30 GODINA POBJEDONOSNE HRVATSKE I 1100 GODINA HRVATSKOG KRALJEVSTVA (2)

Piše: spec. pol. Bruno Rukavina

Elementi fašizma i jugoslavizma – njihovo nepostojanje u Hrvatskoj

Mnogobrojna je politološka literatura obrađivala i fašizam i jugoslavizam, stoga njihove glavne elemente nije teško razlučiti i uočiti (Hrvatska enciklopedija, 2025) (Ravlić, 2022) (Korunić, 1984) (Bilandžić, 1999) (Dubravica, 1997) (Gross, 1973).

Elementi fašizma:

• Autoritarna vlast i snažan vođa: u trenutačnoj politici RH ne postoji politička osoba koja bi se mogla nazvati snažnim karizmatičnim političkim vođom koji bi utjelovljivao volju naroda, dapače mi imamo izuzetnu krizu vodstva, liderstva i upravljanja. Također ne postoji politička opcija koja podržava autoritarnu vlast i odbacuje demokraciju, višestranačje i demokratske slobode.
• Zabrana i kontrola kulture i slobodnog tržišta. Hrvatska ne kontrolira privatni život građana te ne zabranjuje kulturna djelovanja i gospodarsko-tržišno natjecanje (iako ga u jednom dijelu zakonski regulira, što rade sve države svijeta).
• Veličanje kulta nasilja i rata. U Hrvatskoj ne postoji kult rata i nasilja niti ih se smatra plemenitim, kao dokazna snaga vitalnosti nacije. Hrvatska je uvijek težila miru i miroljubivim rješenjima, što je dokazala mnogo puta i za vrijeme Domovinskog rata prilikom kojeg su se Tuđman i Milošević susreli oko 48 puta (Tuđman, 2015) te u sklopu kojeg su Hrvati nudili pobunjenim Srbima mnogobrojna diplomatska rješenja, poput Plana Z4, a koji su separatisti i Srbija odbijali. Sve obljetnice Domovinskog rata u okvirima su demokratskih društava, isto kao što Francuska slavi svoju obljetnicu 14.7. i početak Francuske revolucije, te Dan pobjede 8.5., kojeg slavi isto i Poljska, Velika Britanija (uz 11.11. – Dan sjećanja na Prvi svjetski rat), Italija 25.4. – Oslobađanje Italije, Rusija slavi Dan pobjede 9.5., tako i Hrvatska slavi 5.8. Dan pobjede i Domovinske zahvalnosti u obrambenom Domovinskom ratu. Važno je naglasiti kako se pojedino nasilje i vandalizam u Hrvatskoj, kojeg ima u svim državama svijeta, ne može poistovjetiti s veličanjem nasilja kojeg se ne promiče na medijskoj ni društvenoj razini, niti je ono organizirano po strankama ili nevladinim organizacijama. Vandalizam i idiotizam popraćeni s nasiljem su međunarodni izazovi koji se događaju u svim državama svijeta, što ne dokazuje i fašizaciju. Ono što se može dogoditi je iskorištavanje vandalizma i idiotizma u političke svrhe od pojedinih aktera te se navedeno medijski konstruira kao fašistička prijetnja, što je obmana.
• Ne postoji politička stranka koja u Hrvatskoj odbacuje parlamentarizam, individualna prava i pluralizam.
• Kolonijalizam i imperijalizam. U Hrvatskoj ne postoji niti jedna politička opcija koja ima imperijalne ideje Hrvatske, a kamoli kolonijalne, budući da Hrvatska nikad nije posjedovala niti je itko težio niti danas teži da Hrvatska ima svoje kolonije, za razliku od mnogobrojnih danas uglednih Zapadnih demokracija koje su poznate po svojoj kolonijalnoj prošlosti.
• Narodni fašistički pokret – nepostojanje narodnog fašističkog organiziranog/institucionaliziranog pokreta koji teži zadobiti vlast u Hrvatskoj.

