UZ 24. OBLJETNICU SMRTI PREDSJEDNIKA DR. FRANJE TUĐMANA: E, MOJ PREDSJEDNIČE! GLEDAO SAM UTAKMICU ŠIROKI- ZRINSKI, BOGU HVALA!

Jučer se navršila 24. obljetnica smrti prvoga hrvatskoga predsjednika, i državnika!, dr. Franje Tuđmana. Ispred groba te ispred više ili manje uspjelih statua ili poprsja položeni su vijenci i zapaljene svijeće. Političari su nešto govorili o njegovu „značaju“, a zapravo su htjeli nešto reći o njegovoj važnosti.

I sve je to dobro, ali je čovjeku koji imalo osjeća ovaj narod, ovu domovinu i ovu državu hrvatsku ostao gorak okus u ustima. Mediji su, koji jesu, o svemu izvijestili sterilno, a u večernjim tzv. prime-terminima nacionalne su televizije na svojim programima prikazivale koješta. Javna dalekovidnica na prvome programu prikazala je film „Kraljica“. Film je odličan, svaka čast! – tako se to radi!, ali je možda više nego oni trećerazredni filmovi na ostale dvije televizije s „nacionalnim“ (čije nacije, koje nacije?) koncesijama, izazvao gorak okus u mislima. A taj gorak okus dolazi od spoznaje da u trideset dvije godine neovisnosti – dobro ste pročitali: 32!, i u dvadeset četiri godine od Tuđmanove smrti mi nemamo pošten igrani film o sebi, o stvaranju svoje države i o čovjeku koji je sve to vodio i uspješno priveo kraju. I ne samo to! Mi nemamo ne samo pošten nego nikakav igrani film o bilo kojem važnom događaju iz svoje povijesti niti o bilo kojem velikanu od kneza Višeslava do danas, ako ne brojimo „Četverored“, koji je bunkeriran!? Trideset i dvije godine! I nitko se u svim hrvatskim vladama, nitko se od svih ravnatelja svega, svačega i ničega nije upitao zašto je to tako!? I mora li biti tako!? Da se makar koji od hrvatskih predsjednika, iako nema ovlasti, sjetio postaviti to pitanje, ne kao političko, nego kao moralno pitanje, pitanje o stanju nacije, o stanju našega duha…

Neka nitko ne kaže da nema novca. Ima ga izdašno, ali za što se taj novac hrvatskoga naroda daje? Daje se najvećim dijelom za filmove u kojemu ćeš naći svu bijedu ovoga svijeta, naći ćeš munjene tipove i degenerike, nesretne žene i silovatelje, ubojice,  psovače, bludnike svih vrsta, nasilnike, naći ćeš svađu, jal i razdor…, sve ćeš ružno i nakazno naći, ali nigdje svjetla, nigdje vedrine, nigdje ljepote…, nijedne svijetle točke za ponos, za radost, za dostojanstvo ove nacije i ove države? Zar je takav hrvatski narod? Zar samo takve ljude rađa ova naša zemlja, koliko ih još rađa…, dok i to ne prestane? Čovjek ne može ne upitati se ne samo što je s ljudima koji snimaju takve filmove…, kakvi su to ljudi, kakva su to bića, nego još više što je s ljudima koji im to omogućuju, ali ne može se ne upitati i što je s narodom koji to šutke trpi. Je li slijep, je li obnevidio ili su mu samo zavezane oči?

Žalostan, nakon pola sata prebacio sam program i umjesto „Kraljice“ pogledao završetak utakmice Široki – Zrinjski. Tu su makar imena bila hrvatska…

E, moj Predsjedniče!

Rafael Milić