DA NIJE BILO KREATIVNOG NEMIRA NEZADOVOLJNIH I DANAS BISMO ŽIVJELI U PEĆINI…

Piše: fr. Frano Prcela, O.P.

S kim god razgovarate, o čemu god čitate, koga god sretnete svi pričaju o raznim nezadovoljstvima. Izgleda da je biti nezadovoljan jedno trajno stanje u našem društvu i politici, u kulturi i Crkvi, a pogotovo u međuljudskim odnosima.

Razumljiva je čovjekova želja da želi biti zadovoljan s poslodavcem i s plaćom, s karijerom i sa zdravljem, s vlašću i s vremenom. Da u tome ne uspijevamo i vrlo brzo pa čak i prebrzo postajemo nezadovoljnima nije samo razlog u procjepu između želja i mogućnosti. Dakle, nije problem da smo nezadovoljni. Svugdje i u sva vremena su ljudi bili i jesu nezadovoljni. Posebnost naših očitovanja o nezadovoljstvima sastoji se izgleda u trajnosti, djelomično u intenzitetu, a ponajvećma u začaranom krugu naših verbaliziranja nezadovoljstva.

Paradoks je da naša nezadovoljstva nisu primarno zaključak činjeničnog stanja ili prosudba stvarnih osobnih mogućnosti. Biti nezadovoljan (uglavnom s drugima!) postaje ritual. Međutim, ritualno nezadovoljstvo je šamar nadi i nesvjesno negiranje da je promjena moguća.

U povijesti čovječanstva upravo su nezadovoljni bili prvi pokretači napretka, promjena i boljitka. Sve tehnološke pomake i demokratska dostignuća zahvaljujemo upravo onima koji su bili nezadovoljni. Nezadovoljstva postojećim stanjem bila su inicijalni pokretači suzbijanja nepravdi i dokidanja neimaština.

Da nije bilo kreativnog nemira nezadovoljnih i danas bismo živjeli u pećini, klicali bismo crvenim i drugim diktatorima, vozili se u kočijama i prosječno bismo umirali s 40 i nekoliko godina. Nezadovoljstvo je obično kroz povijest poticalo čovjeka na promjene, na promišljanje, na preokrete, na nove ideje, na novo.

Većina naših sugovornika, međutim uglavnom konstatira nezadovoljstvo u odnosu prema nekomu ili nečemu. Rijetki su u govoru o sebi nezadovoljni sa sobom, naprotiv. Dok smo samo i jedino nezadovoljni s drugima nema promjena. Novo, bolje, praktičnije, kvalitetnije nije besplatni dar ili ideja koja pada s neba, nego nešto što se rađa iz nemira, iz kreativnog nemira nezadovoljnih, a ako je potrebno i prkosnih. Uspjeh, boljitak i zadovoljstvo nisu sudbine, slučajnosti, to je trud, rad na sebi, promišljanje, strpljenje u traženju riješenja, iskrenost prema činjenicama koje omogućuju preokret, preobrazbu, a i obraćenje.

Privodeći kraju ovaj prilog pada mi napamet usporedba hrvatske i njemačke riječi: nezadovoljan i unzufrieden:

Nezadovoljan bi, izgleda, bio netko koji nema nečega dovoljno, kojemu nešto nedostaje, kojemu postojeće nije dovoljno, koji želi više. S druge strane adekvatna njemačka riječ za nezadovoljan glasi „uzufrieden“. „Unzufrieden“ je onaj koji nije u miru s nečim ili možda s ne kim, zapravo netko tko se ne miri s postojećim stanjem odnosno odnosima.

Nemir je pokret, možda već i brazda naprijed, u svakom slučaju nije riječ o skrštenim rukama. Dočim je naš hrvatski biti nezadovoljan počesto moralna prosudba, djelomično nesvjesna pohlepa, a najčešće ritualna fraza koja sputava promjene.

S druge strane, površno zadovoljstvo sa svime i sa svakim uspavljuje i najčešće je dosadan život. Isto tako trajno nezadovoljstvo može biti suicid svakog duha i sposobnosti, ritualna lomača volje za boljim, plemenitijim, konstruktivnijim…

Dozvoljeno je biti nezadovoljan – dapače!

Ali to nije dovoljno, a još manje smije ostati jedino!