DR. FRA TOMISLAV PERVAN: SVEPRISUTNO OKO INTERNETA I BOŽJE SVEZNANJE

Piše: dr. fra Tomislav Pervan

Ponekad se preplašimo kad čitamo što nam sve rade tajne službe, koje sve podatke o nama prikupljaju, sabiru, od običnih telefonskih razgovora, preko interneta, Googlea ili Facebooka. Drskost s kojom žele nadgledati sve, prikupljanje svih mogućih podataka o pojedincu, bez njegova znanja, može se tumačiti i kao pokušaj da ljudi žele imati Božje sveznanje, jedan od Božjih atributa, te onda s tim znanjem prema potrebi raspolagati ili ga zlo-upotrebljavati. Iz poznatoga žele zaključiti na ono što slijedi, ili bi moglo uslijediti. Vrijedi to napose za tajne terorističke udruge koje se rađaju i gnijezde diljem svijeta te postaju svjetskom ugrozom. Eric Schmidt, jedan od glavnih ljudi u Googleu, izrekao je i napisao je posve otvoreno: Znamo gdje se nalaziš. Znamo, gdje si bio. Možemo više-manje znati i što upravo sada misliš ili namjeravaš. Pohranjivanje delikatnih podataka o pojedincima negdje u nekim spremnicima moglo bi se izjednačiti s uzurpacijom Božjega pogleda, Božjega oka koje sve vidi. I ne znamo u što se u konačnici upuštamo kad o sebi dajemo podatke pod onim magičnim user – korisnik. Činimo to nerijetko bez velika promišljanja. Ali to sveprisutno oko interneta – ne znaš gdje mu je centar, tko njime ravna, gdje se podatci slijevaju i pospremaju. Danas je popularan način pospremanja in cloud – negdje u oblacima (iCloud), što je sekularni derivat Božjega pamćenja, sjećanja. Boga koji ništa ne zaboravlja. Novi je to oblik Božje providnosti koja sve predviđa. Djeca i ne znaju što čine kad olako unose podatke o sebi u računalo. Sve se negdje pamti, sve je zabilježeno, makar mi tisuću puta upotrijebili komandu delete.

Snovi i maštanja internetske zajednice

Ako smo se prije u ime slobode i neovisnosti oštro bunili protiv Božjega sveznanja, Božjega oka koje sve vidi, kojemu se ništa skriti ne da, s ništa manje žara i žestine bunimo se danas protiv monopoliziranja podataka sa strane internetskih giganata i špijunskih mreža. Svi snovi i maštanja internetske zajednice glede bezgranične komunikacije i demokratizacije životnih odnosa rasplinuli su se kao snovi. Svi govore o povrjedi privatnosti, digitalnoj ugrozi i vrijeđanju, svijetom kruži avet svekolikoga, posvemašnjega nadzora.

Za razliku od ovoga tehnološkoga nadzora u teologiji se trajno tematski promišljao odnos između Božjega sveznanja i čovjekove slobode. Naglašavalo se od samoga početka da je Bog duh, da je bestjelesan, duhovan, da nije vezan uz mjesto i prostor, da je posvudašnji. Teološki topos o Božjoj sveprisutnosti zgušnjava se u slici oka koje sve vidi. Psalmist veli: Gospodin motri s nebesa. Gleda sve sinove čovječje (Ps 33,13). Ali za molitelja, za biblijskoga pobožnika, nije to kontrolno oko ili nadzorna kamera koja je ugroza čovjekove slobode, nego utjeha i životna pratnja. Oko je Gospodnje nad onima koji ga se boje. Nad onima koji se uzdaju u milost njegovu (Ps 33,18). Ili pak na drugom mjestu, krajnje utješno: Učit ću te, put ti kazati kojim ti je ići; svjetovat ću te, oko će moje bdjeti nad tobom (Ps 32,8). Može li biti veće utjehe od te za čovjeka koji živi u svagdanjem strahu od nepoznatih sila, špijuniranja i ugroza?

