PET GODINA OD RUSKE ANEKSIJE UKRAJINSKOGA KRIMA (1)

Pripremio: Dr. sc. Jevgenij Paščenko

Pet godina od ruske aneksije ukrajinskoga Krima prolazi u tišini, međunarodne sankcije ne mijenjaju stanje na okupiranom tuđem prostoru. Događaj s Krimom nije slučajan i reflektira opću tendenciju ruskog neopimperijalizma. Suvremeni ukrajinski istraživači su posvetili tome pozornost publikacijom iz koje izdvajamo neke stavove.

Nastavljanje imperijalne politike

Morska politika Ruske Federacije ima iskustvo od nekoliko stotina godina, a to je ostvarivanje vlastitih interesa globalne kontinentalne države na širokom morskom prostorima. Danas Moskva u svojoj morskoj politici povezuje sve moguće instrumente i načine gospodarskog, pravnog, znanstveno tehničkog i vojnog utjecaja, demonstrira izričito taktičko manevriranje dok ograničenja koja stoje pred ruskim apetitima – sistem morskoga prava, Kremlj tumači kao privremene norme koja je neophodno mijenjati, stvarajući novu realnost.

Za morsku politiku Rusije najviše je izražena taktika obraditi susjede koji su slabiji tako da njima nametnu vlastite norme koje nisu povezane s ustaljenim formatima međunarodnog prava. Službeno Rusija deklarira priznanje primata međunarodnog prava kao što je Konvencija OUN glede međunarodnog morskoga prava (UNCLOS) i niz drugih. Međutim, ključnim instrumentom morske politike Rusija smatra vojnu snagu i tehničko preoblikovanje trgovačke i specijalizirane flote, razvoj nužne infrastrukture i vojnog kadrovskog sastava. U tome Rusija koristi i postojeće pravne položaje, i različite poluge utjecaja (korumpiranje međunarodnih činovnika, gospodarski i sigurnosni pritisak na susjede) a također direktnu uporabu vojne intervencije na moru (što se vidi na primjeru akcija protiv Ukrajine, Gruzije, Sirije), a također i vojne provokacije.

Uz sve to Rusije se ne može pohvaliti kao globalna morska država, jer njena vojno morska flota zaostaje iza vodećih morskih zemalja svijeta nizom čimbenika, osim atomskih submarina, relativno ograničenim značenjem istraživačke, trgovačke i ribolovne flote. U takvim okolnostima zone morskih interesa Rusije su podijeljene na regionalna područja, gdje ona može dominirati, najprije Kaspijsko i Crnomorsko ili konkurirati – (Arktik, Daleki istok, Baltik) s drugim državama. Za morsku politiku Rusije najizraženijom je taktika stvaranja nestabilnosti, konflikata, težnja u odnosu sa slabijim državama pretvoriti odnose u bilateralne, osobne, ne povezane s međunarodnim globalnim standardima morskog prava.

Težnja zavladati Arktikom

Izražena je strategija pretvoriti u vlastite vode one koje su međunarodnog statusa. Naime, u regiji Arktika Rusija realizira dva strateška cilja: učvršćuje ruski suverenitet na Sjevernom morskom putu i proširuje zonu suvereniteta nad arktičkim terenom. Ruska arktička politika realizira se praktički uz samo rusku vojnu nazočnost tamo, sve dok on ne postane dio pravnih normi. Rusija je, polazeći od ponekih međunarodnih normi uvela propuštanje sjevernim putovima prolazak trgovačke flote pod inozemnom zastavom. Osobitosti regije pretvaraju morski transport Ruske Federacije u monopol realiziranja komercijalno privlačnih operacija. To je zato što ruska država ima monopol na usluge ledolomaca, između ostalog nuklearnih, broj koji se zadnjih godina zamjetno obnavlja i širi se. Osim toga, Rusija se drži principa žestokoga monopola u korištenju unutarnjih vodnih putova plovilima izričito nacionalne registracije. Isti je princip na Kaspijskome moru, koje je povezano s oceanom upravo ruskim plovilima.