Elementi jugoslavizma:

• Panslavenska unifikacija južnih Slavena (nijedna relevantna stranka u RH ne zagovara ponovno zajedništvo južnih Slavena, valjda jer se naučilo iz povijesti i to dva puta, a sve što se dogodi, ili propadne, dva puta, propasti će i treći put).
• Težnja stvaranju zajedničke države kao jamca slobode i snage južnoslavenskih naroda (nijedna relevantna politička stranka u RH ne teži stvaranju zajedničke države).
• Promicanje ideje o zajedničkom jeziku i kulturi. Pokušaji stvaranja zajedničke kulture, književnosti i povijesne svijesti (nijedna stranka u RH ne promiče ideju o jednoj zajedničkoj kulturi i jeziku, pri čemu postoje pojedini pokreti i nevladine udruge te pojedinci koje to promiču, ali ne i političke stranke koje se bore za strukturu moći, jer se zna da bi ovakva pitanja dovela do velikih neuspjeha u borbama za moć – izborima).
• Socijalističko samoupravljanje – gotovo sve političke opcije u Hrvatskoj ne dovode u pitanje neoliberalni ekonomski model Republike Hrvatske (s izuzetkom lijevih opcija koji veći naglasak stavljaju na socijalna davanja, ali još uvijek u okvirima kapitalističkog uređenja, a znanstveno je dokazano kako je politička stranka s najvećim socijalnim politikama u Hrvatskoj – HDZ).
• Ideja bratstva i jedinstva je nestala još u samoj SFRJ nakon nestanka istinskog utjelovljena te ideje, Josipa Broza Tita. Iako postoje pojedinci koji su djetinjstvo proveli u SFRJ i samog Tita te imaju određenu nostalgiju za tim vremenima, s odmakom vremena takvih je pojedinaca temeljem bioloških zakonitosti sve manje te će se navedena nostalgija razrjeđivati do njenog potpunog nestanka u jednoj točki budućnosti. Slično kao što danas nemamo habsburškonostalgičare, mletanostalgičare, ili rimonostalgičare (ili možda par desetaka ljudi u nekakvim marginalnim nevladinim organizacijama) tako će završiti/nestati i jugonostalgičari.
• „Jugoslavija je mrtva“ – ovoljetni poklič koji je paradoksalno ustvari potencijalno probudio Jugoslaviju jer ju je malotko smatrao živom, u političkom smislu. Nema političke opcije i stranke koja zahtjeva i zalaže se za ponovno ujedinjene u Jugoslaviju (osim možda određenih ekstremno lijevih političkih opcija, ali za koje možda niti vlastiti ukućani ne glasaju na izborima). Osim toga pokretanje postupaka za ponovno stvaranje Jugoslavije je zabranjeno Ustavom RH u članku 135.: „Zabranjuje se pokretanje postupka udruživanja Republike Hrvatske u saveze s drugim državama u kojem bi udruživanje dovelo ili moglo dovesti do obnavljanja jugoslavenskog državnog zajedništva, odnosno balkanske državne sveze u bilo kojem obliku“ (Ustav, 2025). Međutim, ono što postoji u Hrvatskoj su pojedinci koji su se na posljednjem popisu stanovništva u RH izjasnili kao Jugoslaveni (njih 942 po popisu stanovništva iz 2021. godine, što je značajni porast u komparaciji s 2001. godinom kad ih je bilo 176, ili su se samo 20 godina kasnije ohrabrili to priznati jer se povećala razina sigurnosti i slobode izjašnjavanja u Republici Hrvatskoj) (Državni zavod za statistiku, 2021) (Jurišić, 2024), udruge koje se bave pitanjem i svojevrsnim promoviranjem Jugoslavije poput „Naša Jugoslavija“ i mediji koji u većem ili manjem intenzitetu znaju pisati jugonostalgične i djelomično pristrane informacije.

