UZ PROGLAŠENJE SVETIM KARDINALA J. HENRYJA NEWMANA

Ove nedjelje 13. listopada papa Franjo će u Vatikanu kanonizirati kardinala Newmana. Papa Lav XIII. ga je 1879. godine imenovao kardinalom, prepoznavši u njemu prvoborca svoga vlastitog programa, kojim je Crkvu htio pomiriti s kulturom. Časnim slugom je proglašen 1991. godine, a papa Ivan Pavao II. je u pismu prigodom 200-te obljetnice rođenja kardinala istaknuo želju za službenim i javnim proglašavanjem kardinala Newmana svetim. Papa Benedikt XVI. proglasio ga je blaženim 19. rujna 2010. Upoznajmo pobliže tog velikana:

**************

Bl. John Henry Newman rođen je 1801. godine u Londonu. Mladost je proživio u anglikanskom okruženju, studirajući najprije pravo, a zatim teologiju. U 23. godini svog života zaređen je za đakona Anglikanske crkve. U 44. godini života polaže katoličku vjeroispovijest i tako postaje najveći i najglasovitiji obraćenik Engleske u 19. stoljeću. Nakon toga, u dobi od 46. godina odlazi u Rim gdje biva zaređen za svećenika. Po povratku u Englesku osniva Oratorij Sv. Filipa Nerija, i to najprije u Birminghamu, a zatim i u Londonu. Na poziv irskih biskupa Newman odlazi u Dublin kao prvi rektor novoosnovanog Katoličkog sveučilišta. U tom razdoblju nastaje i njegova glasovita knjiga konferencija pod naslovom Ideja o sveučilištu.

Papa Lav XIII. ga 1879. godine imenuje kardinalom, prepoznavši u njemu prvoborca svoga vlastitog programa, kojim je Crkvu htio pomiriti s kulturom. Časnim slugom je proglašen 1991. godine, a papa Ivan Pavao II. je u pismu prigodom 200-te obljetnice rođenja kardinala istaknuo želju za službenim i javnim proglašavanjem kardinala Newmana svetim. Papa Benedikt XVI. proglasio ga je blaženim 19. rujna 2010.

“Svako je stoljeće slično ostalim,” govorio je Newman, ”ali ljudima koji u njemu žive ono izgleda gore od sviju razdoblja koja su mu prethodila… Stvar Isusa Krista uvijek je u agoniji kao da je pitanje samo da li će propasti danas ili sutra.”

„Usred svojega životnog puta, nakon petnaest godina proučavanja, on se uvjerio da se istina evanđelja, određena da prožme čitavu povijest preobrazbom kultura i epoha, morala precizirati i “razviti”, kako je on to govorio, poput svakog živog bića. Uvidio je da os Kristove misli prolazi kroz Katoličku Crkvu.“, piše o Newmanu Jean Guitton.

Bl. Henry Newman je živio potpuno se prepuštajući i posvećujući Bogu. Stoga ga je celibat privlačio još i dok je živio u Anglikanskoj crkvi koja takvu praksu nije nimalo cijenila, niti pak preporučavala. No, upravo su se potpuno posvećenje svih njegovih snaga i čitavog njegova života Bogu – svjesno propuštanje svake svjetovne ambicije, čvrsta odlučnost i čistoća srca kojom se predao Bogu – tako duboko dojmili protestantske Engleske. Newman je za svoje suzemljake bio svjedok, jedinstveno uvjerljiv svjedok Božjega svijeta. To je vidljivo iz načina na koji se Engleska od njega oprostila u času njegove smrti. Kada god su kultura ili pak umna izvrsnost pokazale sklonost iskriviti istinsku vjeru, Newman bi hitro prepoznao takvo iskrivljenje i revno branio istinsku vjeru, odbacujući pritom svaku njenu krivotvorinu.

Bilo bi potpuno razumljivo da jedna tako duboko religiozna osobnost, koja je se u potpunosti bila posvetila Kraljevstvu Božjemu, ne bi imala „sluha“ za ograničenu ovozemaljsku vrijednost bilo kojega ljudskoga djela. Drugim riječima, bilo bi razumljivo da je Newman postao zelotom poput Savonarole. No, to nije bio slučaj: u svom srcu, koje je u cijelosti pripadalo Bogu, imao je mjesta i za veliko dobro šire intelektualne kulture. Ovaj prorok, koji je prozivao svjetovnost s propovjedaonice crkve sv. Marije Djevice u Oksfordu i koji je englesku anglikansku crkvu pozvao na pokajanje, isti je onaj veliki kršćanski humanist koji je napisao Zamisao univerzalnosti (svekolikosti).

Zamjetan je znak Newmanove širine taj što, prema njegovu mišljenju, nije dovoljno vjerovati u ono što je po sebi istinito. Vjernik, naime, doktrinarnu istinu treba prihvatiti predodžbeno i iskustveno; drugim riječima – stvarno, a ne samo načelno.

Za Newmana istinska intelektualna kultura nije drugo doli stanovita širina i ravnoteža uma, stanovito viđenje cjelokupnosti, sposobnost prenijeti “sliku čitavoga tijela na svaki pojedini ud.” Imati ispravno formiran i informiran um jest jednostavno imati u svom intelektualnom životu praksu onog i onakvog razumijevanja što ga je Newman posjedovao na svim razinama svoga bića. Newman je jako cijenio takvu intelektualnu formaciju i gorljivo o njoj pisao. Smatrao ju je čak i nasušnom potrebom. Zbunio je i neke od vlastite subraće u svojemu oratoriju sv. Filipa Nerija odbivši izjaviti kako je intelektualna formacija tek sredstvo moralnog napretka. Ustrajao je, naime, na tome kako ona predstavlja dobro sama po sebi.

No, Newman nije samo u sebi spojio radikalno kršćanstvo i kršćanski humanizam. Redovito je isticao kako duboko žali što te dvije stvari prečesto stoje jedna drugoj na putu. U jednoj je čuvenoj propovjedi rekao: „Smatram, dakle, kako u tome leži cilj što ga Sveta Stolica želi postići uspostavljanjem sveučilištâ: ponovno sjediniti ono što je Bog u početku združio, a ljudi kasnije rastavili… Želim uništiti tu različitost središtâ, koja sve dovodi u pomutnju stvarajući suprotstavljenost utjecajâ. Želim da ista mjesta i iste osobe istovremeno budu i filozofski govornici i hramovi pobožnosti… Želim da laik-intelektualac bude redovnik i da pobožni službenik Crkve bude intelektualac.“

Koliko li je Crkva samo bogatija zahvaljujući činjenici što i sâm Newman nije bio samo duboko pobožan, već ujedno i iznimno inteligentan, široka obrazovanja i uravnoteženih prosudbi. (L)

Uz naš tekst dr. fra Tomislav Pervan preporučuje pogledati;