Rusija još nije uspjela dobiti dovoljno investicija izvana za razvoj bušenja nafte i plina na arktičkome dnu, ali Moskva smatra razvoj tog smjera vrlo perspektivnim. Rusija aktivno djeluje da ima maksimalnu kontrolu nad dnom i morskim putovima središnjeg Arktika. Svijet se većinom dosta pasivno postavlja prema takvim težnjama, osim arktičkih zemalja. Jedini problem koji tu nastaje za Rusiju i može postati temom globalnih diskusija je zagađenje mora, najprije nuklearnim otpadom, izazvanim militariziranjem Arktika.

Manevriranja na Dalekom istoku

Morska politika Ruske Federacije na Dalekom Istoku ima određene sličnosti s Arktikom: ovdje se bazira vojna flota Rusije, morsko dno se vidi kao budući teren bušenja nafte i plina. Razlika je u tome da su luke ovdje otvorene inozemnim trgovačkim plovilima, u značaju morskih bioloških resursa za gospodarstvo i stanovništvo tih terena, u postojanju teritorijalnoga spora između Rusije i Japana glede Kurljske grede. Glavni uspjeh Rusije ovdje je odluka UN od 2014. o pravu Rusije na središnji dio dna Ohotskog mora, uz težnju Rusije učvrstiti pravo na vodne prostore drugih područja gdje su smještene luke i vojni objekti. Morske komunikacije Rusije tamo su slabije zbog njihove geografske otvorenost i jake konkurentske sredine. Japan se ovdje drži normi i pravila koja se temelje na ruskom suverenitetu nad otocima i morskim prostorom uokolo njih. Međutim, ovdje je stvoren poseban tip gospodarskih odnosa zbog ovisnosti stanovništva s ruske i japanske strane o korištenju morskih bio – resursa, zbog čega je Japan bio primoran priznati kontrolu nad otocima i okolišnim vodama. Očigledna je paralela sa sličnom praksom Ruske federacije postupnog jačanja vlastitih prava na Azovsko more putem neravnopravnih ugovora s Ukrajinom.

Prisvajanje tuđih prava i prostora ma Baltiku

Faktor dominiranja je najviše izražen u ruskoj strategiji na moru. U akvatoriju Baltičkog mora vode se napeti međudržavni odnosi između Rusije i zemlja NATO-a. Formalno Rusija nema neriješenih teritorijalnih pitanja u Baltičkome moru, osim s Estonijom. Uz loše ozračje, Rusija uspješno realizira ovdje niz zadataka. To se odnosi na obnavljanje relativno malih jedinica vlastitih snaga vojno morske flote, na razvoj grupe luka, izgradnju flote u Peterburgu, izgradnju naftnih cijevi, poznatih kao Sjeverni tok, u negativnom utjecaju na morsku politiku baltičkih država i Poljske. Davno još prije Azovske krize Rusija zablokirala za Poljsku strateški značajan zaljev Visle, ulaz prema kojem Rusija iz Kaliningrada sve kontrolira i to je dovelo do propasti poljske luke. Rusija jeuvjetovala da plovila koriste zaljev koji ona kontrolira, dok je Poljska primorana kopati kanal koji bi se povezao njen teritorij s Baltikom, ali Rusija teži zaustaviti izgradnju, motivirajući se „ekološkim rizicima“ i koristeći vlastite poluge utjecaja u Europskoj komisiji u Brislu. Cjelokupna Rusija pokušava spriječiti razvoj za Poljsku strateškog značaju kanala i nametnuti vlastiti prolaz. Baltik za Rusiju predstavlja važan prostor za ribolov, osiguranje trgovačkih veza s drugim obalnim državama, najprije s Njemačkom. Vojni značaj Baltika je važan u diverzijsko obavještajnom konfrontiranju s NATO savezom. (Nastavlja se)