Izazovi iz prošlosti 20. stoljeća

Ovdje je važno spomenuti vrlo zanimljiv članak profesorice Mirjane Kasapović o Jugoslaviji, kao državotvornom projektu, naslova ZBOGOM POSTJUGOSLAVENSTVU! u kojem piše sljedeće: „Jugoslavija je bila najneuspješnija europska država 20. stoljeća. Nema države u Europi koja je u sedamdesetak godina postojanja, od prosinca 1918. do siječnja 1992, dva puta nastala i dva se puta raspala u morima krvi svojih građana – u svjetskim, međudržavnim i građanskim ratovima svojih južnoslavenskih plemena i svojih bratskih naroda i narodnosti. Prva je Jugoslavija trajala nepune 22, a druga nepunih 47 godina – zajedno su opstale manje od prosječnoga životnog vijeka europskih građana. Isprobani su svi ekonomski i politički aranžmani da se ta država očuva: bila je kapitalistička i socijalistička, monarhijska i republikanska, unitaristička i federalistička, pluralistička i monistička, kraljeva desničarska i maršalova ljevičarska diktatura. Bila je na Zapadu i Istoku, neopredijeljena i nesvrstana. Ništa nije pomoglo“ (Kasapović, 2023: 266) (Sprečić, 2023). Važno je naglasiti da se ni treća Jugoslavije od 1992.-2003. godine nije proslavila i ostatci te Jugoslavije se i dalje nalaze u entropijskom stanju zbog otvorenog pitanja Srbija-Kosovo.

Usprkos svim negativnim aspektima jugoslavenskog projekta, njeno stvaranje 1945. godine, omogućilo je (uz 45 godišnji mir na ovom području ili pauzu od sukoba) da današnja Hrvatska kroz ZAVNOH (Zemaljsko antifašističko vijeće narodnog oslobođenja Hrvatske), i djelovanje Hrvata/ Slovenca Josipa Broza Tita i partizanskog pokreta u sklopu kojeg je bio i Franjo Tuđman, postane pobjednica tog sukoba na čijim se temeljima stvorio današnji post-jaltski međunarodni poredak (o kojem govore mnoge zemlje BRICS-a, dok se na Zapadu mnogo više govori o post-hladnoratovskom međunarodnom poretku uzimajući da je ključna godina 1989. i pad istočnog socijalističkog bloka u Europi gdje su liberalne demokracije ispale pobjednice). Pri tom se svakako zbog suvremenih civilizacijskih vrijednosti trebaju osuditi svi zločini koji su počinjeni nakon Drugog svjetskog rata, ali to osuđivanje zločina, ne oduzima pobjedu u tom ratu pobjedniku. Međutim, isto tako ta pobjeda iz 1945. godine je sekundarnog značenja za današnju Hrvatsku koja svoje stvaranje ima u primarnom značaju posljednjeg rata koji ju je stvorio – Domovinski rat – 1991.-1995.

