PAUL CLAUDEL: MOLITVA U KATEDRALI NOTRE DAME

Veliki francuski pisac Paul Claudel izgubio je u mladim godinama vjeru. Kao osamnaestogodišnjak našao se  za Božić 1886. u crkvi Notre Dame u Parizu upravo u vrijeme kad su se molile Vespere-Večernje pohvale i kad je zbor pjevao Marijin Magnificat. U tom trenutku doživio je prosvjetljenje, postao gorljivi katolik i cijeloga života pisao u katoličkom duhu. Stvorio književno djelo trajne vrijednosti. Bio član Francuske Akademije („društvo besmrtnika“), aktivan u katoličkoj obnovi u Francuskoj. O svojim iskustvima i bogoslužjima u pariškoj glavnoj crkvi Naše Gospe zabilježio je sljedeće:

„Sve sam nedjelje provodio u crkvi Notre-Dame i išao sam onamo i tjednom što češće mi je bilo moguće … sveta se drama preda mnom razvijala sa sjajem koji je nadilazio sva moja maštanja. Ah! Nije to više bio siromašni jezik pobožnih knjiga. To bijaše najdublja i najveličanstvenija poezija, najuzvišenije kretnje koje su se ikada povjerile ljudskim bićima. Prizor mise nije me mogao nikako zasititi i svaka se kretnja svećenika duboko ucijepila u moj duh i u moje srce. Moljenje Časoslova za pokojne kao i Božića, prizori dana Velikoga tjedna, uzvišeni pjevi Exulteta, uz koji mi se najopojniji akcenti Sofokla i Pindara čine dosadnim, sve me to prenapunjalo strahopočitanjem, veseljem, zahvalnošću, kajanjem i klanjanjem!“

(Paul Claudel prema tekstu Ivana Merza)