DILEMA: POSAO I(LI) OBITELJ?

Majčinstvo je u našem društvu prilično rizično zanimanje. Ironično je to što žene, u apstraktnom smislu, nikada nisu imale veća prava, ali je zato položaj majki rijetko kada bio toliko osjetljiv. Žene su sebe i svoju djecu od rizika s kojima su suočeni pokušale zaštititi na sljedeća dva načina: rađaju manje djece te nastoje zadržati makar i najslabije mjesto među radnom snagom, čak i dok su djeca još vrlo mala. No, ta ih strategija još uvijek baš najbolje ne štititi od onoga što bismo mogli nazvati prijetećim čimbenicima: nepoštivanje neplaćena rada kod kuće, problemi na radnom mjestu što ih ima svatko tko s njega izbiva kako bi se bavio obiteljskim dužnostima, neimaština – koja pogađa brojne obitelji na čijem je čelu žena.

Kao da to samo po sebi nije dovoljno, brojne su žene sada suočene s nečim što bismo mogli nazvati “dilema – posao i(li) obitelj”. Također, tek što najmlađe dijete napusti kuću, potrebe u međuvremenu ostarjelih roditelja ponovno pokreću postupak „žongliranja“ između radnih i obiteljskih obveza.

Činjenica jest kako se nalazimo u sitaciji u kojoj nam iskustvo prošlih naraštaja može biti od vrlo male koristi. Sada, kada je većina žena dijelom radne snage, nitko još nije smislio neko povoljno rješenje za probleme onoga koji se besplatno brine za djecu i starije, što su nekada činile žene. Ideja je nekih društvenih konzervativaca kako bi žene „jednostavno trebale ostati kod kuće“, ali to nije tako jednostavno unatoč plemenitoj ideji. Ne mogu se oteti dojmu kako je ta zamisao neka „jednostavno ostanu kod kuće“ pomalo nalik na ono što je u poznatoj priči pile reklo svinji kad su smišljali što bi starom Štefu mogli pokloniti za rođendan. Pile je reklo: „Što misliš o finoj šunki s jajima za doručak – ja ću dati jaje, a ti daj šunku.“ Jasno vam je zašto svinja baš i nije bila oduševljena takvom podjelom uloga i zaduženja.

Sve su ovo muška i ženska pitanja, obiteljska pitanja! Pitanje o tome kakvo društvo želimo predati budućim naraštajima. Nešto sasvim sigurno nije u redu, kad je većina radnih mjesta odveć kruta da bi ostavila prostora za obiteljske obveze. Nešto ne valja kada stvaramo zakone i programe mjera kao da ljudi postoje da bi služili gospodarstvu, a ne obrnuto. U dugoročnom smislu, to niti za gospodarstvo neće biti dobro. Istaknut ćemo ono što je već svima jasno: zdravo gospodarstvo zahtijeva određen oblik radne snage, s određenim sposobnostima i karakternim odlikama. A te se odlike – poštenje, radna etika i sposobnost suradnje s drugima – u najvećoj mjeri stječu u obitelji, ili ih jednostavno nema.

Shvativši to, nije lako zamisliti što bi se zapravo trebalo poduzeti. Neki čimbenici, poput svjetskih gospodarskih kretanja, možda izmiču nadzoru bilo koje pojedinačne zemlje. Ostali pak – priznajmo to – vezani su više uz materijalističke ispade potrošačkoga društva, negoli uz osnovne obiteljske potrebe. Mi Hrvati skloni smo „imati sve“. No, svatko tko je pokušao uskladiti rad I obitelj, znade kako to nije moguće. Nekoga negdje uvijek uskraćujete – jednoga dana je to posao, drugoga vaš bračni drug ili vaša djeca. Pitanje što si ga odrasla osoba postavlja nije mogu li se svi naši snovi ostvariti. Stvarno je pitanje može li biti bolje no što jest? Je li moguće uskladiti ulogu muškarca i žene u društvenom i gospodarskom životu s njihovim željama (i potrebama njihove djece), u svrhu ostvarenja pristojnog obiteljskog života?

Moguće je – ali izgledi baš i nisu ružičasti – ukoliko društvo u cjelini nije spremno priznati kako, kada majke i očevi odgajaju svoju djecu, oni to ne čine samo nešto za sebe i za svoju djecu, već za sve nas. Vlasti, privatni poslodavci i ostali građani svi redom moraju priznati kako su nas roditelji koji dobro odgoje svoju djecu u današnjim teškim okolnostima sve zadužili. Postoji nešto herojsko u svakodnevnim žrtvama što ih današnji ljudi podnose kako bi svojim dragima i bližnjima činili dobro i to se više mora cijeniti i uvažavati. (L)