Također je nužno naglasiti i opasnost koja može doći iz pojedinih država za RH ako se bude odmicalo od pobjede u Drugom svjetskom ratu. Naime, jedan dio aktera u svijetu radi na manipulativnoj, podloj, perfidnoj i podmukloj politici izjednačavanja RH s NDH, čije je razlikovanje jasno naglašeno u RH Ustavu: „u uspostavi temelja državne suverenosti u razdoblju drugoga svjetskog rata, izraženoj nasuprot proglašenju Nezavisne Države Hrvatske (1941.) u odlukama Zemaljskoga antifašističkog vijeća narodnog oslobođenja Hrvatske (1943.), a potom u Ustavu Narodne Republike Hrvatske (1947.) i poslije u ustavima Socijalističke Republike Hrvatske (1963. – 1990.), na povijesnoj prekretnici odbacivanja komunističkog sustava i promjena međunarodnog poretka u Europi, hrvatski je narod na prvim demokratskim izborima (godine 1990.), slobodno izraženom voljom potvrdio svoju tisućgodišnju državnu samobitnost“ (Ustav, 2025). Navedeno izjednačavanje se danas radi ne samo kako bi Hrvatskoj oduzeli pobjedu 1945. godine, nego i 1995. godine što nažalost jedan dio političkih aktera u RH ne razumije. Bilo kakav pokušaj nametanja kolektivne krivnje Hrvatima ili pokušaj da se natjera RH na službeno ispričavanje oko žrtava u NDH je nedopustivo budući da je današnja Hrvatska utemeljena na borbi za slobodu od okupatora i kolaboracionista u Drugom svjetskom ratu te je oslobođena s vlastitim antifašističkim snagama (Rukavina, 2025), ali isto tako i borbi protiv separatističkih pokreta i okupacije u Domovinskom ratu predvođena s Franjom Tuđmanom koji se borio u hrvatskim antifašističkim snagama te mu je uručeno od ruskog predsjednika odlikovanje „Medalja Georgij Konstantinovič Žukov“ za njegov doprinos u antifašističkoj borbi što je ruski simboličan znak pripadnosti Hrvatske antifašističkom pokretu (Bandić i Aralica, 2015) (Jutarnji.hr, 2007). Svijet se dijeli na pobjednike i gubitnike i to je temelj legitimiteta moći i prave strane povijesti, koja se s gotovo s velikom preciznošću uvijek nalazi na pobjedničkoj strani određenog povijesnog događaja. Pobjednici pišu povijest i određuju pravu stranu povijesti što radi i Hrvatska kao pobjednica i Drugog svjetskog rata i Domovinskog rata.

„Pobjednicima bilo kojeg sukoba i natjecanja pripada istina i njena interpretacija kao jedna od nagrada, a gubitnicima ostaje ili tražiti revanše i revizije pa eventualno ponovno izgubiti, ili proći katarzu, pomiriti se s gubitkom i raditi, u skladu s tim rezultatom (i pobjedničkim konstrukcijama), novu bolju budućnost s pobjednicima“ (Rukavina, 2025b).

Svrha ovakvih narativa i protesta u Hrvatskoj – borba za vlast

Istraživačka analiza jasno pokazuje da nema niti fašizacije društva u Hrvatskoj, ali isto tako niti jugoslavizacije, te su obje protuustavne kategorije. Ali čemu onda narativi i konstrukcije medija da oni postoje s ljevice i s desnice?

Riječ je prije svega o unutarnjopolitičkim borbama koji se dodatno zakuhavaju medijskim sustavom u Hrvatskoj budući da je on umrežen s hrvatskom političkom elitom koja koristi narative (i vandalske/huliganske ispade) bilo o fašizaciji ili jugoslavizaciji da se pojačava antagonizam prema drugoj strani, a s ciljem održavanja političko-ekonomske elite i trenutačnog sustava koji je u svojim određenim elementima koruptivan i mediokratski te mu je nužna esencijalna meritokratska reforma i otvaranje, o čemu je svojevremeno pisao bivši ministar vanjskih poslova Republike Hrvatske, Davor Ivo Stier, u knjizi Nova hrvatska paradigma. Veliki problem u Hrvatskoj je politički oportunizam u kombinaciji s pretjeranim ambicijama određenih (često pod-kapacitiranih) političkih pojedinaca koji nisu u stanju izraditi kvalitetan politički program i osmisliti javne politike koje će uistinu poboljšati život građana Republike Hrvatske, stoga se okreću simbolikama, semantici, davnoj povijesti i antagoniziranju hrvatskog građanstva o postojanju tzv. „drugog“ u jednom hrvatskom političkom nacionalnom demosu kako bi ostali na vlasti ili do nje došli takvi politički akteri u Hrvatskoj.

