Mi odgovaramo

EXEGI MONUMENTUM

A što Hrvatska ima? Što primjerice jedan japanski turist može ponijeti kao trajnu sliku koja će ga sjećati na Hrvatsku?

Na ovim je stranicama više puta progovoreno o potrebi identificiranja, ustanovljivanja i promicanja čvrstih oslonaca hrvatskoga nacionalnog identiteta, odnosno onih vrjednota hrvatske kulturno-povijesne baštine – „differentia croatica“ – po kojima sami sebe prepoznajemo i po kojima nas drugi prepoznaju kao povijesni narod. Ništa više, ali ni ništa manje od onoga što širom svijeta imaju nacije koje drže do sebe, pa i one kojima provjerljiva povijest seže unazad jedva malo više od sto ili dvjesta godina, ali koje imaju monumentalne spomenike podignute u čast domovini i prvacima njezine političke, vojne ili kulturne povijesti.

Nikola Zrinski Sigetski, Franjo Tuđman…

A što Hrvatska ima? Što primjerice jedan japanski turist može ponijeti kao trajnu sliku koja će ga sjećati na Hrvatsku? Lijepo je što će fotografirati našu zagrebačku prvostolnicu, Dubrovnik, Trogir, pulsku arenu, Zrinjevac… Upravo će tu možda upitati tko je bio čovjek po kojemu je trg nazvan, pa će se, kad mu objasnimo, zacijelo začuditi zašto nema spomenika? To više što je možda čuo, pa i zapjevao „U boj, U boj“ iz slavne Zajčeve opere – naime, japanski zborovi, i to na hrvatskom!, rado pjevaju tu čuvenu ariju jer cijene junaštvo našega velikoga vojskovođe –  ali spomenika Zrinskomu neće naći. I dok su Mađari podigli monument u Sigetu u spomen velikoj bitki, mi smo (za)ostali samo na imenu trga. I, eto, iako nijedan naš junak nije većma i s više divljenja od „Hrvatskoga Leonide“ opjevan – od Brne Karnarutića, Kačića, Petra Zrinskoga, Vitezovića, do Velimira Gaja, Ivan Dežmana, Matije Bana, Krste Pavletića… –  ni nakon sto pedeset godina od odluke da mu se podigne spomenik u Zagrebu spomenika još nema! Lijepo je da ga imaju Konjščina i Čakovec, ali što vrijedi kad ga Zagreb nema!? Eno samo slike Hinka Brodjovina, koju je Čikoš-Sesija obnovio, tamo na uglu Zrinskoga trga u vitrini kod ljekarne, koja nas tužno podsjeća na taj dug. Pa ako spomenik nije bilo moguće  ostvariti na jubilejske obljetnice sigetske bitke 1866, 1916. i 1966, treba li da tako bude i danas, kada imamo svoju, hrvatsku državu?

Nažalost, Zrinski je samo jedan primjer našega nemara. Još je bolnije pitanje: ima li opravdanja što prvi hrvatski predsjednik dr. Franjo Tuđman nema spomenik u glavnome gradu? Kakve to veze ima s ideologijom? Zar je samostalna Hrvatska, koja je, evo, sada i članica Europske unije, za „jedne“, a za „druge“ nije? Zar je Zagreb najgori u iskazivanju počasti najzaslužnijemu čovjeku za hrvatsku slobodu i neovisnost? Toliki gradovi i gradići u Hrvatskoj iskazali su Tuđmanu počast nazivima trgova i ulica u centru i podizanjem spomenika. Nije li vrijeme da i Zagreb taj dug na pravi način ispuni?

Spomenik Domovini

Nažalost, uza ova dva ponajteža propusta prema zaslužnim osobama, hrvatski narod ni do danas nema prikladan spomenik u Zagrebu koji bi bio apoteoza njegova slobodoljublja, oda njegovoj domovini. Pokojni predsjednik Tuđman ustanovio je „Oltar Domovine“ na Medvedgradu. Pa iako u praktičnom, a ni u povijesnom smislu spomenik nije bio na najprikladnijem mjestu, nije ga trebalo naprasito „ukidati“, to više što je umjetničko rješenje koje je dao kipar Kuzma Kovačić vrlo lijepo: na kamenim kockama isklesani su hrvatski motivi iz vremena kneza Branimira, te stihovi hrvatske himne. Oko spomenika položene su staklene plave i bijele “kapi”; kameni blokovi skulpture izgrađeni su od kamena iz svih hrvatskih županija, a  u sredini se nalazi “vječna vatra”.

Zacijelo osjetivši da je učinjena pogrješka, već je Vlada Ivice Račana donijela godine 2001. „Odluku“ da se u Zagrebu izgradi „Spomenik Domovini“.  Osnovano je povjerenstvo za izgradnju, kojoj je predsjedao premijer, ali ništa nije učinjeno. Nakon promjene Vlade, donesena je 2006. godine nova „Odluka“ o gradnji spomenika  na Trgu Stjepana Radića, osnovano je novo povjerenstvo, na čelu kojega je bio premijer dr. Ivo Sanader.

„Odluka“ nažalost ni do danas nije provedena. Ali nije ni povučena!

Provedimo „Odluku“!

Vrijeme je da se ta odluka provede. Što manje povjerenstvo koje će o tome odlučivati bude, ona će se prije provesti. Ovo nije mjesto gdje se stvar može naširoko razlagati i gdje se imaju raspravljati moguća rješenja niti je pisac ovoga teksta za to kompetentan. Ipak ćemo si dopustiti reći da bi najbrže i najbolje bilo da se izvorna zamisao – „Oltar Domovine“ – interpolira na spomenuti trg, koji predstavlja sastavnicu staroga i novoga Zagreba, a slikovito je spoj povijesne i buduće Hrvatske i  nalazi se na potezu kojim svaki strani državnik dolazi u Hrvatsku i gdje može iskazati počast. Vrlo lijepo mogao bi se uz Kovačićeve suze još dodati natpis iz Gundulićeve Dubravke „O lijepa, o draga, o slatka slobodo“, koji je apoteoza i kvintesencija našeg povijesnog pregaranja u borbi za slobodu. Tim rješenjem sačuvala bi se izvorna zamisao prvoga hrvatskog predsjednika dr. Franje Tuđmana, pokazalo poštovanje i prema njegovoj ljubavi za Hrvatsku. A hrvatski narod dobio bi napokon središnje mjesto na kojemu bi u svečanim prigodama, ali u važnim trenucima svoga života mogao iskazivati svoju ljubav prema domovini i svoju privrženost slobodi.

Uvijek će biti onih koji će naći razloga da se ništa ne učini zbog ovog ili onog razloga. Pogotovo je sada, u krizi, očekivati da se postavi pitanje troškova i novca. No samo onaj tko ništa ne razumije, samo bi takav mogao nijekati potrebu da se napokon podignu spomenici najzaslužnijima za njegovu slobodu i samoj Slobodnoj Domovini. A narod bi, uvjereni smo, golemom većinom takvu odluku oduševljeno prihvatio i koliko je god potrebno, i materijalno podupro.

Exegi monumentum aere perennius…

 

Piše: Dr. sc. Vladimir Lončarević

Zanima nas Tvoje mišljenje!