Biti viđen, zapažen…

Pouzdanje i povjerenje u Božje sveznanje ima svoj najzgusnutiji izričaj u Psalmu 139.: Gospodine, proničeš me svega i poznaješ. Ti znadeš kad sjednem i kada ustajem… Sprijeda i otraga ti me obuhvaćaš, ruku si svoju stavio na mene. Znanje to odveć mi je čudesno, previsoko da bih ga dokučiti mogao. U čovjeku postoji nutarnji nagon biti viđen, zapažen, razvijati se normalno kao osoba pod nečijim okom i pogledom: majke, oca, brata, bližnjih. I ta antropološka temeljna potreba prenosi se ovdje na samoga Boga. Bog nije izvor straha, nego molitelj doživljava Božju prisutnost u svome životu kao životnu pomoć, kao sigurnost na životnom putu, kao pratnju koja mu ulijeva sigurnost i daje čvrstinu, životni oslonac. On se ne boji Božjega oka ni pogleda. Na njemu Božje oko počiva, i to mu je dosta. Njemu nije do tuđega mišljenja ili tuđega priznanja. Nije ovisan što će drugi reći. On je viđen, on je pogledan, on se ne treba nikomu sviđati, ne treba zasluživati ničiju naklonost. Kad je molitelj ugrožen? Kad skrene s pravoga puta. Kad se od Boga odvrati. Stoga i završni usklik, usrdna molitva: Pronikni me, Bože, svega i srce mi upoznaj… pogledaj, ne idem li putem pogubnim – stoga me povedi putem vječnim, putem koji vodi u vječni život (r. 24).

Kad u životu ne ‘štima’? Kad se čovjek otme Božjem pogledu, kad izgubi povjerenje u Boga. Adame, gdje si? – pita Bog čovjeka kad je vidio da je s Adamom pošlo nizbrdo, krivim putem. Za grješnika to oko postaje krajnje neugodno, postaje zrcalom vlastitih promašaja i grijeha, slabosti i padova – postaje zrcalom (a to je glas savjesti) od kojega bi se čovjek najradije daleko sakrio i uklonio. Odvrati lice svoje od grijeha mojih, moli David u psalmu Miserere, ali i molitva: Ne odbaci me od lica svojega (Ps 51,13) na istom mjestu i istom slijedu kajanja i misli.

Bog poznaje tajne namisli čovjekova srca

Božje nama okrenuto i naklono lice znamen je da Bog ima udjela u životnom putu svoga stvorenja, da to Božje oko vidi podjednako i dobro i zlo. To je oko nepodmitljivo, ništa mu se ne da skriti. Poslanica Hebrejima veli: Sve je golo i razgoljeno očima Onoga komu nam je polagati račun (4,13). Božje oko jest pratnja i zaštita, ali isto tako i sudište i konačni ispit vjernosti. To je trajna tematika u povijesti teologije. Za Boga se veli da sve može, sve zna i da je posvudašnji. Dobro je to izrazio Augustin kad je rekao da Bog gleda u srce, da je Bog bliži nama nego mi sami sebi (intimior intimo meo). Samo onaj Bog koji poznaje tajne namisli čovjekova srca, koji vidi pozadinu naših djela može na kraju biti i sudac ljudskih čina.

Nerijetko je to, jasno, bilo sredstvo zastrašivanja u pastoralu, u propovijedima. Nepodmitljivi Božji pogled i oko komu nam je polagati račun. U himnu Te Deum molimo: Vjerujemo da ćeš doći kao Sudac… U vječnoj slavi daj da se ubrojimo među svete tvoje. Tijekom povijesti paklene su muke prikazivane u drastičnim slikama i bojama ne bi li se vjernike odvratilo od poroka i grijeha. I nerijetko se u tim propovijedima i katehezama Božje oko pretvaralo u hladni kontrolni organ te je čak u tome ‘pripitomljavanju’ vjernika vidio jedan cinik te mrzitelj Crkve Voltaire moralnu korist za državni aparat. Zaboravljalo se da je u Isusu, na njegovu licu, božanski sudac objavio svoje lice, milosrdno, sućutno, milostivo, ali i ono koje nosi u sebi istinu o Bogu i čovjeku. Isus je sudac, a sud je čin milosti; sudac je istodobno i Spasitelj i Otkupitelj, koji je učinio sve da nas podigne, uspravi iz našega grijeha.

