državljanstvo SAD-a, Nagrada Albert Schweitzer i druge. Papa Ivan Pavao II. proglasio je Majku Tereziju blaženom 19. listopada 2003. godine, a 4. rujna 2016. papa Franjo ju je u Vatikanu proglasio svetom: učinio je to dan uoči 19. godišnjice njezine smrti, na misi kojoj je na Trgu svetog Petra u Rimu nazočilo oko sto tisuća vjernika.

* * *

24 pitanja – 24 odgovora

Najljepši dan? – Današnji.

Najveća zapreka? – Strah.

Najlakša stvar? – Pogriješiti.

Najveća pogreška? – Odustati.

Korijen svih zala?  – Sebičnost.

Najbolja zabava? – Rad.

Najgori poraz? – Obeshrabrenje.

Najveći stručnjaci? –Djeca.

Najvažnija hrana? – Pričest.

Najveća radost? – Biti drugima koristan.

Najveća tajna? –Smrt.

Najveća mana? – Biti loše volje.

Najopasnija osoba? – Lažac.

Najgori osjećaj? – Mržnja.

Najbolji poklon? – Opraštanje.

Najpotrebnije? – Obitelj.

Najbolji put? – Pravedan put.

Najljepši osjećaj? – Unutarnji mir

Najbolje prihvaćanje? – Osmijeh.

Najbolji lijek? – Optimizam.

Najveće zadovoljstvo? – Izvršeni zadatak.

Najveća snaga? – Vjera.

Najpotrebnije osobe? – Svećenici.

Najljepše na svijetu? – Ljubav.

Razgovor s svetom Majkom Terezijom

Dobar dan.

– Dobar dan. Izvoli.

Nakon ovih kratkih pitanja i odgovora, ipak bih se usudio zamoliti te za neka objašnjenja.

– Ne znam hoćeš li biti zadovoljan. Znaš da ne raspredam dugo ni o čemu, nego da ono što shvaćam kao Božji dar i volju jednostavno pretvorim u djelo.  A djela su dozrijevala u molitvi, molitva ih je pratila.

Želiš možda reći da bi inače bilo više dobrih djela u svijetu, da je više molitve?

– Dobro si zaključio.

Susretao sam tvoje sestre na ulici. Mole krunicu idući siromasima…

– Eto vidiš, kako molitvom prate svoje djelo. Osim toga, baš nas krunica održava sabranima i usred vreve. Usredotočuje nas na spasenjska djela Božja da i naša djela po Bogu i Mariji budu radost drugima.

Zar baš krunica?

– Baš krunica. Usudila bih se reći ovo: kao što je Euharistija izvor i vrhunac kršćanske duhovnosti, tako je i krunica početak i vrhunac kršćanske molitve. Krunica pomaže i onima koji tek počinju, ali i onima koji nastavljaju molitveni hod, no jednako je tak baš krunica na vrhuncu kontemplacije.

To je zapravo zanimljivo. Ljudi koji su više okrenuti k Bogu, ljepše se i toplije okreću svojim bližnjima.

– Dobro si rekao da je to zanimljivo, premda se mnogima Bog čini nezanimljiv. A On nas zapravo svagdje svojom blizinom i svojim svjetlom, napokon i svojim pogledom jedni pravo usmjerava i u onome što se tiče nas samih i u onome što se tiče drugih.  I kad se ljudi žale da nema potrebnoga svjetla i topline jer su okrenuti vlastitoj tami i hladnoći, dobro je da postoje oni koji se napajaju na pravom izvoru. Sv. Ivan veli da su ljudi više ljubili tamu, nego svjetlo. Ali malo svjetla svojim molitvama, svojim djelovanjem unose moje sestre u život ovoga svijeta.

-Mnogi im se dive, ali nikako da učine nešto slično.

– Ne moraju baš doći k nama, ali mogu učiniti i čine nešto slično prema svojim najbližima kad su u nevolji. Ima, doduše, i mnogo loših primjera ostavljenosti starijih i nemoćnih za koje se brinu njihovi najbliži, ali zato smo mi tu da priskočimo.

Ima i drugih teških slučajeva i bolesti i siromaštva, a čak se ni društvena zajednica ne skrbi dovoljno.

– To je točno. Pa i Isus se rekao da ćete siromaha vazda imati. Priskočiti nekomu u pomoć u potrebi – to je naša zadaća sukladno s našim mogućnostima. No najčešće ljudima nedostaje topla riječ, lijep pogled. Stoga se trudimo da ljude promatramo Božjim očima i talente i darove koje nam je dao da ih iskoristimo upravo za to da ljudi mogu preko nas doživjeti i Božju blizinu.

Nije li to tvoje djelovanje i djelovanje tvojih sestara kao neka kritika onih koji su na vlasti?

– Ako oni koji se bave politikom, a to je briga za opće dobro svih, ne uspijevaju učiniti ono što bi morali, onda se i naše djelovanje može shvatiti i kao kritika. Ali mi nismo zato tu.

Mnogi se dive tom vašem djelu, a ipak ne prestaju prigovarati Crkvi kako je bogata i kako bi Crkva morala više poraditi na tome da pomogne siromasima.

– Obično kritiziraju oni koji su nezadovoljni sa samima sobom. Oni također dobro znaju što bi drugi imali raditi, a pogotovu Crkva. Takvi jedva da će prstom maknuti da bi ublažili nečiju bijedu. A kad to i učine, onda se o njima mora pisati, stavljaju to na sva zvona. Ajde, recimo, da Crkva sve svoje proda, što bi bilo? Riješio bi se problem samo jednokratno i za samo mali broj ljudi. Oni koji Crkvu optužuju prvi bi se zapravo htjeli obogatiti njezinim ‘bogatstvom’ i to ne zato da se pomogne sirotinji, nego da oni imaju što više za uživanje. Tko u svojim dužnostima ne nalazi radosti, taj pribjegava kritici svega i svih.

