Mi odgovaramo

SVAKA JE NEPRILIKA PRILIKA!

Katolička crkva u Hrvata u cjelini gledano danas nije mentalno, psihološki i organizacijski dorasla efikasno djelovati u okolnostima nominalno većinske, a stvarno manjinske pozicije i u okolnostima kada agresivni sekularizam i laicizam žele ponovno vjeru svesti na savim privatnu odnosno osobnu stvar svakog člana društva.

Naš prvi mentalni problem je nepoznavanje kršćanske vjere i biti Crkve: tko je dakle Krist, što je kršćanstvo, koja je temeljna uloga Crkve? Psihološki, većina kršćana živi u ozračju potpune ravnodušnosti prema svojoj vjeri, koju shvaćaju “prigodno” i “navijački” – u identifikaciji s nacionalnim, zavičajnim, obiteljskim i čak klupskim predznacima – a ne mali broj je i uplašen i osjeća se bespomoćan u okružju koje pogoduje širenju stvarnog materijalizma, koji prezire kršćansku duhovnost i vrijednosti. Na kraju, Crkva organizacijski, osim individulano preko ponekog izgrađenog vjernika, nema praktično nikakav utjecaj na društvena zbivanja: protivnom, bi li u istinski kršćanski većinskom društvu bilo toliko korupcije, nepravednih presuda, kriminala uopće, pobačaja, rastava brakova, nasilja, psovki itd.? Nažalost, moralno više nego zabrinjavajuće stanje i uvelike je posljedica nepripremljenosti katolika, da, u cjelini govoreći, takvo stanje predvide i spriječe ili bar osjetno umanje.

Ipak, svaka je neprilika prilika. Ovo je prigoda da posvjedočimo ono što jesmo: kršćani (Krist-jani, drugi Krist) – da očitujemo “zašto ne možemo zanijekati da smo ‘kršćani'”, da očitujemo da smo ne samo kršćani katolici nego i katolici kršćani. Mi dakle, statistički kršćani katolici, bitan smo i u svemu odgovoran dio hrvatskoga društva upravo kao katolici kršćani. Zato odbaciti društvo u kojemu živimo (ljude s kojima živimo), izolirati se od njega (od njih) bilo bi licemjerno. Umjesto izolacije i povlačenja u sebe – što žarko priželjkuje agresivni sekularizam – naše je biti kvasac i svjetlo, grad na gori.

Nema sumnje da tomu koraku prethodi izgradnja kršćanske identifikacije i legitimacije: zašto sam kršćanin i što to znači, jesam li kao katolik zaista kršćanin – temeljno je pitanje na koje nam valja odgovoriti. Drugo je pitanje: što znači biti katolik u hrvatskom društvu i u hrvatskom narodu – jer to, osim općih, nosi i neke posebne odgovornosti. Treće je pitanje: što kao katolik značim i trebam značiti u Crkvi i svojoj životnoj sredini?

Tu više ne pomaže nikakvo naslijeđeno kršćanstvo, tradicija, običaji. Potrebno je obraćenje. To nije lako, ali je moguće. To je početak našega prementaliziranja odnosno kršćanskoga rementaliziranja; to je početak odbacivanja mlakosti i ravnodušnosti; to je početak novih crkvenih organiziranih pothvata. To je početak apologije za naše vrijeme. ®

1 Comment

  1. Nema svjedočenja vjere! Vjera osim osobne ima i društvenu dimenziju. To danas u Hrvatskoj nije vidljivo. Pokazuje to, primjerice, i glasanje “demokršćana” u Saboru. Gilbert Chesterton je rekao da nitko ne posjeduje vjeru samo za sebe, kao što ne posjeduje ni sunce. Ljudski pošten i kršćanski orijentiran čovjek preživljen. Živimo u vremenu banalnog nihilizma na koji vjernici uopće ne reagiraju. nije vjera, samo, pohađanje redovito svetih misa. To je samo jedan aspekt vjere. inertnost nije krepost i to nema veze s uzmicanjem. Koji god bio izgovor za vjerničko povlačenje, ne može biti prihvatljiv Bogu i ne pridonosi kršćanskoj svetosti. Pasivnost nije vjera!

Zanima nas Tvoje mišljenje!