Ovakva vrsta političkog ekshibicionizma je izuzetno izazovna jer dovodi do slabljenja demokratskih srednjostrujaških hrvatskih bilo socijaldemokratskih, bilo demokršćanskih konzervativnih političkih opcija, što može biti opasno za demokraciju jer upravno srednjostrujaški umjereni centar štiti demokraciju. Ovdje također treba biti oprezan jer u pojedinim kontekstima zatvoreni centar može voditi do otuđenja i odumiranja demokratskih principa svojim otuđenim javnim politikama koji nisu u skladu s voljom većine demosa, kao što je primjerice u Njemačkoj gdje se opće i ne vidi razlika između javnih politika SPD-a i CDU-a zbog čega sve više jača AfD koji naglašava ključan problem njemačkog demosa: migracijske politike koje podržavaju i SPD i CDU. Nužno je rješavati probleme svojih građana, a ne se slijepo voditi svojim ideološkim stavovima, ma koliko god pojedini akteri mislili da su etički i moralno superiorni. Uspješni političari moraju znati zaštiti svoju zajednicu kako od unutarnjih prijetnji, tako i od vanjskih, znajući da uvijek rade sve u ime tih građana s kojima se možda ne slažu, ali su na tim funkcijama da njima služe i pokušavaju balansirati na različitim razinama oko različitih interesa, što posao političara čini izuzetno kompleksnim, da ne kažemo u posljednjih nekoliko godina i opasnim s obzirom na povećani broj nasilja prema političarima različitih ideoloških pozicija (atentati na slovačkog premijera, američkog predsjednika i drugo).

Možda sve veća sličnost SDP-a i HDZ-a u Hrvatskoj, okupljenog ili združenog u jedan centar smanjuje njihovu relevantnost (iako se politička relevantnost u kontekstu Hrvatske, ali i u drugim državama, temelji na terenskom radu s biračima), a kako bi se stvorilo (ili kako bi sami stvorili i konstruirali) razlikovanje otvaraju se različite povijesne teme u nedostatku političko-ekonomske programske inovativnosti koja bi uistinu mogla poboljšati živote građana Hrvatske. Ukratko, cilj etiketiranja aktera bilo s fašizmom ili s jugoslavizmom je politička borba za vlast u Hrvatskoj (popraćena s ad hoc ponašanjem navijačkih skupina koji su često iskorištavani kao sredstvo borbe za vlast određenih političkih aktera), pri čemu se, nažalost, zbog medijskih izvještavanja, narušava reputacija i ugled Hrvatske u svijetu (što ide na ruku uvijek prisutnim međunarodnim kritičarima Hrvatske), a što hrvatsku političku elitu očigledno ne dira previše jer su vođenim svojim uskim i plitkim, da ne kažem jeftinim, atomiziranim individualnim interesima održavanja vlasti ili dolaska na vlast. Borba za vlast je često prljava i događaju se udarci ispod remena, ali u tim udarcima uvijek treba paziti da Hrvatska, kao država, ostane netaknuta i funkcionirajuća. Upravo zbog toga je nužan novi vizionar ili lider Hrvatske, kao što je jednom bio Franjo Tuđman, s novom pomirbom, marginaliziranja i lijevih i desnih ekstrema, ali i s novom vlastitom vizijom Hrvatske.

