S Kristom u novi dan

TRLA BABA LAN DA JOJ PROĐE DAN! -ONO USTRAŠENO I ONO KONTAMINIRANO PREUZIMA VLAST…-PRIMJER ZA ISPIT SAVJESTI : FIDUCIA SUPPLICANS!

 

Katolička stvar u nas ne stoji dakle najbolje, ali katolici ne bi trebali glavinjati ni zdvajati. Ako je naša zadaća, kako najviši crkveni autoriteti već desetljećima podsjećaju, reevangelizacija nekoć kršćanskih naroda, pa tako i hrvatskoga, onda se tom poslu mora pristupiti s mnogo srca, ali i s mnogo razbora. Nažalost, snage se rasipaju na sve i svašta – npr. Fiducia supplicans!!! Mi, oni laici “ispod kora” ratujemo, umjesto s vlastitim slabostima , s nekim virtualnim nebulozama … Bože sačuvaj! Umjesto da prakticiramo sedam sakramenata i da nas na to potiču-eto samo defetizma i destrukcije!

+++++++

Crkva je danas u ne maloj mjeri izgubila ulogu graditeljice narodnog identiteta i društvenog autoriteta. Događa se češće nego bi trebalo da se odgovori na važna društvena pitanja propuštaju pravodobno formulirati i artikulirati u javnoj sferi kada to nedvojbeno traži sam moralni i socijalni nauk Crkve radi općeg i pojedinačnog dobra.

Uzroci tomu mogu se dakako tražiti u činjenici da Crkva danas djeluje u bitno promijenjenim prilikama nego prije dva, tri i više desetljeća. Hrvatski narod ostvario je svoju državu, a političke strukture preuzele su u punoj mjeri ne samo političke ingerencije nego i velik dio kulturnih, socijalnih i drugih kompetencija što ih je silom prilika stoljećima imala Crkva. No, umjesto da to Crkvi omogući da organizira i osposobi duhovne snage koje će kapilarno promrežiti društveni život i pomoći nužnoj moralnoj i socijalnoj obnovi hrvatskoga društva, teško izranjena komunističkim nasljeđem i ratom, Crkva kao da se pomalo povlači u neku „splendid isolation“. Istina je da Crkvi treba mir za unutarnju refleksiju i obnovu, istina je i to da je liberalni mentalitet snažno proteklih godina optuživao Crkvu za evanđeosku nedosljednost i upletanje u politiku, istina je i da se odjeci raznih afera reflektiraju i na našu Crkvu, rađajući bojazan od optužaba i konfrontacije s često agresivnim promicateljima liberalnog mentaliteta. No istina je i to da se u demokraciji Crkva nije organizirala onako kako je to uspijevala u mnogo težim vremenima.

Razlozi tomu su mnogi, ali dva možemo držati bitnim: nisu određeni prioriteti djelovanja u demokratskom društvu, pa se snage rasipaju na sve i svašta – npr. Fiducia supplicans, i drugo, što je s time povezano, nisu razvijene strukture preko kojih bi i iz kojih bi katolici, kao dio pluralnog društva, mogli utjecati na poluge društvenog života.

Jednostavno, bavimo se nebitnim…trla baba lan da joj prođe dan! -ono ustrašeno i ono jadno preuzima vlast… a nije baš tako: savjest peče i one koji o tome stručno ništa ne znaju! Buni se Priroda! Evo primjera za pamćenje nama koji živimo i onima koji će doći: 

Vlč. Odilon: Na katoličkom sveučilištu u SAD-u opomenuli su me jer sam rekao da samo žene mogu biti trudne

Jedan od uzroka tome je propust da se planski pristupi organiziranju katoličkog laikata, poglavito njegove inteligencije (koje kao da nema unatoč stotinama diplomiranih teologa, magistara i doktora!). Taj posao ne može se obaviti bez autoriteta najviših službenika Crkve, koji imaju ovlast ne samo podržati nego i utemeljiti forume koji će biti kompetentni raspraviti urgentna narodna pitanja, dijagnosticirati rane i predložiti lijekove te anticipirati nade i teškoće što ih donosi budućnost.

Valja primijetiti da tradicionalna šutnja Vijeća za laike nipošto ne pridonosi poboljšanju prilika. Katoličke udruge odnosno „privatna“ društva u Crkvi nisu se iskazala u smislu društveno relevantnih promicateljica katoličkih moralno-socijalnih načela i duhovnih vrjednota; nisu se, unatoč svemu entuzijazmu, pokazala doraslima u nadmetanju s liberalnim „civilnim društvom“, prije svega zato što se nisu uspjele povezati i uskladiti u bitnim ciljevima djelovanja, katkad, treba to otvoreno reći, gubeći energiju i na međusobno nadmetanje za naklonost župnika ili biskupa.

U isto vrijeme primjećuje se stalan otklon od ideje osnivanja suvremene inačice Katoličke akcije. Bojazan od toga olovni je uteg koji nas sputava poletjeti više. No za javni rad potrebno je „javno društvo“, onako kako ga predviđa kan. 301. zakonika kanonskog prava, imajući na umu primjer Katoličke akcije, koja je, unatoč teškoćama u svom razvoju, odigrala izvanredno pozitivnu ulogu u društvima zapadnokršćanskog civilizacijskoga kruga. Njezina organiziranost i uspjesi nisu natkriljeni do danas, prije svega zbog jednostavne činjenice da je njezin društveni aktivitet počivao na organiziranju inteligencije u evangelizaciji te na bratskoj povezanosti između laika, svećenika i biskupa, uz poštovanje kompetencija i autoriteta, ali bez suvišnih distanciranosti među njima.

Katolička stvar u nas ne stoji dakle najbolje, ali katolici ne bi trebali glavinjati ni zdvajati. Ako je naša zadaća, kako najviši crkveni autoriteti već desetljećima podsjećaju, reevangelizacija nekoć kršćanskih naroda, pa tako i hrvatskoga, onda se tom poslu mora pristupiti s mnogo srca, ali i s mnogo razbora. A to predmnijeva novu organizaciju katoličke akcije, koja će, kako god se zvala, jače prožeti društveno tkivo evanđeoskim vrijednostima.   ®

Zanima nas Tvoje mišljenje!