Vjernik koji je svjestan da ga Božje oko u životu prati, ne mora se u svome biću i životu osjećati ugroženim. On može rasti u svojoj slobodi. Ne smije se fiksirati za prošlost i prošle promašaje niti se plašiti onoga što će doći. Nema moralnih hipoteka ako čovjek svoj grijeh pred Gospodinom prizna, ako mu se oprosti u ispovijedi. Tada grijeh svoj tebi priznah… i ti si mi krivnju grijeha oprostio (Ps 32,5). Ako prizna pod Božjim budnim okom svoje promašaje, ako se temeljito obrati, oprost ne izostaje. Nerijetko je proces obraćenja bolan i težak, ali je na kraju usrećujući. Ne potiskuje grješnik više krivnju, ne svaljuje krivnju na druge, nego u svjetlu oprosta gleda sve novim očima. I može uživati u slobodi i slavi djece Božje (Rim 8). Svatko od nas treba pogleda, želi biti pogledan, ugledan; živimo jer nas drugi vide, zapažaju. Ali je bitno živjeti pod Božjim budnim okom. Kad bismo svi bili svjesni da nas Bog gleda, očinski, blago, onda bismo se prema drugima odnosili drukčije. Bili bismo krotki i blagi u postupanju i osuđivanju.

Ekshibicionizam na internetu

Svjedoci smo neviđenoga ekshibicionizma na internetu. Spremnost da se pojedinci do kraja razgole, da pred kamerama pokaže sve svoje, da ga elektroničke oči i uši snimaju i ‘špijuniraju’, to je začudni fenomen naše sadašnjice. Danas napose cvate na internetu pornografska industrija. Je li to totalni zaborav Boga? Filozof Michel Foucault u svojoj knjizi Nadgledanje i kazne opisao je panoptikum, centralni nadzor u zatvorima i tvornicama kao sredstvo discipliniranja i utjerivanja straha. U panoptikumu čuvar može sve vidjeti i kontrolirati, zatvorenike kao i radnike, a da ga ovi ne vide. Moraju u svakom trenutku računati s tim da ih netko promatra i nadzire.

Da je Foucault danas živ (+1984.), ne bi vjerovao vlastitim očima koliko se milijuna ljudi danas svjesno izlaže internetskim gigantima da ih snimaju, sa svih strana, u svim položajima. Time ostavljaju neizbrisive tragove u svemrežju, jer se sve negdje pohranjuje. Mnogima je naprosto stalo do toga da pripadaju toj zajednici ekshibicionista, da nisu sami, da sudjeluju u toj globalnoj igri sluđivanja. Žele biti gledani, snimani, žele inscenaciju i vlastiti ‘performance’ pred svijetom, kad ih već nitko u vlastitoj kući ne smatra vrijednima pogleda. Voajerizam je za neke poželjan, žele biti objektom žudnje ili požude, niskih strasti. Veliki svjetski panoptikum koji sve pamti, nikomu ne oprašta, nikoga ne oslobađa krivnje ni grijeha.

Namjesto toga treba nam ponovno skrenuti pozornost na božanski pogled koji nas oslobađa, liječi, djeluje terapeutski, u sakramentu ispovijedi. I pokušajmo meditirati riječi psalmista, koji moli da nas Gospodin oslobodi iz mreže koju mi zapeše, jer ti si moje utočište (Ps 31,5). Pa i ove internetske mreže koja nas sve okružuje, premrežuje, nevidljivim nitima i koncima, i ne pušta iz svoga