Zaključno razmatranje naučenih lekcija iz povijesti

Hrvatska ove godine obilježava 1100 godina Hrvatskog kraljevstva, 80 godina pobjede u Drugom svjetskom ratu i 30 godina pobjede u Domovinskom ratu. Hrvatska se iz svih lekcija svoje povijesti nužno mora osloboditi zlih sjena 20. stoljeća koji je dijele i trebala bi se fokusirati na budućnost kroz temelj njezinog postojanja, a to je veličanstvena pobjeda u Domovinskom ratu čiji se upravo pobjednički duh mora gajiti. U Hrvatskoj postoji svojevrsna zasićenost s poviješću, jako puno se govori o povijesti, a paradoksalno se jako malo o povijesti uistinu zna točno. Primjerice, koliko bliskih ljudi, oko Vas, čitatelja ove analize, zna tko su bili sljedeći junaci u povijesti Hrvata: Ivan Lenković, Petar Kružić, Rudolf Perešin, Ivan Karlović, Petar Berislavić, Eugen Kvaternik, Damir Tomljanović Gavran, Vuk Krsto Frankopan, Mile Dedaković Jastreb, Andrija Matijaš Pauk i drugi. Izgradnja uključive hrvatske nacionalne svijesti temelji se upravo na 1100 godina postojanosti hrvatskog državnog prava, odnosno pravno institucionalno postojanje Hrvatskog kraljevstva koje nije prestalo postojati niti 1102., niti 1527. niti 1878. godine budući da je Hrvatska vječno imala svoje institucije trodiobne vlasti (ban – izvršna vlast, Sabor – parlamentarna vlast, zemaljski sudovi) sve do 1918. godine, kad su prvi put u povijesti ukinute hrvatske državne institucije. Međutim, niti Kraljevina Jugoslavija nije mogla dugo opstati bez priznavanja otvorenog nacionalnog pitanja Hrvata, stoga je 1939. godine stvorena ponovno Banovina Hrvatska i obnovljene su hrvatske institucije koje su opstale kroz razne povijesne izmjene sve do danas. Nužno je istraživati povijest i nastojati gledati što realnije na povijesne činjenice i njihov kontekst s obzirom na dostupne dokaze, dokumente i izvore jer kakva god da je bila prošlost, ona ne određuje naše djelovanje u sadašnjosti i da s vlastitom slobodnom voljom i sa svojim kapacitetima i resursima kreiramo bolju budućnost za naše hrvatsko potomstvo.

Suvremeni izazovi Hrvatske

Prije same vizije važno je istaknuti i sažeti nekoliko najvažnijih izazova suvremene Hrvatske:

1. Demografski slom uzrokovan iseljavanjem mladih i radno sposobnih, starenjem stanovništva i niskom stopom fertiliteta.
2. Ovisnost o turizmu i niskoj diverzifikaciji gospodarstva s malim udjelom u visokoj tehnologiji, poduzetničkoj industriji i inovacijama te ovisnost o životu (preživljavanja) na EU fondovima (koje također nekvalitetno iskorištavamo). „Inflacijski problemi nastali su zbog neaktivnosti ili pogrešne aktivnosti HNB-a koji je odgovoran za stabilnost cijena, ali i nedjelovanja Vlade RH. Budućnost ekonomije RH je vrlo problematična i izazovna ako RH nastavi biti turistička država ovisna o EU fondovima“ (Vidaković, 2025).
3. Klijentelizam, korupcija, nepotizam i zatvorene institucije koje karakterizira paradoksalno veliki javni sektor s velikim troškovima, ali sporim i nedovoljno efikasnim institucijama.
4. Odljev visokoobrazovanih mladih ljudi u inozemstvo te mnogobrojne slabosti obrazovnog sustava koje nije harmonizirano s tržištem rada (iako i sama harmonizacija ima svoje strukturalne izazove).
5. Političko nametnute društvene polarizacije oko povijesnih tema kako bi vladajuća politička elita ostajala na vlasti te ne rješavala esencijalne strukturne probleme hrvatskih stanovnika i građana. „Tko nas dijeli i s kojim interesom te kamo sva ova politika razdvajanja i pozivanja na bilo koje gubitničke povijesne strukture vodi” (Rukavina, 2025b)?
6. Dugoročna neodrživost socijalnih usluga, prvenstveno mirovinskog i zdravstvenog sustava zbog pritiska demografskih izazova i starenja stanovništva.
7. Nepovjerenje hrvatskih građana u hrvatske institucije, politička apatija i pasivnost građana te izostanak dugoročne vizije zbog nedostatka istinskog hrvatskog vodstva i liderstva.