Živimo u eri globalizacije. Vidim da se tvojih sestara to dobro osjeća.

– Točno. Pogledaj samo kako sestre iz različitih naroda rade zdušno na svim stranama svijeta, gdje god je čovjek u nevolji. One gledaju čovjeka koji je odraz slike Kristove. Zato sam i rekla neko tko je primijetio što radim bolesnicima, da on to ne bi radio ni za tisuću dolara, da ne bih ni ja, kao ni moje sestre. Ali za ljubav prema Kristu mi spremno dajemo svoje snage za potrebite.

Vi svojom predanošću u ovaj svijet unosite bogatstvo Kristove ljubavi.

– Ne samo mi. Ali pokušavamo bogatstva te ljubavi razbuditi i u drugima. U svakoga je od nas Bog stavio polog svoje ljubavi, samo što mnogi u zaljubljenosti u sebe tomu bogatstvu ne daju doći do riječi i tako ostaju jadni, siromašni osakaćeni. I takvima bismo htjeli priopćiti da se dignu iz svojega siromaštva i iskoriste Božje bogatstvo koje je u njima, i to tako da postupaju upravo kao Bog: On je samo davanje, pa i naš je životni smisao u neprestanom davanju i trošenju za druge. Tko god se vrti oko sebe, taj jedva da zna što je prava radost, a Bog nas je stvorio za radost. Prikratiti se te radosti davanja usrećujući druge, znači doista skapavati u siromaštvu unatoč mnogome materijalnom bogatstvu. Ljudi se u svojoj uskogrudnosti tako lako odriču blaženstva i sreće o kojoj govori sv. Pavao u Djelima apostolskim, da je, naime, blaženije davati nego primati. Premda te Isusove riječi nisu navedene u Evanđelju, sveti se Pavao ipak poziva na to da ih je Isus izrekao, što uostalom i jest posve u Isusovu duhu. Sve je dao za nas. I u tome i jest njegova sreća što je nama priskrbio sreću Božjega života. Svako davanje, svaka velikodušnost samo je blijeda slika Božje rasipnosti. Svoju je pak rasipnost djelomično stavio u naše ruke. I ako njegove darove sebično zadržavamo za sebe, očito je da ne gledamo ispravno ni na svoje ni na dostojanstvo drugih.

Potrebna je tu velika vjera, a nemaju je svi.

– Ne bih htjela zalaziti u duboka pitanja, no jednostavno ipak želim reći da svatko ima neku vjeru, nešto što mu osmišljava život. Pa i oni koji se danas vole nazivati agnosticima, jer više nije moderno biti ateistom. Agnostik je uvjeren  u to da ništa nije sigurno, osim onoga što se vidi, čuje… A ipak veliku vjeru svakodnevno poklanja mnogočemu što nije niti vidio niti čuo. Zapravo kome najlakše povjerujemo, ako ne onima koje volimo i koji nas vole. Pogledaj djecu. Stoga je i naša vjera zapravo vjera u Onoga koji nas voli i koji nam je to na tisuću načina priopćio i još nam priopćava. Naša je vjera zapravo vjera u ljubav, ako hoćeš, u Ljubav, jer Bog je ljubav. Sve ostalo proizlazi iz te jednostavne i uzvišene stvarnosti koja nas obuhvaća. Mnogi ili ne mogu ili ih nitko nije uputio u to kako se otvoriti toj stvarnosti, ili su si pak sami zakrčili put.

Kako?

– Najčešće praveći božanstvo od samih sebe zaboravljajući da su i talenti i sposobnosti uma, srca, ekonomske spretnosti ponajprije Božji dar. U toj usredotočenosti na darove zaboravljaju na Darovatelja, pa onda sebi pripisuju ono što je Božje. Zato traže nadomjestak za Boga bilo u sjetilnim užicima, bilo u novcu i bogatstvu. Tako si samo kompliciraju život. Onda dolaze različiti problemi, pa se umjesto svećenika i Božjega oproštenja traže izmotavanja i samoopravdanja bilo u psihologiji bilo u nekim drugim religijama. I tu se događa okretnje stvari: mjesto da sebe priznaju slikom Božjom i ostvaruju je i potvrđuju, oni, zanijekavši je u sebi, traže i prave nekoga boga koji će odgovarati njihovoj slici pa se može reći da oni stvaraju boga na svoju sliku i priliku. Opasno je onda je i tu svoju ‘vjeru’ izjednačuju s našom i sve ono loše kamo ih njihova ‘vjera’ vodi i što iz nje proistječe, onda pripisuju i nama.

A što ti onda na to veliš?

– Nemam što reći. Oni sami uviđaju da djela doista proizlaze iz vjere. I u njih i u mene. Dokazivati drukčije nema smisla. Pa kad ionako ne vjeruju drugo nego samo ono što vide, nek onda gledaju.

Koga?

– Moje sestre, ali i ne samo njih, nego i mnoge druge koji na svojim mjestima jednako djeluju. Ni one ne bi mogle tako djelovati, da nisu prožete dubokom vjerom, istinskom povezanošću s Isusom koji nas je tako ljubio da je sve dao, i život na križu. Što je pak najčudnije, on od nas očekuje usluge u siromašnima i bolesnima. Mi, dakle, možemo njemu darovati svoj život dajući se drugima. Zato se osjećamo počašćenima i sretnima. Sam je rekao da se njemu učini ono što se učini drugima. Tom se ljubavlju pripravlja pravo mjesto, gdje sam sada ja.

Hvala ti od srca.

– Hvala i tebi, što sam ti mogla u nečemu poslužiti. (Izvor: časopois MI)