Što bi onda na temelju ovih naučenih lekcija iz povijesti i današnjih suvremenih izazova mogla biti dugoročna vizija Hrvatske u 21. stoljeću? Započnimo prvo s etimološkom analizom što je opće vizija?

Vizija Hrvatske

Vizija (lat. visio – vid; viđenje) je određeni ideal prema kojem težimo. Treba biti inspiracijska i motivacijska. Odgovara na pitanje: što želimo postati/postići? Koje su naše nade i snovi? Što se želi ostvariti dugoročno? Treba biti široka, deskriptivna (opisna). Orijentirana je na budućnost. Pokušava se vizualizirati cilj koji pokušavamo ostvariti. Važna je jasnoća i konciznost vizije u njezinoj širini. Ona je usmjerena je na širi društveni kontekst budućnosti.

Osobno bih predložio sljedeću viziju Hrvatske (koja više može služiti kao poziv drugima da sami razmišljaju o vlastitim idejama za viziju naše Domovine te koju ću i sam propitivati i dorađivati):

Hrvatska je država poduzetništva, znanja, razvoja tehnologija i inovacija s pozitivnim demografskim trendovima, fokusirana na izgradnju liderstva za očuvanje/preživljavanje nacionalnog identiteta kroz realpolitičko balansiranje u svijetu međunarodnih izazova.

Republika Hrvatska može napredovati kad se prestane koristiti povijest kao instrument političke borbe i počne graditi uključivo i stabilno demokratsko društvo (stvoreno na Domovinskom ratu kao temelju suvremene hrvatske državnosti) koje je orijentirano prema budućnosti rješavajući izazove sadašnjosti.

Literatura

Bandić, Ninoslav i Aralica, Tomislav (2015) Tuđmana je Boris Jeljcin 1996. godine odlikovao “Medaljom Žukov”. Vojna povijest. Dostupno:  https://vojnapovijest.vecernji.hr/vojna-povijest/predsjednik-rh-franju-tudmana-je-boris-jeljcin-1996-godine-odlikovao-medaljom-zukov-1002572

Bilandžić, Dušan (1999) Hrvatska moderna povijest. Zagreb: Golden marketing.

Državni zavod za statistiku (2024) Objavljeni konačni rezultati Popisa 2021. Dostupno: https://dzs.gov.hr/vijesti/objavljeni-konacni-rezultati-popisa-2021/1270

Dubravica, Branko (1997) Uvod u suvremenu hrvatsku političku povijest. Zagreb: UMAH.

Dubravica, Branko (2000) Političko-teritorijalni ustroj Hrvatske do 1918. Velika Gorica: Pučko otvoreno učilište.

Gross, Mirjana (1973) Ideja jugoslavenstva u XIX st. u ‘Istoriji Jugoslavije’. Časopis za suvremenu povijest 5(2): 8-21. Dostupno: https://hrcak.srce.hr/219251

Korunić, Petar (1984) Jugoslavenska ideologija u hrvatskoj nacionalnoj politici i hrvatsko-srpski odnosi — u povodu knjige V. Krestića, Srpsko-hrvatski odnosi i jugoslovenska ideja 1860-1873, Beograd 1983. ČSP 16(1): 83-107.

Hrvatska enciklopedija (2025) Dostupno: https://enciklopedija.hr/clanak/juznoslavenska-ideja

Jović, Dejan (2011) Hrvatska vanjska politika pred izazovima članstva u Europskoj Uniji. Politička misao 48(2): 7-36.

Jurišić, Ivana (2024) Opet bi se mogla zaoriti ‘Hej, Slaveni’: Raste broj Jugoslavena u Hrvatskoj. Dnevno.hr. Dostupno: https://www.dnevno.hr/vijesti/opet-bi-se-mogla-zaoriti-hej-slaveni-raste-broj-jugoslavena-u-hrvatskoj-2424402/

Jutarnji.hr (2007) Rusija je bila na strani Hrvatske. Dostupno: https://www.jutarnji.hr/naslovnica/rusija-je-bila-na-strani-hrvatske-3843537

Kasapović, Mirijana (2023) Zbogom postjugoslavenstvu!. Anali Hrvatskog politološkog društva 20(1): 265-284. Dostpuno: https://hrcak.srce.hr/file/434468

Matković, Hrvoje (1995) Suvremena Politička Povijest Hrvatske. Zagreb: Ministarstvo unutarnjih poslova Republike Hrvatske.

Ravlić, Slaven (2022) Političke ideologije : ideje, tipovi, akteri. Zagreb: Plejada.

Rukavina, Bruno (2024) Kako NSATU misija sije razdor unutar hrvatske političke elite u kontekstu predsjedničkih izbora. Geopolitika News. Dostupno: https://www.geopolitika.news/analize/kako-nsatu-misija-sije-razdor-unutar-hrvatske-politicke-elite-u-kontekstu-predsjednickih-izbora/

Rukavina, Bruno (2025) Dan pobjede u Rusiji i Hrvati kao avangarda antifašizma koji je kod nas počeo 20 godina ranije. Geopolitika News. https://www.geopolitika.news/analize/dan-pobjede-u-rusiji-i-hrvati-kao-avangarda-antifasizma-koji-je-kod-nas-poceo-20-godina-ranije/

Rukavina, Bruno (2025a) Kako postati ‘mala sila’: Vanjskopolitičko-diplomatske strategije malih država. Geopolitika News. https://www.geopolitika.news/analize/bruno-rukavina-kako-postati-mala-sila-vanjskopoliticko-diplomatske-strategije-malih-drzava/

Rukavina, Bruno (2025b) Mi i Oni: Tko konstruira neprijatelje, i zašto? Što žele od Hrvatske?. Geopolitika News. https://www.geopolitika.news/analize/mi-i-oni-tko-konstruira-neprijatelje-i-zasto-sto-zele-od-hrvatske/

Sprečić, Elvis (2023) Zbogom postjugoslavenstvu: Jugoslavija je bila najneuspješnija europska država 20. stoljeća. Večernji list. Dostupno: https://www.vecernji.hr/vijesti/postjugoslavenske-studije-upitne-teorijski-i-metodoloski-1678098

Stier, Davor Ivo (2015) Nova hrvatska paradigma. Zagreb: Tim Press.

Tuđman, Miroslav (2015) “48 apsurdnih susreta između Tuđmana i Miloševića”. National Security and the Future 16(2): 121-172.

Ustav Republike Hrvatske. 2025. Dostupno: https://www.zakon.hr/z/94/ustav-republike-hrvatske

Velički, Damir (2010) Desni ekstremizam, radikalizam i zapadnoeuropska Nova desnica. Politička misao 47(2): 67-84. Dostupno: https://hrcak.srce.hr/en/file/94356

Vidaković, Neven (2025) Tko je kriv za inflaciju? “HNB je zadužen za stabilnost cijena. Sve ostalo su gluposti” https://www.youtube.com/watch?v=jy2tkvD_zTg

Žabec, Krešimir (2024) Sada je napokon potpuno jasno tko je ispalio dron na Zagreb! Ali, stvar se i dalje želi zataškati zbog blamaže NATO-a. Jutarnji list. https://www.jutarnji.hr/vijesti/hrvatska/sada-je-napokon-potpuno-jasno-tko-je-ispalio-dron-na-zagreb-ali-stvar-se-i-dalje-zeli-zataskati-zbog-blamaze-nato-a-15519568

Prvotno objavljeno na portalu Geopolitika.News:

https://www.geopolitika.news/analize/borba-za-vlast-u-pozadini-povijesnih-prepirki-i-nova-vizija-hrvatske/